Waltraud Grausgruber direktorica je i suosnivačica bečkog festivala Tricky Women – prvog i jedinog festivala animiranog filma posvećenog autoricama.* Godine 2010. podijelila je s Birgitt Wagner, drugom suosnivačicom festivala, nagradu za izvanredno postignuće koju dodjeljuje austrijsko Ministarstvo obrazovanja, umjetnosti i kulture. Kurirala je brojne filmske programe i festivale diljem svijeta i uredila knjigu Tricky Women – Animations Film Kunst von Frauen objavljenu povodom 10. godišnjice festivala. Iskoristile smo gostovanje festivala Tricky Women na našem portalu od 27. rujna do 10. listopada kao povod za razgovor!
Kako i zašto ste odlučile pokrenuti filmski festival posvećen autoricama?
Zanimalo nas je kako se ostavština transgresije patrijarhalne moći očituje na filmu, stoga smo 1992. počele organizirati festivale koji predstavljaju baš filmove redateljica. Naš fokus na animaciju započeo je s programom Wayward Girls and Wicked Women koji je kurirala Jayne Pilling. Tada smo shvatile da nam animacija omogućuje da izrazimo i raspravimo neke stvari koje se inače teško uobličuju u riječi, primjerice patrijarhalna moć. Zato od 2001. istražujemo široki raspon ženskih* animiranih filmskih praksi.
Je li se međunarodna animatorska scena promijenila (u smislu tehnike, stila, tema…) u posljednjih dvadesetak godina?
Animirani film danas ima puno širu publiku nego prije 20 godina, što je svakako pozitivno. Tehnike su evoluirale usporedno s napretkom softvera i računala. Svake godine otkrivamo nove talentirane autorice koje su osmislile nove načine bavljenja našom zeznutom stvarnošću. Međutim, mnoge teme su i dalje iste. Na primjer, žene su ranih 2000-ih radile filmove o obiteljskom nasilju, a znamo da je ta tema relevantna i danas. U program redovito uključujemo filmove koji se vraćaju istim temama budući da se javna rasprava neprestano mijenja i autorice otkrivaju nove načine kako ispričati svoje priče.
Zbog pandemije koronavirusa prošle godine festival se po prvi put održao online. Kako se to iskustvo razlikovalo od dosadašnjeg, i što planirate za 2022. godinu?
Za iduću godinu planiramo hibridnu verziju festivala – dio filmskog programa bit će online, ali imat ćemo i neka događanja uživo. Još uvijek radimo na tome jer se situacija može promijeniti ovisno o epidemiološkim mjerama. Obje verzije imaju svoje pluseve i minuse. Kada smo online, program je dostupan međunarodnoj publici: primjerice, ove godine imale smo gledateljice iz Meksika, Ugande, Norveške, Japana… S druge strane, događanja uživo potiču dinamične i zanimljive razgovore između publike i naših gošći, a i drugačiji je doživljaj gledati film u kinu i kod kuće na laptopu. Nadamo se da će nam hibridna verzija festivala omogućiti da iskoristimo pozitivne aspekte oba formata, privučemo širu publiku i razvijemo nove načine prikazivanja “zeznutih stvarnosti” (tricky realities).
Uz filmski program, koje još aktivnosti organizirate u sklopu festivala?
Organiziramo izložbe, artist talkove, radionice i predavanja vezana uz filmski program. Trudimo se biti aktivne i ostatak godine kako bismo zadržale vidljivost i predstavile filmove što većem broju ljudi, posebno onima koji nisu dio ili nemaju pristup umjetničkim krugovima. Na primjer, šaljemo filmove službama za zapošljavanje, ženskim organizacijama, obrazovnim i vladinim institucijama, muzejima i slično. Često organiziramo projekcije u suradnji s civilnim društvom. Tricky Women je stav, poruka, i gdje god prikazujemo filmove uvijek progovaramo o rodnoj ravnopravnosti.
Filmska kritičarka Amanda Barbour u sklopu prošlogodišnjeg festivala održala je predavanje pod naslovom “Animacija kao alat za razbijanje patrijarhata”. Na koje sve načine može animirani film biti feministički i koje strategije koristi u borbi protiv patrijarhalnih ideja i praksi?
