Objavljeno

Gdje prestaje tijelo, a počinje glas?

Foto: Nada Žgank / Mesto žensk 2021.

Na nedavno održanom festivalu Sounded Bodies igrala je predstava U.F.O. – Hommage to Katalin Ladik, vokalno-plesna posveta Katalin Ladik (1942.), multidisciplinarnoj umjetnici mađarsko-srpskog podrijetla koja se smatra pionirkom noisea i performansa u jugoistočnoj Europi. Inspirirane njenim performansom UFO Party (1969.-’70.), njemačka plesačica zvuka Jule Flierl i slovenska koreo-vokalistica Irena Z. Tomažin zaputile su se na zajedničko umjetničko istraživanje fizičkog aspekta jezika te granica između poezije, glume i eksperimentalnog rada s glasom.

Kako ste se upoznale i kako je došlo do suradnje?

Jule: Irena i ja upoznale smo se još 2012. godine kada smo obje radile na umjetničkom festivalu Documenta 13 na radu “This Variation” Tina Sehgala. Odmah smo “kliknule” i odlučile organizirati neovisno izvedbeno događanje kako bismo istražile naše senzibilitete i interes za eksperimentiranje s glasom, kao i za improvizaciju. Ostale smo u kontaktu i nakon toga, no tek smo se 2019. ponovo susrele, kad me Irena pozvala u Ljubljanu na zajedničko istraživanje. Razmijenile smo metode rada, partiture, filozofske ideje, reference; improvizirale smo i imale nekoliko javnih izvedbi. Nakon jedne od tih izvedbi prišla nam je jedna osoba iz publike i rekla da je to što radimo podsjeća na Katalin Ladik. Tako se rodila naša želja da napravimo nešto posvećeno Ladik.

Irena: Duracijski rad “This Variation”, u kojem smo obje sudjelovale, trajao je 100 dana pa smo se imale prilike dobro upoznati i međusobno slušati naše glasove. Tada sam shvatila da prepoznajem određenu bliskost s Jule, nešto s čime se mogu povezati. Kao što je ona već rekla, tada smo napravile i kratki zajednički performans utemeljen na pjevanju/vokaliziranju i improvizaciji, i postalo nam je jasno da je samo pitanje vremena kad ćemo opet surađivati. Ipak, kako smo obje prilično zaokupljene vlastitim kreativnim izričajem, proteklo je nekoliko godina prije nego što se to i ostvarilo. Bilo je to netom prije pandemije u Ljubljani: napravile smo tri kratka istraživanja, koja smo zaključile improviziranim izvedbama u okviru istraživačkog programa “Ventilator” pri Zavodu Sploh. Kasnije je Jule dobila financijsku podršku za daljnje istraživanje pa smo mogle razvijati projekt, koji je u konačnici postao UFO: Hommage Katalin Ladik.

Povijesno gledano, ples je bio umjetnička forma koja ne uključuje ljudski glas. Danas pak možemo naići na stavove poput onog plesne umjetnice i pedagoginje Mercedes Balarezo koja glas opisuje kao još jedan ljudski ud. Koja je uloga glasa u vašim umjetničkim praksama?

June: Hvala na ovoj referenci, nisam znala za ovu umjetnicu pa mi je bilo zanimljivo proguglati je. Sviđa mi se metafora glasa kao uda, no razlika je u tome što je glas, za razliku od drugih udova, nevidljiv te u kombinaciji s drugim umjetničkim formama, npr. glazbom ili govorom, može potencijalno pratiti ples ili objasniti ili dati kontekst plesu.

Želim naglasiti još nešto. Glas je bio isključen iz plesnih praksi samo u kontekstu zapadne umjetnosti koja se izvodi na pozornici. Recimo, u folklornim plesovima – unutar i izvan Europe – glas je često imao značajnu ulogu u plesnoj izvedbi. Također, u mnogim nezapadnim plesnim tradicijama plešuće tijelo aktivira i glas, bilo kroz govor, pjevanje ili određene zvukove. Ja sam se obrazovala u području suvremenog plesa i povijesti plesa koja počinje s baletom i nastavlja se s modernim i zatim post-modernim plesom. A u toj specifičnoj povijesti – koju dijelim s mnogim (ali ne svim) svojim kolegicama i kolegama – utišanost plešućeg tijela je norma, stoga uvođenje vokalnog elementa postaje zanimljiv izazov u podučavanju, ali i vlastitom radu.

Moja koreografska praksa imala je različite faze. Od uvjerenja da je glas dio mog tijela, pa sve do preispitivanja ideje da glas nije dio tijela, kao i razmišljanja o razlici između vidljivog i auditivnog tijela. I u području identiteta možemo naići na različite uzbudljive glitcheve u smislu da se moj osjećaj sebe i moj osjećaj glasa nužno uvijek ne preklapaju. Bavila sam se time u video radu “Dissociation Study”, ali to enigmatično pitanje prisutno je i u drugim mojim radovima – kako koreografirati rascjep između tijela i njegovog glasa?

