Feminizam je, objašnjava Paula Backscheider u knjizi Reflections on Biography, izmijenio način proučavanja povijesti.
„Fascinantna moć ženskih najdubljih osjećaja, njihove opaske o vlastitim tijelima i snaga njihova nagona za radom“, dio su onoga što Backscheider naziva novom iskrenošću.
Zahvaljujući feminizmu, odnos između biografkinje i subjekta kojeg proučava zadobio je sasvim novi oblik: znanstvenice su morale iznaći adekvatne načine za rekonstrurukciju životnih priča ”običnih” žena koje su s vremenom postale punopravni subjekti znanstvenog istraživanja. Njihovi dnevnici, pisma i fotografije uzeti su kao valjani dokazi, a uočavanjem i najsitnijih detalja iz različitih sfera njihovih života, čitav je pothvat dodatno nijansiran.
Uzevši u obzir ovaj metodološki zaokret, pitanje koje se nužno postavlja jest što je to što jednu ženu tjera da se posveti proučavanju rada i života neke druge, nerijetko od nje udaljene stoljećima?
George Eliot
Biografije koje su nedavno objavile Rebecca Mead i Jill Lepore pokazale su najboljim primjerima ove novonastale prakse. Nedostatak pristranosti, pospješen prije svega odustajanjem od težnje ka objektivnosti i uspostavljanja distance te unošenjem vlastite osobnosti i iskustva, čini ove biografije prvom postajom u potrazi za odgovorom na prethodno postavljeno pitanje.
My Life in Middlemarch, intimni memoari Rebecce Mead o remek-djelu George Eliot, ujedinjuju iskustva obiju žena. Ono najsnažnije u biografiji nije Middlemarch, već sama Mead. Na prvi se pogled doima da je upravo ona predmet proučavanja; kao i Eliot, odrasla je u malenom gradu te je poput Eliotine junakinje Dorotheae Brook sanjala o bijegu od „provincijalizma duše“ i žudjela za intelektualnim razvojem.
Vještim ispreplitanjem vlastita i Eliotina života, Mead se uspješno odmiče se od ograničenog poimanja autroice te ju uspješno (re)konstruira kao ženu od krvi i mesa.
My Life u stopama slijedi Book of Ages: The Life and Opinions of Jane Franklin Jill Lepore, koja kroz širok raspon izvora rekonstruira senzibilitet Jane Franklin. Za razliku od iznimno plodne, odlično arhivirane i popularne Eliot, Franklin je za sobom ostavila tek nekolicinu pisama i knjigu Book of Ages koja ima svega 16 stranica i bilježi rođenja i smrti njezine djece.
Lepore u odnosu na Mead, dakle, čini suprotno: oslanjajući se na javne spise i novine, kao i zapise njezina mnogo poznatijeg brata Bena Franklina, ona rekonstruira svijet u kojem je Jane živjela te dopunja činjenice krhotinama informacija. Istražuje šutnju njezinog djevojaštva i povećalom proučava njezina pisma.
Jane Franklin
U tom smislu, jasno je da Lepore povijest nije pisala od onoga što je preživjelo, već iz onoga što je izgubljeno te da nije, kako sama kaže, riječ isključivo o biografiji, već o “meditaciji o šutnji arhiva”.
Lepore i Mead, obje uporne istraživačice, oslanjaju se na činjenice, no, način na koji ih se drže odudara od ustaljenog načina razmišljanja. Obje pretražuju sve nijanse osoba kojima se bave u nastojanju da isprave ili stave na vidjelo nova saznanja. Mead žarko želi ispraviti pogrešno književno tumačenje ili kratkovidan pristup radu Eliot, a Lepore izlaže intelektualni prezir i društvene nepravde kojima je bila izložena Jane.
“Takva posvećenost česta je kod žena. U pisanje o životima drugih žena, one unose izrazit intenzitet koji je prilično rijedak kod muških biografa“, primjećuje Backscheider.
„Želimo da ljudi osjećaju s nama, više nego da djeluju za nas“, napisala je Eliot u pismu prijatelju. Kao što je Eliot svoje čitatelje ozbiljno doživljavala, Mead sugerira da i mi učinimo isto. „ Ja sam odrasla s Eliot i Middlemarch je u velikoj mjeri oblikovao moju ličnost“, kaže ona.
Koja je onda važnost provođenja godina i godina s nečijom osobom? Možda u nju jednostavno postanemo u potpunosti omotani. Trebamo li onda u ovoj pretpostavci potražiti motivaciju biografkinja, pita se Diane Mehta i potvdno odgovara na vlastito pitanje.
Budući da mnoge žene tek trebaju biti otkrivene, njihove priče ovise o drugim ženama koje im neće pristupiti isključivo znanstveno, već će im s jedne strane svojim specifičnim pristupom osigurati zasluženo mjesto u povijesti, a s druge će kreirati svojevrsnu povijesnu empatiju, odnosno pospješiti očekivanje da će se nekad u budućnosti naći netko tko će nama samima posvetiti svoje vrijeme i pažnju.
Upravo ovdje leži ključ feminističke intervencije – on je biografkinju učinio suučesnicom.
Izvor: The Paris Review