U ponedjeljak je u BAZI, uoči osmog marta, održana prva aktivnost u sklopu ovogodišnjeg programa Vox Feminae Platforme – tribina “Žene, umjetnice, radnice: Feminističke prakse i umjetnički rad žena”.
O feminističkim intervencijama u javni prostor, statusu umjetnica, ulozi medija u promociji rada umjetnica, marketinškom potencijalu umjetničkog stvaralaštva žena, te u konačnici životu i radu samostalne umjetnice govorile su Ana Kutleša, Leila Topić, Gabrijela Ivanov i Marija Andrijašević, a raspravu je moderirao Marino Čajdo, koordinator programa Vox Feminae Platforme.
Kolektiv BLOK već godinama radi na mapiranju dominantnog, patrijarhalnog narativa u javnom prostoru a jedan od vidljivijih projekata te naravi onaj je iz 2014. pod nazivom “Zagrebački trgovi ne pamte žene”. Koncipirali su ga i osmislili politički aktivist Mario Kikaš, istraživačica i povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić te Ivana Hanaček i Ana Kutleša. Na tribini je Kutleša istaknula kako se cijeli program Urban festivala te godine bavio javnim prostorom – konkretno trgovima. Na primjerima javnih skulptura koje dominiraju zagrebačkim trgovima, cilj je bio promotriti iz feminističke perspektive pitanje o javnoj skulpturi: koliko ih je posvećeno ženama a kojih su autorice žene. Rezultati su očekivano bili loši i u najmanju ruku poražavajući – svega sedam skulptura posvećeno je ženama, a u omjeru 127:16 prevladavaju autori naspram autorica.
Feminizam kao središnji motiv kritike kapitalizma
“Ovaj urbani seminar koncipiran je tako da u javnom prostoru otvori priču o sistemskoj opresiji žena. Pri tome, poražavajuće brojke nisu problem nego produkt problema. Iako nakon Drugog svjetskog rata obrazovanje, pa tako i umjetničko obrazovanje žena, postaje opće dostupno; danas, kada svjedočimo uvođenju plaćanja obrazovanja, jasno je da se radi o pitanju klasne privilegije. Praktički skrećemo u 19-oljetno poimanje žene umjetnice koja se time bavi iz hobija. Žene kiparice su najbolji primjer toga, koje su svoju vještinu skretale u rad na komornoj plastici ili keramici”, rekla je Ana Kutleša, uz zaključak kako feminizam treba propitkivati sistem, ne samo raditi na uključivanju žena u sistem koji je unaprijed isključiv.
Među recentnim intervencijama BLOK-a navedeni su još “Ženski vodič kroz Zagreb”, koji je rađen od 2002. do 2006. kada je izdana istoimena publikacija, zatim projekti “Križevčanka” Selme Banić ili Željke Blakšić “Šapći, pričaj, pjevaj, viči” – od kojih su potonja dva opet prikazana na maloj izložbi u novootvorenoj BAZI u Adžijinoj. BLOK se kao kustoski kolektiv kroz navedene i druge projekte aktivno politizira od 2008. od akcije Pravo na grad, a kako je istaknula Kutleša, studentski prosvjedi također su odredili politizaciju njihovog rada.
“Radimo kritiku kapitalizma kroz sve projekte a feminizam mora biti središnji dio te kritike, ne samo dodatak ili ukras, upravo zbog veze kapitalizma i podčinjavanja žena. Nije to transhistorijska kategorija, feminizam stavljamo u širi kontekst kritike kapitalizma, društvene reprodukcije, i kapitalističke privatizacije žene kao one čija je uloga reprodukcija radne snage”, istaknula je Kutleša važnost aktivnog feminističkog djelovanja unutar BLOK-a.
Leila Topić, članica Centra za ženske studije i kustosica MSU-a iznijela je statistike o zastupljenosti umjetničkog stvaralaštva žena u zbirkama MSU-a. Od 962 autora, među njima je svega 167 žena – pri čemu, zaključila je Topić, i velike kulturne institucije perpetuiraju paradigmu i mit o velikom muškom umjetniku. Kada je u pitanju upravljački mehanizam i zaposlenost, žene u MSU čine 51% stalno zaposlenih, i to većinom na rukovodećim pozicijama dok muškarci uglavnom obavljaju tehničke poslove.
Topić je izložila i podatke Državnog zavoda za statistiku iz 2013. koji navodi da je 61.3% žena na rukovodećim pozicijama u kulturi, posebice muzejima i to često na ravnateljskim pozicijama. To, međutim, ne znači da je situacija za umjetnice bolja. Moć je samo izmještena, a žene su došle na bolje pozicije u trenutku kada kultura više nije bitna, zaključila je Topić.
