Temeljno pitanje koje se nominira konceptom države u krevetu jest je li država feministički problem ili je feminizam državni problem, čime se otvara dilema može li feminizam biti lojalan nacionalnim projektima i državnim rješenjima tzv. ženskog pitanja.
Gdje i kako žene rađaju, koliko se žena smije rađati i koliko ih je poželjno, u koje škole idu, koji stupanj obrazovanja postižu, koliko su sigurne u vlastitom domu i javnom prostoru, gdje rade i rade li uopće, koliko zarađuju, kakvu zdravstvenu skrb imaju, posjeduju li nekretnine, kako odgajaju svoju djecu, koliko djece imaju, smiju li raspolagati svojim tijelom, vremenom i novcem, na koji način mogu ostvariti i pregovarati o užitku, je li i kako moguće da sudjeluju u društvenom životu bez potvrde i „zaštite“ muškarca, mogu li same odlučivati o ulasku u brak i ostanku u njemu, jesu li neudane i žene bez djece problem i opasnost društva, čeka li ih siromaštvo u starosti – sve navedene različite etape ženskih životâ država regulira. Ženski životni ciklus političko je borbeno polje između državnih ideologija i raznih inačica feminizama.
Krevet,iz naslova izložbe, jednako je simboličko koliko i doslovno, materijalno poprište te političke borbe.
U doslovnom se smislu odnosi na trenutke životnog ciklusa izravno povezane sa svime onime što se događa u spavaćim sobama, dok u prenesenom, simboličkom smislu obuhvaća elemente državnog određivanja političke ekonomije koja omeđuje i omogućava živote i žena i muškaraca.
Makar se na prvi mah može učiniti kako se radi o temi apsolviranoj s drugim valom feminizma tijekom 1960-ih i 1970-godina, implozija privatnog i javnog trajno je prisutna napetost koju država uporno pokušava depolitizirati, a feminizmi neizostavno nominirati i uvijek iznova razriješiti. Da se poslužimo klasičnim primjerom, ako država propiše rodiljni dopust čime to pitanje smatra riješenim, feminizmi će ga stalno postavljati i propitivati na koji način ta regulacija pomaže i podržava žene i majčinstvo, a kako ih pak dodatno i trajno domestificira izuzimajući ih iz javnog, kulturnog i poslovnog života. Poznata krilatica drugog vala feminizma osobno je političko tako ostaje trajnim motom koji je analitički primjenjiv i na suvremene društvene procese.
Država je kao oblik institucionalne prakse, ako slijedimo argument Sylvije Walby, patrijarhalna, kapitalistička i rasistička, koja politikama i djelovanjem strukturno štiti svoje interese. Kako se patrijarhat može definirati kao sustav socijalnih struktura i praksi rodnih odnosa muške dominacije, može se zaključiti da je država baš patrijarhalna na način da omogućava institucionaliziranje muške moći na različitim mjestima socijalnih odnosa u društvu i ekonomiji.
Tako je i kapitalistički profil države nepovoljan za žene, jer njihov rad prvo prisvajaju intimni muški partneri, ali onda i cijelo društvo. Ženski je rad u funkciji podržavanja patrijarhalnih ekonomskih odnosa, pa je getoiziran u fleksibilna, nevažnija i manje plaćena radna mjesta.
Premda žene sudjeluju na tržištu rada, što svakako dovodi do svojevrsnih promjena u rodnim odnosima, i dalje okupiraju sektore u kojima se reproducira tradicionalna ženska, skrbnička uloga.
Konačno, rasistički profil države također je strukturno ugrađen u prakse segregiranja rodova prema slobodi raspolaganja vlastitim tijelom.
Naime, opet na tragu argumentacije S. Walby, s obzirom da država samo u ekstremnim slučajevima sankcionira muško nasilje nad ženama, djecom i prirodom, dok sve druge oblike tolerira i ignorira, ona zapravo legitimira i institucionalizira muško nasilje.
No, zbog svog temeljnog organizacijskog načela kao racionalno-legislativne institucije, država strukturno mora biti otvorena za promjene koje mogu unaprijediti socijalni položaj žena. Iako zahtjevi za promjenama u pravilu ne dolaze iz same države, nego ih inicirana prvenstveno feministički pokret, njima se ipak umanjuju i ublažavaju patrijarhalne prakse države. Prvi primjer takve promjene jest dobivanje prava glasa žena čime je promijenjena državna legislativa, a uslijedile su promjene u radnom i obrazovnom zakonodavstvu, pravu vlasništva, pravu na slobodu tijela…
Premda niz nije završen i iako su česta zaustavljanja i smanjivanja postignutih razina prava žena, država je često prva, a ponekad i jedina razina na kojoj se mogu promovirati egalitarni rodni odnosi. Zbog patrijarhalne socijalizacije i žena i muškaraca, oba roda sudjeluju u teško promjenjivim patrijarhalnim praksama. Upravo zato egalitarni projekti koje pokreću i u kojima sudjeluju žene imaju više izgleda za uspjeh u pregovorima državom, nego u pregovorima s ostalim akterima u društvu.
Feministička antipatrijarhalna politika ustrajno unosi pukotine u državu, obrazovanje, religiju, ekonomske odnose, i dakako u seksualnost i obitelj. Kako nas uči bell hooks, feminizmi potpiruju želju žena i muškaraca za strastvenom jednakopravnošću.
No, ipak, hoće li država ikada izaći iz kreveta? Sve dok je patrijarhalna, sigurno neće. Hoće li feminizmi odustati od toga da uporno kvare neopravdano mirni državni san? S još većom sigurnošću – nikako neće.
Dr.sc. Valerija Barada viša je asistentica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Bavi se područjima rada, profesije, žena i roda, te kvalitativnim metodama istraživanja.