❋ Now & Then ❋
Godina je 1996: Bikini Kill na rubu raspada, Wannabe na vrhovima ljestvica, Chloë Sevigny u naponu snage, a svaka femme osoba dovoljno stara da suvereno barata pincetom na najboljem putu da si zauvijek uništi obrve. Strovaljujemo se u prvi sloj priče serije Yellowjackets (Showtime), kada srednjoškolska ženska nogometna momčad, putujući na državno prvenstvo, doživljava – i manjim dijelom preživljava – avionsku nesreću. Djevojke ostaju prepuštene sebi u šumovitoj divljini. Što se sve može dogoditi u godinu i pol dana života nespremnog preživjeti mimo civilizacije? Što se sve mora dogoditi da bi preživjele? i što se, pobogu, zapravo dogodilo?
Druga pripovjedna linija serije smještena je u 2021. godinu i prati četiri nogometašice (od nepoznatog ukupnog broja preživjelih). Znamo da su pronađene nakon više od godinu dana u divljini, da svaka živi svoju varijantu normalnog života pokrpanog nakon brutalno prekinutog odrastanja, i da se o nekim metodama tadašnjeg preživljavanja još uvijek ne govori, iako se svesrdno nagađa. Ali sudeći po bljeskovitim skokovima u narativu, žrtvovati (se) za ekipu dobilo je na težini kako su mjeseci u šumi tekli prema surovoj i sve mračnijoj zimi. No koliko god (anti)junakinje daleko odmakle u linearnom vremenu od traume svoje prošlosti, ona se na različite načine vraća, niti dana starija ili slabija nego što je bila u svome divljem žarištu.
Na stranu kanibalizam, potencijalni zlodusi i horor koji ionako dolazi u paketu s pubertetom, Yellowjackets je monstruozna serija po načinu na koji je složena od različitih žanrovskih, inter- i meta-tekstualnih elemenata, kao i tona koji je nemoguće fiksirati. Na neki način, Yellowjackets pokriva terene niza aktualnih trendova u serijskim produkcijama, što objašnjava status serije kao instant-klasika koji je potegnuo ozbiljno online poklonstvo. Beskrupulozno uranjajući u autoironičnu nostalgiju devedesetih koja je kao retro-trend još uvijek živa i zdrava (iako ponešto zasjenjena Y2K manijom koja se razbuktala zadnjih godinu-dvije), Yellowjackets su totalno trendy, a ipak ne nalikuju ni na što drugo u aktualnoj i recentnoj ponudi.
Ova jezovita himera priziva žanrovski crossover teen horora i rom-coma kakav je bio popularan sredinom i krajem devedesetih, reaktivira karijere Christine Ricci i Juliette Lewis koje već neko vrijeme manje-više hiberniraju, dok Melanie Lynskey samo nastavlja i produbljuje mračni niz započet na Novom Zelandu s filmom Heavenly Creatures još 1994. Skoro komično prepoznatljivi nineties soundtrack pritom puni atmosferu, no humor je u seriji toliko nelagodan da umjesto eventualnog rasterećenja donosi osjećaj da gubimo razum zajedno s junakinjama.
Pola priče je drama preživljavanja u divljini (nalik na sestrinski The Wilds), pretežito realistički modus à la Big Little Lies u suvremenom kontekstu urušavaju fantastični elementi, no raspoznatljivi krimi-luk neprestano se lomi u narativnim zaokretima. YA okvir u sudaru s necenzuriranim hororom rezonira istodobno perverzno i neugodno prigodno kao mračna satira coming-of-age narativa. Možda dojam odmora od trendovskog načela jednačenja po sličnosti proizlazi iz toga da pod reflektorima za promjenu nije milenijalska generacija nego ponešto zaboravljene Gen X-ice, što je indikativno u svjetlu feminističkih generacijskih plima i oseka.
❋ I Know What You Did Last Summer ❋
Yellowjackets, između ostaloga, tematiziraju iznevjerena očekivanja mladosti, kao i optimizma (onoga što je u općoj svijesti najživlje ostalo od) feminizma devedesetih koji se taman dizao s trećim valom pa širio na djevojačku kulturu na krilima riot grrrla. Djevojke su ulazile u pubertet uz bijesne taktove feminističkog punka koji je obećavao bitno drugačiju doglednu budućnost oslobođenu u vrisku i subjektnoj seksualnosti (#girls to the front!).
No serija prikazuje mučnu neostvarenost (ili mučnu ostvarenost) potencijala, zbacivanje ideala koji su u međuvremenu demaskirani i dekonstruirani. Bilo da su realizirale svoje teen fantazije ili posve skrenule s puta prema realizaciji kako su je zamišljale u mladosti, anti/junakinje bride od jedva-ako-uopće prikrivenog razočaranja. Nihilizam koji prožima prvu sezonu proizvodi više nelagode nego bilo koji od brojnih prizora smrti u lokvama krvi; kao da je raskrinkana šupljina formi, ideala i performativa, u čiju puninu u danom trenutku cijelim bićima vjerujemo.
