Ovim tekstom pokušavamo istražiti gdje se trenutno nalaze arhivi organizacija koje su se bavile arhiviranjem ženske povijesti i stvaralaštva, a osnivane su 90-ih godina.
Pokušat ćemo ukazati na probleme s kojima se trajno nose feminističke organizacije u naporu za očuvanjem vlastitih arhiva te predstaviti one arhive i knjižnice koje su opstale do danas.
Bez cjelovite i očuvane arhive o ženskom i feminističkom pokretu nemamo mogućnosti za čvrstim uporištem, za učenjem na pogreškama i izazovima od starijih generacija, stjecanje uvida u teoriju i praksu te kontekst feminističke borbe post jugoslavenskom prostoru u posljednjih četiri desetljeća.
Velik broj organizacija koje su djelovale 90-ih godina danas više ne postoji, no tragove o njihovom djelovanju možemo pronaći u različitim publikacijama, zbornicima i knjigama poput one „Aktivistkinje – kako ‘opismeniti’ teoriju“ (Centar za ženske studije, 2001.). Koliko današnjih aktivistkinja i feministica zna za nekadašnje postojanje organizacija i inicijativa kao što su Svarun, Ženska grupa Trešnjevka, Kareta, Nona, ELEKTRA?
Od sredine osamdesetih do danas u Hrvatskoj je djelovao razmjerno velik broj civilnih inicijativa koje su se bavile različitim ženskim i feminističkim pitanjima i problemima. S prolaskom vremena, grupiranjem i prestrojavanjem na feminističkoj sceni, ali i ugrožene stalnom nesigurnošću financiranja, mnoge od tih grupa prestale su postojati, a s njima prestale su biti dostupne i njihove arhive.
Važnu ulogu među feminističkim i ženskim organizacijama 90-ih godina imala je Ženska infoteka (Ženski informacijski dokumentacijski centar). Organizacija osnovana u studenom 1992. godine svoje je djelovanje temeljila na prikupljanju, kreiranju, ali i očuvanju informacija o feminističkom pokretu u regiji, ali i svijetu.
Ženska infoteka je po mnogočemu na feminističkoj sceni bila prva; tu je prije svega izdavanje prvog feminističkog časopisa koji je izlazio u kontinuitetu Kruh i ruže (prvi broj izlazi 1993. ), prva je imala za javnost otvorenu feminističku knjižnicu i arhivu, kreirala press cliping iz hrvatskih medija posvećen tekstovima koja problematiziraju različita ženska pitanja.
Uostalom, u svom podnazivu Ženska infoteka bila je informatička ustanova za prikupljanje i obradu podataka o položaju žena u društvu.
Aktivistica i bibliotekarka Aleksandra Pikić objavila je 2006. u Vjesniku bibliotekara Hrvatske znanstveni rad „Alternativne knjižnice u Zagrebu“ u kojemu je istražila rad pet alternativnih knjižnica u Zagrebu: Čitaonice i knjižnice Centra za ženske studije, Knjižnice Ženske infoteke, Lezbiba – lezbijske biblioteke Lezbijske grupe Kontra, Medijskog arhiva Multimedijalnog instituta mi2 i Mirovne knjižnice Centra za mirovne studije.
O radu Ženske infoteke Pikić navodi:
„Po tipologiji organizacija civilnog društva spada u ustanove, a prema svojim ciljevima, aktivnostima i ciljnoj populaciji u organizacije feminističkog pokreta. Ciljevi su ŽI-a: očuvanje znanja o povijesti žena i ženskog pokreta u Hrvatskoj; trajni, sustavni rad na osvježavanju javnosti o ženskom pitanju; promocija i podrška ženskim grupama i pojedinkama koje rade na postizanju jednakosti spolova na svim poljima ljudskog djelovanja te podrška svakoj vrsti nastojanja koja će promicati žene i njihova postignuća i omogućavati im veću vidljivost i vrednovanje u društvu.“
Prema ovom istraživanju knjižnica ŽI-a bila je za svog postojanja najstarija alternativna knjižnica u Zagrebu. Glavni ciljevi knjižnice bili su skupljanje te davanje na korištenje građe sa ženskom tematikom. Knjižnica je također bila namijenjena ženama, studentima i studenticama, novinarima i novinarkama i svima koji se bave temom žena i ženskih prava, otvorena za cjelokupnu javnost, a imala je i vlastitu prostoriju unutar organizacije.
Njezin se fond sastojao od knjiga (2.547 naslova, oko 3.000 svezaka), časopisa, press clippinga, dokumenata različitih organizacija, plakata i video-dokumentacije (oko 70 VHS-ova i oko 40 CD-ROM-ova).