Irena: Mogu se poistovjetiti s Balarezinom tvrdnjom da je glas tek još jedan (misteriozni) ud. Kao studentica filozofije dosta sam proučavala razmišljanja o glasu Mladena Dolara, njegovu ideju da je glas enigmatični tjelesni organ koji se pojavljuje i nestaje… Istovremeno, u vlastitom doživljaju glasa i odnosu prema glasu prolazila sam kroz različite faze. Jedna od ranijih je bila “otuđena” faza u smislu da sam postala svjesna svog glasa relativno kasno u kontekstu svog plesnog rada – taj glas me nekako iznenadio i preplavio… I što god da je izlazilo iz mene nije se uklapalo, naprosto je bilo previše i neshvatljivo u svakom mogućem smislu. U to vrijeme pojavio se trend u suvremenom plesu da “plesačice također mogu govoriti i imaju što za reći,” pa je postalo uobičajeno da u gotovo svakoj plesnoj izvedbi plesači/ce izgovaraju, odnosno govore nešto. Jasno, za mene ples uvijek podrazumijeva pričanje neke “priče”, izricanje neke istine putem tijela…

Početak suvremenog plesa obilježen je nalogom da se oslobodimo “teatralnosti” i budemo vjerne samom tijelu. Pretpostavljam da je negdje u tom procesu glas nestao, pa nam je trebalo puno vremena da ponovo otkrijemo da je i glas dio tijela – možda nevidljivi, ali svakako čujni “ud.” Ono što je meni zanimljivo je “buka,” svojevrsni šum koji se javlja između onoga što tijelo izgovara i onoga što glas verbalizira.

Foto: Anja Weber

Obje u svom radu istražujete i poigravate se vokalnim elementima, ali često koristeći engleski – jezik koji vam nije materinji. Je li lakše ili teže izražavati se na stranom jeziku?

Jule: Meni je vrlo oslobađajuće govoriti jezik koji nije moj materinji jer mogu “nastaniti” taj jezik kao osoba koja sam u tom trenutku i donositi svjesne odluke jer govor na tom, stranom, jeziku mi ne dolazi “prirodno”, već moram uložiti određeni trud da se izrazim. U radu U.F.O. koristimo snimke na mađarskom i srpsko-hrvatskom kako bismo prenijele bilingvalni život i prakse Katalin Ladik, koja je također bila pjesnikinja koja je pisala na više jezika. Ali koristimo i engleski – naš “radni” jezik – kao i mješavinu slovenskog i njemačkog (naši materinji jezici). Ima nešto senzualno u artikuliranju svih tih različitih zvukova. Želimo dati priznanje brojnim jezicima s kojima živimo, na kojima čitamo i pišemo, dok engleski predstavlja mjesto susreta između nas, ali i s publikom.

Irena: Ja percipiram glas kao beskonačnu petlju sastavljenu od različitih niti, a jezik je jedna od njih. U svom radu često sam tražila “sadržaj” ili izričaj glasa onkraj jezika kao alata komunikacije, tražeći i istražujući njegove emotivne, psihološke i fizičke aspekte neovisno o samom značenju. Fascinirana sam promatranjem glasa kako prolazi ili penetrira, rastvara se, pa čak i oblikuje tijelo. Ali da, jezik je vrlo živ i prekrasan oblik komunikacije, razmišljanja, osjećanja, primanja i bivanja u svijetu; možemo ga nazvati “tokom” koji ima vlastiti ritam, melodiju, intonaciju, a samim time utječe na naš glas. Primjerice, kad govorim na jeziku koji nije moj materiji, osjećam se kao da nemam prošlost ili podsvjesno sjećanje na to od čega je moje tijelo sastavljeno, bez da sam zaista svjesna kakvo tijelo jezik može izgraditi. Istovremeno, strani jezik daje mi više slobode – slobode da nanovo osmislim sebe ili svoje tijelo, kao da bih u stranom jeziku mogla postati netko drugi, rekonstruirati se.

Prije suradnje na ovom projektu, jeste li bile upoznate s radom Katalin Ladik? Kako vidite njeno nasljeđe i utjecaj na (feminističku) umjetnost peformansa?