“Radnice u kulturi uvijek su se morale izboriti za svoju poziciju, a ako analiziramo radove umjetnica jasno je da se koriste strategijama za veću vidljivost, neprestano pregovarajući s javnom sferom. Projekti poput Vox Feminae Platforme potiču ih da izađu u javni prostor, a to je bitno jer institucije ne vode tu brigu. Njih ne zanima emancipacija, osnaživanje i vidljivost umjetnica. Vode se mišlju da je umjetnost bespolna. Mnoge žene koje vode kulturne institucije smatraju da je to pitanje riješeno ili nebitno, baš kao što postoje umjetnice koje ne žele da ih se naziva feministkinjama”, rekla je Topić dodajući da treba kontinuirano raditi na obrazovanju te ukazivanju asimetrija moći koje vladaju.
Umjetnice u Hrvatskoj ne mogu živjeti od svog rada
Na pitanje o obrazovanju nadovezala se i Gabrijela Ivanov, voditeljica Prostora rodne i medijske kulture K-zona, koja je istaknula da je udruga, a posljedično festival i portal Vox Feminae stvorila skupina polaznica Centra za ženske studije nakon završenog obrazovnog ciklusa. Tada pod nazivom Cunterview.net portal je sadržavao profile umjetnica koje nisu posjedovale vlastite web stranice te tekstove o umjetničkom stvaralaštva žena koji se nisu mogli pronaći u mainstream medijima. U međuvremenu je došlo do projektizacije a kroz nju se posljedično izgubio direktan kontakt s umjetnicama.
“Sustav protiv kojeg se boriš te uvuče u to. Projekt VF Platforme naš je novi outreach prema umjetnicama: ispitale smo što žele i što trebaju da im se poveća vidljivost i vrijeme za produktivan rad. Kao najveću boljku istaknule su nevrednovanje umjetničkog rada i percepciju rada kao hobija. Više od polovice anketiranih radi minimalno dva posla, od umjetnosti ne mogu živjeti, a negativna iskustva prate i neisplaćivanje honorara ili mala sredstva za rad”, istaknula je Ivanov najavljujući da je jedan od potencijalnih modela onaj zadružni: gdje se zajednički nastupa a potom ravnomjerno i pošteno raspoređuje novac koji se dalje ulaže.
“Ne vidim značajniji pomak s vidljivošću umjetnica u društvu u zadnjih deset godina, a s druge strane je mnogo promišljenih umjetnika i umjetnica koji stvaraju. Neki proboj će se morati dogoditi, pogotovo sad s novom vlasti. Treba naći dobre saveznike, osmisliti strategije i napraviti boom.”
Svoja iskustva podijelila je i Marija Andrijašević koja je istaknula kako ne poznaje spisateljicu koja u Hrvatskoj živi od svog rada. Pisanje nije angažman koji ovisi o talentu ili vještini već o financijskom zaleđu koje treba postojati; zbog čega mnoge spisateljice rade kao novinarke.
“Za razliku od velike većine svojih kolegica, koje istovremeno pišu u različitim medijima, prevode, pišu za kazalište, ja sam privilegirana utoliko što imam stalni posao u kojem je sve to sumirano. Za razliku od većine njih ne brinem hoću li preživjeti od prvog do prvog. U prosjeku radim od sedam do 10 sati dnevno, prije spavanja lovim taj moment kad krećem raditi, po još dva tri sata. Ne postoji taj moment sustavnog rada. Već neko vrijeme radim na dužem tekstu, hrpa crtica i zapisa koje treba sjesti i urediti, a nemam neku financijsku osnovu da kažem da ću sada dva mjeseca raditi samo to. Tu je veliki problem”, istaknula je Andrijašević dodajući kako tržište jako iskorištava ovu populaciju na poslovima poput content marketinga, PR-a ili community managementa.
Treba analizirati i osvještavati procese rastakanja društva i cijelog niza stečevina bez kojih nema ženske emancipacije. U budućnosti to uključuje rad s onima koje ti procesi isključuju: nezaposleni, žene, beskućnici, … jedino kroz rad s njima na obrazovanju i artikulaciji kritike onoga što se događa može doći do mobilizacije koja će iznjedriti društvene promjene”, zaključak je Ane Kutleše.
Da pri tom ključnu ulogu igra nezavisna scena složile su se i Gabrijela Ivanov i Marija Andrijašević. “Stavila bih naglasak na nezavisnu scenu, da se pokuša omogućiti da umjetnici koji rade mimo svog stvaralaštva primaju normalne honorare za svoj rad, da postoji sistem u kojem se umjetnik makar prividno ako ne i realno osjeća zaštićen, i da bar tako nezavisna scena utječe na njegovo stvaralaštvo”, rekla je Andrijašević.
* * *
Aktivnosti Vox Feminae Platforme nastavljaju se serijom edukacija i gostovanja. Do kraja godine, za članice Vox Feminae Platforme i ostale zainteresirane umjetnice organizirati će se radionice o promociji i plasmanu proizvoda, prijavi umjetničkih radova na natječaje te o modelima zadruživanja; a osim toga planiraju se gostovanja i predstavljanja platforme u Koprivnici, Zadru i Rijeci.
Pozivamo zainteresirane umjetnice i kreativke da se pridruže online bazi izradom besplatnog profila.