ŽI s radom je prestala 2011. godine, dok je posljednji broj (br. 35) Kruha i ruža izašao 2009. godine.
Pitanja o javnoj dostupnosti arhive i knjižnične građe ŽI uputili smo njenoj dugogodišnjoj voditeljici Đurđi Knežević, no ona unatoč našoj upornosti i molbama, nije pronašla vremena da nam na njih odgovori.
Knežević je do sada rijetko javno govorila o razlozima za gašenje Infoteke i problemima koji su ovu organizaciju omeli da svoje postojanje nastavi do danas. Stoga je šteta što od same akterice, danas afirmirane književnice i publicistice koja nerijetko kritizira nove feminističke generacije, nismo uspjeli dobiti svjedočanstvo o vremenu stvaranja Infoteke, ali i razloge za njeno gašenje.
Pitanje poput onog gdje se trenutno nalazi građa i arhiv ŽI i zašto nije dostupan zainteresiranoj javnosti, teško da može biti postavljen bilo kome drugome, osim njenoj dugogodišnjoj voditeljici. U intervjuu nedavno danom Novom listu, Knežević je na pitanje o Ženskoj infoteci i njezinoj arhivi odgovorila:
„U realnosti, možete dobiti sredstva za desetke traljavih konferencija na kojima uvijek iste/i govore uvijek isto, za »istraživanja« koja ne brinu o znanstvenom aparatu, ali redovno ispituju opća mjesta, primjerice, koliko žena ima u političkim tijelima i koliko na rukovodećim mjestima i slično, naravno, s uvijek istim rezultatima. Arhiv ne daje takve »vidljive«, opipljive, brze rezultate i to je nezanimljivo sponzorima, ali i vlastima, kojima je to samo još jedna gnjavaža koja traži novac za rezultate tamo negdje za 15, 20 i više godina. Pritom im na koncu uopće i nije do rezultata.“
Đurđa Knežević; Foto – N. Reberšak
ŽI je, saznali smo, bila među prvim organizacijama koje su poticale žene na korištenje suvremenih informacijsko-komunikacijskih tehnologija (npr. Electronic Witches projekt), održavala je regionalni direktorij ženskih organizacija, a katalog knjižnice je bio dostupan i online.
Nismo uspjeli saznati je li ikada za postojanja ŽI bio u planu projekt digitaliziranja arhivske građe knjižnice, no iz nekoliko izvora čuli smo informaciju kako su arhiv i velik dio ostavštine Infoteke završili u smeću, nakon što ju je tamo odnio jedan od vlasnika stanova u kojima je ŽI bila u najmu.
Čija je odgovornost nestanak i gubljenje ovog vrijednog i za generacije feministkinja važnog arhiva, treba tek istražiti, no činjenica je da s gubljenjem arhiva koji su se nalazili u njihovim prostorijama nije nestala samo arhiva ŽI, već i arhive onih organizacija koje su po svom gašenju materijale predavale njoj. Šteta je mnogo manja, ali također mjerljiva ako svo ovo vrijeme arhiva stoji pospremljena u nekom privatnom prostoru, nedostupna javnosti i svima koji se njome žele koristiti u svom radu i istraživanju.
Služeći se internetom, jedinim preostalim sredstvom pronalaska kakvih takvih tragova o daljoj feminističkoj povijesti, saznali smo i da je Infoteka kao ustanova još uvijek upisana kao aktivna u registar neprofitnih organizacija.
O tome zbog čega je sve važno dokumentiranje arhiva i knjižnica ženskog pokreta, pitali smo feministkinju, aktivistkinju i jednu od osnivačica Centra za ženske studije Željka Jelavić.
„Mislim da je, iz feminističke perspektive gledano, bjelodano zašto nam je potrebno dokumentiranje i arhiviranje ženskog pokreta, kao i ženskog stvaralaštva uopće.
Doprinos žena društvu i kulturi mora ostati sačuvan, jer nije moguće sklopiti sliku o društvu i njegovom razvitku bez djelovanja polovice čovječanstva.
Tek je feministička kritika otvorila pitanja nevidljivosti žena u povijesti i općenito javnog djelovanja žena pa se je slijedom toga otvorilo i mnoštvo pitanja o prikupljanju, analizi i pohrani dokumentacije o njemu.
No, nije samo riječ o dokumentima koji svjedoče o javnom djelovanju žena, već i o osobnim dokumentima, privatnim pismima ili dnevnicima na primjer koji doprinose tome.“
Jelavić također smatra da se zbog patrijarhalnih predrasuda i nevidljivosti žena u znanosti dugo vremena u mnogim javnim arhivima nije vodilo dovoljno računa o prikupljanju i arhiviranju gradiva o djelovanju žena ili se nije sistematski pristupalo obradi postojećeg gradiva o ženama.