Jule: Nisam prije toga bila upoznata s njezinim radom, stoga me fascinirao način na koji kombinira poeziju, eksperimentalnu glazbu i performans. Istraživanje njezinog nasljeđa ostavilo je duboki utjecaj na mene, a njezin termin “soničko djelovanje” je alat koji potiče na promišljanje glasovnih praksi s kojim se dotad nisam susrela. Ne mogu tvrditi da znam puno o njezinom utjecaju općenito, ali meni osobno ta napetost između toga što tijelo predstavlja i kako izraziti unutrašnju sliku tijela, njezina priča o tom tijelu kroz glasovnu praksu, je nešto s čime se zaista mogu poistovjetiti. Također je nastojim promatrati kroz prizmu konteksta u kojem je djelovala – u Jugoslaviji i socijalističkoj Mađarskoj. Jasno, ne mogu reći da u potpunosti razumijem te kontekste, ali me zanima kako čitati njen rad u odnosu na rad neke od njenih suvremenica iz, primjerice, SAD-a.

Irena: Ja sam bila čula za nju; konkretno, kada sam radila s Emilom Hrvatinom/Janezom Janšom na rekonstrukciji performansa “Pupilija, papa Pupilio pa pupilčki,” no znala sam je prvenstveno kao pjesnikinju – tek sam kasnije otkrila njezino bogato i raznoliko stvaralaštvo na temu tijela, glasa, jezika, performansa… Mislim da je njezin rad imao velik utjecaj i otvorio put za mnoge umjetnice koje su došle nakon nje. Kako kažemo u Sloveniji, “Tihe reke bregove derejo” – Katalin Ladik definitivno nije bila tiha, ali, nažalost, za njenog života mnogi su je željeli utišati. Međutim, njen rad je snažan i preživio je. Pa čak i ako nije dobila zasluženo priznanje za života, inspirirala je i utjecala na mnoge umjetnike i umjetnice.

Foto: Sieke Krönke

U video intervjuu za festival Mesto žensk u Ljubljani, Jule govori kako ste pozvale treću osobu u ovaj projekt – osobu koja je bila odsutna, što mi se učinilo kao zanimljiva tvrdnja. Koja je bila uloga (odsutne) Katalin Ladik u projektu i kako je izgledao odnos između vas tri? Jeste li bile pod većim pritiskom budući da ste se bavile živućom osobom?

Irena: Da, govorile smo o našem performansu kao o triu! 🙂 Ladik je treća; mi joj se doslovno obraćamo na pozornici, pratimo njezine kretnje… Tako da je dijalog između mene i Jule na neki način bio “trijalog” s odsutnim Subjektom (pri čemu Subjekt ne mora nužno biti osoba, već može biti performans, pjesma, poezija, itd. – kako o tome piše Alain Badiou). Tijekom rada na projektu zaista smo željele stupiti u kontakt s Katalin i upoznati je, no to nije bilo moguće zbog pandemije. Što se tiče pritiska, da, u smislu da je postojala i još uvijek postoji mogućnost za stvarni dijalog s Katalin, no glavna stvar nam je bila da budemo u kontaktu i razgovoru s njenim radom.

Jule: Pokušale smo doći do nje nekoliko puta, ali nismo uspjele zbog pandemije. Trebale smo je konačno upoznati u Beogradu 30. listopada, gdje smo imale izvedbu, ali na kraju je i to propalo. Unatoč tome, drago mi je da Ladik zna za naš projekt i da je svjesna da je nova generacija umjetnica bila inspirirana njenim radom. Samo se nadam da će ga jednog dana i vidjeti.

Zašto ste se odlučile baš za hepening UFO Party (1970.)? Mislite li da je taj rad aktualan i u današnjem kontekstu?

Irena: Rekla bih da nas je naš proces rada doveo do te točke. Ladik ima puno pjesama, hepeninga i performansa na koje smo se jednako tako mogle referirati, ali s obzirom na naše preokupacije i interese UFO Party se nekako najbolje uklapao u naš kreativni proces. Ali, ako se dobro sjećam, Jule je otpočetka prihvatila taj naslov, ali više u kontekstu naših promišljanja i shvaćanja glasa… Mislim da UFO Party hepening može biti relevantan u bilo kojem vremenu budući da ga upravo mi, publika, činimo aktualnim kada mu svjedočimo iz naše trenutne pozicije.

Jule: UFO Party predstavlja snažnu gestu u Ladikinom radu. Ona kaže da se i sama osjećala kao “vanzemaljka” s obzirom da je bila žena u patrijarhalnom umjetničkom okruženju te mađarska pjesnikinja u većinski srpsko-hrvatskom govornom kontekstu. U tom smislu, motiv UFO-a je za nju vrlo osoban te u svom radu kombinira elemente body arta, avangardne glazbe i zvučne poezije, što je specifično za njezin Ladik-univerzum. Osim toga, to je njezin ključni rad zbog cenzure i seksističkih medijskih napisa i komentara koje je izazvao. Ali za mene, UFO je motiv koji oblikuje moje razumijevanje njenog rada općenito, ne samo ovog performansa.

Endre Szkárosi · LADIK Katalin-UFO-NOPOETICA 1976-93

Povezano