Prednost animiranog filma je što ne ovisi o zakonima fizike, već podliježe tek zakonima mašte. To znači da redateljice mogu slobodno zamišljati alternativne načine bivanja i viđenja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Amandino predavanje 2020. bavilo se ženskim radom na nezavisnoj animatorskoj sceni. Subverzije patrijarhalnog pripovijedanja često možemo naći u estetici i strukturi filma. Animatorice svoj doživljaj stvarnosti često izražavaju kroz apstraktne, visceralne i/ili nadrealističke forme u nelinearnom narativu.
Međutim, to nije uvijek slučaj. Recimo, Amandino predavanje na ovogodišnjem festivalu bavilo se feminizmom i komunizmom u Sovjetskom Savezu. Tamo su filmski studiji bili državni, a socrealizam obavezan, što znači da nije postojala nezavisna animatorska scena i autori/ce su morale paziti na koji način će prikazati sovjetsko društvo. Stoga je feministički pristup manje bio orijentiran na estetiku, a više na žensku subjektivnost, na njezinu formaciju kao subjekta unutar filmskog narativa. Feministički film uvijek podriva orođene hijerarhije, no način na koji to čini često ovisi o društveno-političkom kontekstu u kojem autor/ica djeluje.
Osim par privilegiranih iznimki (npr. Lotte Reiniger ili Mary Ellen Bute), žene u animaciji postaju vidljivije tek krajem 1970-ih. Koje su okolnosti dovele do doga?
Žene rade filmove jednako dugo kao i muškarci. No, ono što se promijenilo u 1970-ima je da su žene počele voditi filmske festivale i kreirati programe, pa se i sama filmska historiografija – koja je dotad privilegirala muškarce – počela mijenjati. U to vrijeme se reaktualizirao i interes za rad Lotte Reiniger, koja je inače autorica prvog dugometražnog animiranog filma u povijesti – Pustolovine princa Ahmeda iz 1926. Studio Walta Disneyja objavit će svoj prvi dugometražni film tek 10 godina kasnije, no da se Reiniger tada prijavila za posao u Disneyju, dobila bi odbijenicu uz objašnjenje da “žene ne obavljaju nikakav kreativni rad vezan uz pripremu crtića”. Prva žena koja je (su)režirala dugometražni film (Frozen) za Disney bila je Jennifer Lee 2013. godine.
U današnje vrijeme brojni mainstream festivali uključuju u svoj program filmove koje su napravile žene, LGBTIQ+ osobe i druge prethodno marginalizirane skupine – filmove koji su se donedavno mogli pogledati na “specijaliziranim” festivalima kao što je, primjerice, Vox Feminae Festival. S tim u vidu, ima li smisla i dalje organizirati festival koji je posvećen isključivo autoricama*?
Filmaši i filmašice su vrlo raznolika skupina ljudi i drago nam je kada mainstream festivali prigrle tu raznolikost. Okosnica festivala Tricky Women/Tricky Realities je rušenje orođenih hijerarhija. Ljudi na vrhu bilo koje hijerarhije ne mogu podrivati vlastitu poziciju jer su njihova iskustva radikalno drugačija od onih koji su na dnu hijerarhije. Dokle god ima patrijarhata, bit će i prostora za kontra-patrijarhalnu umjetničku kreativnost. Filmovi LGBTIQ+ tematike sastavan su dio našeg programa i pozivamo sve autorice* da prijave svoje filmove na naš otvoreni poziv.
Pratite li hrvatsku animatorsku scenu? Jesu li vam neke autorice zapele za oko?
Animafest postoji od 1972. i drugi je najstariji festival animacije na svijetu. Samim time, Hrvatska ima dinamičnu animatorsku scenu, kao i povijesno nasljeđe koje je i nama važno. Na našem prvom festivalu 2001. godine Ivana Mišković iz Zagreb Filma kurirala je seriju kratkih filmova, među kojima su bili radovi Magde Dulčić, Ane Marije Vidaković, Ljubice Heidler i drugih. U dvadeset godina postojanja, na Tricky Women prikazale smo brojne filmove odličnih hrvatskih autorica.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Program Tricky Women/Tricky Realities na Voxu organiziran je uz podršku Austrijskog kulturnog foruma.