Istražujući ovu temu došli smo do spoznaje neugodne za domaći feministički pokret. Naime, organizacije u nas i u regiji nisu iskoristile vlastite tehničke i ostale potencijale da sačuvaju vlastiti doprinos feminističkoj povijesti, no teško je jednoznačno odgovoriti zašto je tome tako.
Jelavić pitamo zašto je, prema njenom mišljenju, velik dio tih arhiva izgubljen i javnosti nedostupan i na što aktualne feminističke i ženske organizacije moraju paziti u očuvanju vlastitog rada i djelovanja?
„Na feminističkoj sceni mnoge ženske organizacije imaju svoje male arhive i vrijednu dokumentaciju vezanu uz njihov rad. No većina ih nema financijskih sredstava i kvalificiranih stručnjakinja koje bi mogle sistematizirati gradivo“, kaže i dodaje kako je u želji da barem djelomično pomognu zainteresiranim ženskim organizacijama, Centar za ženske studije u studenom 2007. godine organizirao radionicu koju je vodila Annette Mevis, viša arhivistkinja iz Međunarodnog dokumentacijskog centara i arhiva ženskog pokreta iz Amsterdama.
Naša sugovornica ističe i neke od faktora koji feminističkim organizacijama otežavaju brigu o vlastitim arhivima.
„Opća klima u društvu, koju bih okarakterizirala kao konzervativnu, patrijarhalnu, nacionalističku i homofobnu te trajna ekonomska kriza ne idu u prilog razvoju i održavanju kulturnih djelatnosti, u što spada i arhivski rad. Većini donatora one su nezanimljive, a država je nezainteresirana podupirati taj vid rada ženskih organizacija stoga je vrlo teško, gotovo nemoguće namaknuti sredstva za kontinuirani rad. Iako ne znam detalje, vjerujem da su upravo ti razlozi presudili gašenju jedine takve specijalizirane ženske organizacije u nas Ženske infoteke.“
Nataša Jovičić; Foto – Novosti
Rješavanjem psihičkih i socijalnih problema žena žrtava rata, skupljanjem i čuvanjem literarnih i umjetničkih djela bavio se bavio se Ženski multimedijski centar NONA.
Nataša Jovičić, danas ravnateljica Spomen područja Jasenovac, prisjetila se dana u kojima je NONA nastajala.
„Multimedijski ženski centar NONA osnovale smo 1993. godine književnica Đurđa Miklaužić i ja kao vidljivu potrebu za potporom ženama koje su živjele u teškim, ratnim uvjetima. Prije svega to su bile naše Vukovarke i žene iz Bosne i Hercegovine. Centar se nalazio u Zagrebu, u Draškovićevoj 46, u trosobnom stanu, a u prostoru smo imale žensku biblioteku i galeriju za žene.
Svaki tjedan je Đurđa vodila književne večeri, a dva puta mjesečno ja sam kao voditeljica galerije otvarala po jednu izložbu i već afirmiranih žena umjetnica poput Dubravke Rakoci, Bjankke Kadić, Antonije Balić, Nikoline Ivezić, Dubravke Lošić ali i žena koje su svojim likovnim izričajem doprinosile dokumentaristici, svojim autentičnim slikama iz rata svjedočile su stradanja u Hrvatskoj i Bosni.“
Nonin je program rada, tvrdi Jovičić, bio osmišljen strategijom „Kroz umjetnost do ozdravljenja“.
„Imale smo i besplatna savjetovanja za izbjeglice i prognanike, likovne radionice za djecu, predavanja s područja sociologije, književnosti. Knjižnica sa cca 2000 knjiga doniranih iz Chicaga i ženskih udruga u Americi bila je otvorena za posuđivanje ženama i svima koji su za nju bili zainteresirani.“
„NONA je bila namijenjena isključivo ženama. Surađivale smo sa ženskim udrugama koje su se bavile srpskom agresijom na Hrvatsku i Bosnu. Već tada smo se za razliku od drugih ženskih organizacija jasno artikulirale prema tome tko je u ratu bio žrtva, a tko agresor.
Surađivale smo s ženskom grupom Kareta, prvom radikalnom feminističkom grupom u Hrvatskoj koju su vodile Katarina Vidović i Asja Armanda uz pomoć američkih feministkinja Catharine MacKinnon i Natalie Nenadić. Ta grupa je prva pokrenula pitanje silovanih žena koje je organizirala kako bi svjedočile u Haagu“, pripovijeda Jovičić o danima kada je Nona bila aktivna.
