Eve Illouz svakako je među najvažnijim sociologinjama/sociolozima trenutka, a dan uoči Valentinova odlučila nam je, u sklopu HNK-ovog Filozofskog teatra, podijeliti svoja saznanja o osobitostima ljubavi u okružju modernog kapitalizma.
U Hladnoj intimnosti detektirate povezanost, ili barem neku vrstu snažnog preklapanja, između psihologije i feminizma. U psihoterapiji, baš kao i u drugom valu feminizma, obitelj je korijenska metafora za razumijevanje patologije sebstva i primarna instanca samopromjene na kojoj oba ta pristupa inzistiraju. Možemo li reći da je konačan efekt ovakvog diskursa, u kojem je sva pažnja usmjerena na osobnu traumu, zapravo pacifikacija političkog potencijala koji sadrže neke druge feminističke tradicije (u prvom redu mislim na materijalistički feminizam)?
Na socijalne pokrete moramo gledati kao na praktične strategije. Korištenje traume, traume posredstvom koje počinjemo govoriti o nasilju u obitelji, korisno je da se artikulira, u nepolitičkim terminima, problem muškog nasilja. Ali, ova stategija bi trebala biti samo dio mnogo šire vizije.
Traumu shvaćenu na ovaj način preuzela je popularna kultura u širokim razmjerima i pretvorila ju u nešto što želiš podijeliti na televiziji, o čemu želiš pisati memoare, traumu u najširem smislu: “ja sam poznata glumica, ali dozvolite da vam kažem kako sam bila traumatizirana u djetinjstvu”. Trauma je, dakle, postala način da se ranjivost i psiha smjeste na tržište slika i priča koje te narative konstantno iznosi i apsorbira.
Šire strategije bi se bavile time da muškarci i žene budu jedako plaćeni, time da države i organizacije budu odgovorne da i žene i muškarci i rade i odgajaju djecu, mijenjanjem strukture obitelji i osiguranja jednakih prilika za žene i muškarce da cvjetaju u javnoj sferi. Pritom, ne želim omalovažiti knjige kao što je npr. Drama nadarenog djeteta Alice Miller.
To je bila važna knjiga koja je usmjerila javnu pozornost na traumu unutar obitelji, na obiteljsko nasilje. Ali, ona je nedovoljna; sam za sebe, takav koncept traume ne može puno učiniti. Feminizam je stoga bio i ostaje širok raspon strategija. Dominacija muškaraca nad ženama toliko je temeljna za ustroj društva – ako ju promjeniš, mijenjaš sve – stoga je nam je stalno potrebno mnoštvo različitih strategija.
U Hladnoj intimnosti tvrdite da ”komunikacijski etos” usmjerava korporativno, menadžmentsko sebstvo prema tradicionalnom ženskom sebstvu, sa svojim fokusom na komunikaciju, pa čak i empatiju. Pri tome, ono razara tradicionalne rodne identitete. Na koji se način ovo odražava na žene, ili čak i na društvo u cjelini, u modernom kapitalizmu?
S jedne stane, imate sve i više i više muškaraca od kojih se traži da obraćaju pozornost na tuđe osjećaje i da brinu za druge. Sve više i više muškaraca preuzima kuhanje, brigu o djeci, dok žene sve više i više preuzimaju aspekte tradicionalnog muškog identiteta: bivaju asertivne, usmjeravaju svoj životni narativ prema sebi, prema vlastitom uspjehu.
Ipak, ne smijemo zaboraviti da rodne razlike i dalje ostaju iznimno moćne i da se konstantno kulturno potvrđuju putem modela muškosti i ženskosti u konzumerističkoj kulturi, u kulturi filma posebice. Perpetuirat će se i dalje, dok god se ne promijene zakoni, dok god se ne pošalje vrlo direktan, agresivan poziv muškarcima da odgovorno sudjeluju u kućanskom radu i odgoju djece.
Na neki način, kapitalističko radno mjesto, koje je puno zahtjevnije nego prije recimo 40 godina, traži sve više i više radnog vremena, utječe svojim zahtjevima i na maskulinitet. Maskulinitet je sve više kompetitivan, kompetitivniji nego prije pola stoljeća jer, objektivno, tržište je mnogo grublje. Uzmite fenomen Wall Streeta, uzmite industrije u kojima je gotovo isključiva dominacija muškaraca. Gotovo sva ekonomija i politika su muške.