Čini mi se da je jedna od stvari koje seriju čine poistovjetljivom, ako već ne u punom smislu dopadljivom, je ekspliciranje povrede koja tinja i trune ispod rutine, zaboravljeni bijes koji je metastazirao u sjeni obrazaca standardne svakodnevnice; kako nikad ne odrastemo posve ili zapravo; kako je trauma sveprisutna i predstavlja iskustvo koje sve u nekoj formi dijelimo, a da je nikada ne možemo doista dijeliti, kao niti prikazati, kao niti otpustiti. A kada proživimo i preživimo zajedničku traumu, ta nas veza može jednako snažno privlačiti jednu drugoj i/li odbijati jednu od druge zauvijek.
Yellowjackets uprizoruju neuprizorivo krojeći priču oko osnovne traume, odnosno osnovnih traumi, koju onda (re)konstruiramo prateći tragove u zemlji, jeku glasova, sve izved(b)ene učinke u koncentričnim krugovima uokolo.
❋ I Still Know What You Did Last Summer ❋
Pored težine i mračnog krimi zapleta, Yellowjackets imaju i svoju camp dimenziju, koja nije njezina popistična saturirana šljokičasta varijanta, obično prva i najčešća asocijacija na pro&kontrakulturnu estetiku i poetiku slijedom Susan Sontag. Ovdje smo u sirovijoj sferi punk/grunge atmosfere, vrlo crnog humora, necenzuriranog gorea koji je campy iako ne izgleda campy. Ljubiteljicama feministički kontroverznih, pomalo off filmova bit će momentalno prepoznatljiv senzibilitet redateljice pilot epizode i jedne od producentica serije, Karyn Kusama, autorice čije ime uglavnom u gledateljskoj svijesti ili ima (anti-)kultni status, ili ne znači baš ništa, ali teško da vibrira između polova.
Ono što ipak čini Kusamin rad kontroverznim iz feminističke perspektive pitanje je događa li se doista bitna subverzija u reprezentacijama ženskosti u ovim produkcijama i koji bi bili osnovni modusi kojima se pretpostavljeni feministički naboj događa. U mnogočemu je riječ o reprodukcijama postojećih patrijarhalnih horora o ženskosti, osobito seksualno proždirućoj ženskosti koja u patrijarhalnoj mitologiji predstavlja prijetnju ne samo muškarcima i muškostinego civilizaciji kao takvoj. No Kusama tim scenarijima pristupa s ironijskim odmakom i hororičnim primakom, kroz prizmu neublažene groteske i ozbiljni/neozbiljni element campa, uvijek u eksplicitnim prikazima i hipertrofiji (v. Jennifer’s Body). Njezin opus održava i interes za punokrvni horor s feminističkim angažmanom (v. XX), alternativne kodove djevojaštva (v. Girlfight), iščašeni krimić s derutnom protagonistkinjom (v. Destroyer), i komorni triler u fensi kući (v. The Invitation). A ove godine svoje prste ima i u hororičnoj seriji Dead Ringers s “duplom” Rachel Weisz.
Horor je bizaran žanr kada se promatra kroz feminističku prizmu i naizgled ga je lako reducirati na jednu perspektivu, iako je svaki rakurs iz kojega ga promatramo uvijek bitno ambivalentan. Istodobno se ženskost kažnjava i osvećuje, čuva i tamani, ali u svakom slučaju rodna dimenzija i osobito ženskost zauzima esencijalno mjesto u konstituciji žanra koji na neki način uglavnom prikazuje heteropatrijarhalne paranoidne noćne more (ne bez erotskih primjesa) i/li horor života u heteropatrijarhalnom i uže/šire konzervativnom univerzumu.
U tom smislu Yellowjackets po prirodi stvari dotiču različite žanrovske i podžanrovske motive i formule, od psihološkog trilera s fantastičnim elementima do bodyhorora s probojima destruktivne erotike. Serija ne zazire od eksplicitnih prizora krvoprolića, dapače, implicitni užitak u prikazima fiziološkog užasa stvara dodatni sloj hipnotičke jeze od koje je teško odvojiti pogled, a užas dolazi na svim razinama divljeg bivanja (u jednom trenutku cijela ekipa menstruira, što je feministička distopija par excellence).
U nineties zapletu nova situacija za postojeću ekipu nameće pitanje kako će se uspostaviti hijerarhija i podjela rada, što čini dobru vođu, i što su sve nužni elementi za preživljavanje u ekstremnim uvjetima pored zadovoljenja očitih potreba. Kako pri početku dobivamo uvid u društvenu stratifikaciju u već pre-prepoznatljivim US high school kodovima, s padom aviona promatramo kako se sve postavke raspadaju. Kapetanica ekipe (Jackie) gubi popularnost gotovo momentalno i vrlo se brzo cementira svijest o tome da ništa od njezinih tinejdžerskih umijeća koja su palila u srednjoškolskim hodnicima nemaju težinu u notornoj divljini. Tiha djevojka (Lottie), dotad anestezirana antipsihoticima, oslobađa svoju divlju psihu i fiziku, i postaje spiritualna vođa grupe. Dežurna čudakinja (Misty) gurnuta na srednjoškolsku društvenu periferiju postaje nositeljica najvažnijeg praktičnog znanja, ujedno najmračnija villainess priče (zasad), kao i lik koji utjelovljuje ambivalentnu prirodu brige za drugu osobu, sestru Ratched u nastajanju. Sabiru se arhetipovi femininog zla.