Pitamo je i na koja je postignuća organizacije danas najponosnija te koja je, prema njenom mišljenju, uloga None u hrvatskom ženskom pokretu?
„NONA je bila prva nevladina udruga koja je bila namijenjena isključivo ženama i za žene. Ja sam osobno najponosnija na to što sam vodila prvu žensku galeriju u okviru NONE koja je isto tako bila prva galerija za žene u ovom dijelu Europe, a koja je nastala u vrijeme agresije na Hrvatsku. Napravila sam preko pedeset izložbi ženama kojima smo pomagale ne samo u njihovoj prezentaciji javnosti već i u jačanju samosvijesti i vraĆanju samopouzdanja kojeg su izgubile u ratu.“
Tijekom svog djelovanja NONA je bila pokrenula i američku ‘podružnicu’.
„Ja sam 1997. godine otišla u Chicago na magisterij te sam tamo sa grupom žena koje su pomagale Noni u Zagrebu osnovala podružnicu. Žene koje su podupirale NONU bile su vezane uz grupu u Chicagu Balkan Women Empowerment Project koju su vodile dvije lezbijke Amy Witkovsky i Susan Sorić.“
NONA je svoju arhivu stvarala fotografirajući i prateći vlastita događanja, koje je fotografirala Dubravka Rakoci. Neke fotografije Nataša Jovičić još uvijek posjeduje u vlastitoj kolekciji, a kod nje su završile nakon raspada NONE i smrti Đurđe Miklaužić 2005. godine.
Arhivi NONE također se izgubio trag. Nataša Jovičić o svemu kaže sljedeće: “Mislim da smo 2000 knjiga donirale Ženskoj infoteci ili nekoj drugoj ženskoj mreži.“
“Nekoliko filmova imam ja, to su uglavnom snimke naših događanja u NONI, a ostalo sve je ostavljeno na jednom tavanu u Tkalčićevoj 50 gdje se nakon nas u taj prostor uselila grupa transplantanata, žena koje su primile donirane organe. Ne znam da li one još postoje i da li je ta arhiva živa.“
I nju pitamo zašto arhive ženskog i feminističkog pokreta u Hrvatskoj nestaju, gube se, i na koncu ne služe kontinuitetu ženske i feminističke povijesti, kulture i stvaralaštva?
„Arhiva NONE je pogubljena i rastepena nakon našeg raspada. Nakon smrti moje partnerice, meni više niti arhiv nije bio važan. Bilo mi je lakše ići dalje tako da zaboravim na prošlost, da se ne prisjećam tih uistinu teških dana stvaranja feminizma u Hrvatskoj.
To je, slobodno mogu reći, najvažniji dio mog života, o kojemu, osim mog sjećanja i par fotografija nema traga. Sada za tim žalim. Jer, kada me sada mlade žene pitaju što smo radile, izgleda kao da bez naših arhiva ničega nije ni bilo. Muškarci bi sigurno sve čuvali, jer povijest smo i dalje prepustile njima. Umjesto da imamo ‘herstory’, mi i dalje imamo ‘history’“, ne bez gorčine odgovara Jovičić.
U potrazi za informacijama i stavovima o ovoj, za većinu naših sugovornica, emocijama bremenitoj temi, obratili smo se makedonskoj aktivistici i istraživačici Ani Miškovskoj Kajevskoj.
U potrazi za informacijama i stavovima o ovoj, za većinu naših sugovornica, emocijama bremenitoj temi, obratili smo se makedonskoj aktivistici i istraživačici Ani Miškovskoj Kajevskoj. Radeći na svojoj doktorskoj disertaciji „Taking a stand in times of violent societal changes: Belgrade and Zagreb feminists’ positionings on the (post-)Yugoslav wars and each other (1991–2000)“, zanimljivom radu koji osvjetljava do sada nepoznate odnose između akterica regionalne feminističke scene 90-ih, Miškovska Kajevska kontinuirano se susretala s problemom nedostupnih i loše očuvanih arhiva.
Zato posve razumijemo izjavu koju nam je dala:
„Aktivistkinjama iz 80-ih i 90-ih je krivo što se danas malo zna o tome što su radile u svoje vrijeme, i što nisu dobile neko priznanje za svoj rad.S druge strane, veliki dio njih same reproduciraju to brisanje povijesti. O čemu govorimo na konferencijama, kada u praktičnom životu propuštamo sačuvati svoje radove?!“, s pravom se pita makedonska feministica.
Njezinim riječima završavamo prvi dio ovog teksta, dok ćemo u drugom dijelu donijeti kompletan razgovor s Miškovskom Kajevskom i nekima od ostalih akterica feminističke scene 90-ih.
Fotografije knjiga i časopisa su preuzete sa web stranice Centra za ženske studije.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
