Četrdesetogodišnju posve specifičnu i jedinstvenu umjetničku praksu Gilberta i Georgea ukratko bih nazvala djelatnim antifašizmom.
Daleko od manifestne aktivističke patetike, njihov stvaralački moto “umjetnost za sve” očituje se u postupcima resemantizacije, odnosno u stvaranju pojmova koji nevidljive mehanizme normativnih praksi društvenog isključivanja i pripadajućeg im nasilja čine vidljivima.
Učnike i smisao njihove dosljedne socio-kritičke umjetničke prakse nalazim potrebnim kontekstualizirati riječima kojima Judith Butler, jedna od najutjecajnijih filozofkinja današnjice, započinje knjigu Excitable Speech: The Politics of the Performative, objavljenu 1997. godine:
“Koja vrsta tvrdnje je posrijedi kad ustvrdimo da smo povrijeđeni jezikom? Jeziku pripisujemo djelatnost, moć ranjavanja, a sebe postavljamo kao objekt te ranjavajuće putanje. Da li bi nas jezik mogao povrijediti da na neki način nismo lingvistička bića, bića kojima je jezik potreban da bi postojala. Je li naša ranjivost jezikom posljedica toga što smo stvoreni u njegovim terminima? Ako smo stvoreni u jeziku, onda ta formativna moć prethodi i uvjetuje svaku odluku koju o njemu možemo donijeti, ranjavajući nas otpočetka svojom prethodnom moći.”
Jezik, onaj verbalni, slikovni i gestualni, postat će i ostati trajnim predmetom interesa uradu Gilberta i Georgea, a pitanje o stvaranju društvenih subjekata u terminima jezika oni će jasno artikulirati jednim od svojih prvih radova, oglasom koji 1969. godine šalju časopisu Studio International, a koji je godinu dana kasnije objavljen u cenzuriranoj verziji. Posrijedi je kolaž u kojemu su na vlastite fotografske portrete zalijepili papirnata slova teksta koji ih identificira kao George the Cunt i Gilbert the Shit.
U tom, kao i u brojnim drugim radovima Gilbert i George primjenjuju strategiju citiranja općeprihvaćenog uvredljivog govora kojim se stvaraju određeni, društveno nepoželjni identiteti i kojim se određuje njihova pozicija u društvenoj hijerarhiji. Dekonstrukcija kategorije identiteta ovdje se ne događa dekonstrukcijom politike, već ukazivanjem na činjenicu da su sami termini kroz koje se identitet artikulira politični. Nadalje, odbacivanje kategorija normiranog identiteta invencijom dvostruke, nedjeljive umjetničke persone Gilbert & George utemeljujući je čin subverzivnog, emanicipatorskog jezika koji je u stanju opisati nasilje svakodnevnih (pa tako i onih umjetničkih) reprezentacijskih praksi koje propisuju značenja slika svijeta koje uredno konzumiramo.
Nije na odmet spomenuti povijesni kontekst u kojemu Gilbert i George 1967. u Londonu počinju svoje umjetničko djelovanje samoidentificirajući se kao živuće skulpture. Vrijeme je to kada na zapadnoj umjetničkoj sceni, u teoriji i kroz različite umjetničke prakse započinje dekonstrukcija modernističke paradigme prokazivanjem ideološkog djelovanja modernističke retorike koja se temelji na načelima teleološkog razvoja umjetnosti neovisnog o odnosima društvene moći i njihovim posljedicama, autonomiji umjetničkog područja, na zahtjevima za čistoćom pojedinih medija i samodostatnosti vizualnoga, te konačno na segregaciji i hijerarhizaciji tzv. visoke i popularne umjetnosti i susljedno tome propisivanju tzv. “umjetničkih”, odnosno isključivanju “ne-umjetničkih” problema. Za razliku od dominantnih struja tada ekspandirajuće konceptualne umjetnosti koja je jezik manifestno proglasila materijalom umjetnosti, ali je istodobno umjetnička djela poimala analitičkim propozicijama i tautologijama negirajući time potrebu njihove empirijske verifikacije, Gilbert i George replicirajući svakom formalizmu, svojim djelovanjem fokusiraju upravo relaciju živog tjelesnog iskustva i diskurzivno proizvedenih politika tijela. Njihova ikonička prisutnost u svakome od radova, bilo da se radi o performansima “singing sculptures” ili monumentaliziranim “pictures”, upravo svjedoči o vlastitom sudjelovanju u procesu empirijske verifikacije kao preduvjetu vjerodostojnosti umjetničkog čina.
U funkciji replike formalističkim diskurzima kroz koje instutucija umjetnosti samu sebe konstituira pilatovski perući ruke od odgovornosti za egzistirajuću sliku svijeta u čijoj emisiji sudjeluje, umjetnička persona Gilbert i George uspostavlja se i kao institucija, i kao medij, i kao djelatna praksa. Jer, medij nije samo materijalna podloga u kojoj se neki iskaz artikulira, aparat, ili kod koji posreduje među pojedincima, već, riječima W.J.T. Mitchella, kompleksna društvena institucija koja u sebi sadrži pojedince, a konstituira se poviješću praksi, rituala, običaja, vještina i tehnika, kao i nizom materijalnih objekata i prostora. Stoga je tehnologiju proizvodnje spektakularnih slika Gilberta i Georgea važno odčitati u smislu dekonstrukcije tehnologija proizvodnje subjektiviteta. Taj temeljni performativni učinak ove svjetski poznate i priznate, ali nadasve britanske živuće skulpture postaje još značajniji danas, u kontekstu globalizacijskog i globalizirajućeg Novog Svjetskog Poretka koji brojni suvremeni teoretičari pobliže opisuju u terminima neoliberalnog terora.
U Zagrebu, 13. lipnja 2010. |
© Leonida Kovač |
Dugo očekivana izložba u zagrebačkom MSU, otvorena je u četvrtak, 10.6. 2010.