Yellowjackets na spektakularno kaotičan način izvija umjetnički istrošeni motiv ženskog tijela u nizu subverzivnih zaokreta; menstruirajuće, trudno, tijelo kao hrana, kao žrtva, koje je opsjednuto, koje pršti od hormona, koje žudi, bijesni, ždere i proždire. Subverzivno feministički postupak nije inverzija nego hipertrofija; djevojka kao sukuba, kao žrtva; vještica, svetica, djevica, majka, i sve to samo jednu avionsku nesreću daleko od stvarnosti.
Inicijalno je serija najavljena kao varijacija na Lord of the Flies sa ženskom postavom, što je u suštini razumna referenca, ali ne iscrpljuje ni manji dio zanimljivih aspekata serije koja nije naprosto politički korektna inverzija poznatog narativa. Zanimljivo je sjetiti se usput kako je Roxane Gay neslavno na Twitteru svojedobno prokomentirala Gospodara muha: „Zaplet knjige ne bi se dogodio tako da je riječ bila o djevojkama.“ Ose (yellowjackets), daleko opasniji i agresivniji leteći insekti, odgovor su koji glasi po prilici: ne, bilo bi gore.
Da se na nekoj razini poigrava s rastvaranjem rodnih binarizama dokazuje i da ekipu veže nogomet od svih sportova, univerzalni favorit dječaka i kulturalnih kritičara. No ovdje su muškarci fenomenalno neprisutni u osnovnim narativima; javljaju se samo kako bi povremeno romantičnim subnarativom podboltali priču, a čak i u tim ulogama ispadaju bitno potrošnima, dok je zasad najljepša romansa u seriji između dviju nogometašica. Kako je ta ljubavna priča završila tek trebamo saznati…
❋ Eat, prey, love / The Craft ❋
Mnogi su motivi ostali otvorenih završetaka koji vuku prema sljedećoj sezoni, mnogo onoga što pretpostavljamo ostalo je neizrečeno, a posljednji prizor prve sezone dao je naslutiti da nas u sljedećoj sezoni čeka cijeli novi narativni prostor, s novim hororičnim toposima, poput… kulta?
Ako je vjerovati kreatorima serije, Ashley Lyle i Bartu Nickersonu, priča je već razvijena i strukturirana pa ako sve prođe po planu, nakon potvrđene druge slijede još tri sezone koje će zaokružiti priču o podivljalim nogometašicama. Nekidan pristigli trailer nove sezone otkriva nove stare likove, među kojima su (polovica spomenute romanse) Van i (u međuvremenu liječena u švicarskoj mentalnoj ustanovi) Lottie, i otkriva eksplicitnije određeni sustav razumijevanja svoje divlje okoline koji je grupa razvila usred iscrpljenog očaja. (Soundtrack trailera je pop-goth obrada pjesme Just a Girl No Doubta u izvedbi Florence Welch!)
Jer situacija u kojoj je ubrzo postalo jasno da su pravila i okviri civiliziranog društva neprimjereni, kontraproduktivni i apsurdni tražila je novu strukturu, ne samo u smislu organizacije unutar grupe, nego i novog morala i vjerovanja. Život u divljini tražio je komunikaciju s divljinom, razumijevanje i poštivanje divljine, koja je postepeno dobivala vlastiti subjektivitet unutar i mimo svijesti protagonistkinja.
U tom smislu Yellowjackets aktiviraju tradicionalnu vezu između ženskosti i prirode, kao i pitanja ženskog ludila (pa nadalje i ludila kao specifično ženske boljke, slijedom Elaine Showalter) i u ovom je aspektu također prisutno mnoštvo višeznačnih detalja i intertekstualnih čvorova koje bi se dalo fino trančirati. Primjerice, uznemirujući prizori somnambulne geofagije, odnosno ono kad Taissa u epizodama mjesečarenja trpa zemlju u usta, simptom je teškog traumatskog psihičkog loma, ali i gotovo ritualistička praksa, kao i česta pojava u povijesti i prirodi instinktivnog unosa zemljanih minerala u tijelo (nije nužno krucijalno u ovom kontekstu, ali živo pamtim kako u Márquezovih Sto godina samoće jedan od likova upravo snažno vezanih za onostrano i spiritualno, Rebecca, jede zemlju). Formira se ovdje i veza s (također trending) poganskom spiritualnošću, duhovnim arhetipima koji su ravnopravno poštivali boginju i boga, odnosno božanske sile komplementarnih energija koje se prepliću i spajaju. No kako se zapravo ovaj sustav vjere i (a)morala uspostavio u danim okolnostima među teen krvolokinjama također tek slijedi otkriti.
Godina je 2023: Bikini Kill na turneji, Chloë Sevigny (it-girl emerita) u naponu snage, a nova sezona Yellowjackets upravo je krenula. Pripremite kokice, ili biftek.