Ono što hoću reći jest da imamo različite struje. Imamo struje koje dotiču mlade ljude, frackije mladih ljudi – sve više legitimiteta zadobija određeni psihološki stil bivanja, Woody Allen stil. Istovremeno, imamo ogromnu akumulaciju bogatstva na globalnoj razini, akumulaciju bez presedana, a koju uglavnom obavljaju muškarci. Muškarci nikad nisu imali toliko moći kao danas. Ne zaboravimo da Walmart, i mnoge druge globalne korporacije koje koriste jeftinu radnu snagu, zapravo primarno koriste jeftinu radnu snagu žena. Dakle, imamo konfliktne i kontradiktorne procese na djelu.
U svojim radovima vrlo ste kritični prema nečem što bismo mogli nazvati srednjom strujom kulturalnih studija, s njenim ”zahtjevom za čistoćom”: s crno-bijelim, sve ili ništa, represija ili emancipacija pogledom na popularnu kulturu, čije izvore nalazite još tamo kod Adornova pristupa jazz muzici. Što gubimo u ovakvom ‘vulgarnom’, nedijalektičkom pristup pop kulturi?
Prvo, gubimo kapacitet da shvatimo zašto ju toliko ljudi obožava i zašto su u nju u tolikoj mjeri uključeni. Zadaća kritičarke ili sociologa je da razumije, a ne da moralizira ili objekte kritike stalno svodi na blago ili smeće. Zadaća kritičara je da razumije, ne da kritizira. Kritizirati kako spada možeš samo ono što si shvatio kako spada.
Postoji teorijska pozicija koja kaže da u popularnoj kulturi postoje ostaci utopije, oblici utopijskog mišljenja prema kojima treba usmjeriti pažnju i da popularna kultura sadrži normativne utopijske zahtjeve, iako su oni komercijalizirani. I da u tom smislu popularnu kulturu valja cijeniti.
Zatim, druga škola koju pop kulturu pokušava sagledati u pozitvnom smislu kaže: ljudi uživaju u pop kulturi, stoga hajdemo shvatiti prirodu tog uživanja. Popularna kultura nam može na mnoge različite načine dati priliku da se izrazimo. Djevojka iz radničke klase koja koristi glazbu, modu, stil, kozmetiku koji joj zapravo donose osjećaj slobode, osnažuju je.
Ja ne pristajem ni na jednu od ove dvije pozitivne interpretacije popularne kulture i kad kažem da želim razumjeti, znači da se hoću razlikovati od ova dva pristupa. Postoji, dakako, prije svega i struja Adorna i frankfurtske škole, ideja kulturne industrije, po kojoj je sve hegemonija: svi smo integrirarni u sistemsku dominaciju. Odgovor na to dao je Ernst Bloch koji kaže da u popularnoj kulturi postoje elementi utopije i nade.
Pop kulturu možemo upotrijebiti da bi nas osnažila. Ja mislim da dihotomiju između represije i oslobođenja ne trebamo koristiti kao glavnu okosnicu u našem pristupu popularnoj kulturi. Uzmite kulturu samopomoći, talk showove, npr. Oprah Winfrey. Tu mnogo toga ima veze s prilikom da se ne osjećamo usamljenima u svojim neuspjesima. Gledanje neuspjeha drugih ljudi, da bismo shvatili naš vlastiti neuspjeh.
Zatim, tu je i osjećaj pripadnosti nekoj grupi ljudi. Često ne znamo kojoj grupi pripadamo, osim vlastitoj obitelji. Kad gledamo televiziju ili talk showove koji nam pomažu u razumijevanju ili rješavanju životnih problema, otvaraju nam se grupe pripadnosti. To može biti grupa žena koje su pretjerano ljubomorne. Grupa žena koje je silovao otac. Grupa žena koje nisu dovoljno asertivne i ne mogu dobiti promaknuće na poslu. Ova nam kultura pomaže da dobijemo oznaku, da imenujemo ono što ne funkcionira u našem životu i da se povežemo s grupom slično disfunkcionalnih. Uzmimo na primjer ženske časopise.
Ali, popularna kultura je beskrajno područje, na što se točno mislili? Jeste li mislili na ženske časopise?
Pa da, među ostalim. Ali i na kulturu samopomoći o kojoj ste upravo govorili. Na popularnu kulturu u najširem smislu.
Da, prevelika je, odgovor bi trebao biti specifičan. Ne trebamo biti ni za ni protiv popularne kulture, ona je sada toliko bitan dio naših života da je biti za ili protiv otprilike kao da se pitaš jesi li za ili protiv vode za ribu. To nema smisla. To je naprosto okruženje u kojem riba živi.
Pitanje koje trebamo postaviti jest koja je uloga zabavne industrije, kakvu obrazovnu ulogu mediji moraju preuzeti. Čini mi se da mediji igraju mnogo veću edukativnu ulogu nego što je to uobičajeno shvaćeno. Postoji taj diskurs o medijima kao o nečemu što razara kulturu, ali zapravo oni igraju vrlo važnu obrazovnu zadaću. Za neke žene, čitanje ženskih časopisa može imati edukativan efekt, može ih otvoriti novim oblicima mišljenja. Novinari i zaposlenici medija konstituiraju vrlo veliku socijalnu grupu koja u velikoj mjeri utječe i na ekonomski režim, koja oblikuje slike, priče, koja uspostavlja modele dobrog života.
Za mene, ključno je stoga pitanje tko su ti ljudi, kakve su to socijalne grupe, što one hoće, kakve vrijednosti žele uspostaviti. Uzmite na primjer HBO, to je vrlo zanimljiv fenomen. HBO je širom svijeta odigrao vrlo važnu ulogu u otvaranju modela seksa i seksualnosti. Razlog zašto je homoseksualnost u različitim dijelovima svijeta sve prihvaćenija su upravo mediji, popularna kultura, npr. humoristične serije u kojima je homoseksualnost prikazivana u pozitivnom svjetlu. Zato što ljudi koji rade u tim medijima gaje takve vrijednosti.
Ključno je pitanje stoga kako mediji reflektiraju svakodnevicu konzumerističkog kapitalizm. Mislim da im je to glavna uloga, da prikažu modele ženskosti i muškosti koji reflektiraju konzumerističku kulturu i legitimiraju je. Oni promoviraju različite vrijednosti seksualnosti, autonomije pojedinca itd. – te su slike nekad dobre, nekad loše, ovisi o kojem društvu govorimo. Neki modeli su u nekim društvima odigrali važnu ulogu, generirali promjenu, dok u nekim drugim kontekstima ti isti modeli mogu biti retrogradni.
U svojoj posljednjoj knjizi, Hard-core romansa, bavite se ogromnim uspjehom Pedeset nijansi sive, s/m ljubavnim romanom E. L. James. Suprotno uobičajenom gledanju na BDSM kao na transgresivnu, subverzivnu, radikalnu praksu, vi ju tretirare kao strogo kodirani ritual koji nam nudi neki tip sigurnosti u inače vrlo nestabilnim ljubavničkim odnosima.
Ne govorim o BDSM-u općenito, jer ne poznam BDSM općenito. Govorim samo o BDSM-u u ovoj knjizi, a to nije BDSM Djevojke O Pauline Réage, to nije BDSM koji provjerava granice subjekta, dovodi u pitanje granice sebstva. U BDSM-u Djevojke O cijela je poanta izgubiti se u potpunosti, postati objekt, objektificrati sam sebe, izgubiti i najmanji komadić neovisnosti, svega onog što čini normalno sebstvo, a to je žudnja za zadržavanjem osjećaja kontrole, autonomije, dostojanstva.
U Pedeset nijansi sive ne, tu imamo upravo suprotno. BDSM u tom romanu samo je način izvedbe stare činjenice da muškarci ozlijeđuju žene, ali ozljeđivanje je sada užitak. To je stari motiv gotičkog romana. Patnja je pod kontrolom, njom se može upravljati, ona je užitak, ali u okviru sasvim pristojnog, monogamnog, heteroseksualnog, supružničkog odnosa. Dakle, samo u toj knjizi BDSM sagledavam na takav način, ne u apsolutu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
