Fotografkinja Dragana Jurišić, koja već godinama živi i radi u Irskoj a porijeklom je iz Slavonskog Broda, u sklopu ovogodišnjeg festivala Organ Vida predstavila je svoj projekt YU: Izgubljena zemlja u kojem, inspirirana slavnim putopisom Rebecce West, putuje prostorima bivše države, pokušavajući uspostaviti kontakt sa svojom izgubljenom domovinom – što je, kako sama uviđa, puno teže nego što je očekivala.
Problematizirajući posljedice izgnanstva i izmještenosti na sjećanje i identitet, s posebnim senzibilitetom za ženska iskustva, Dragana koristi fotografiju ne samo kao alat za bilježenje sjećanja (odnosno nemogućnosti povratka onoga što je izgubljeno), nego i da bi dekonstruirala mitove o naciji i identitetu.
S Draganom smo razgovarale o egzilu, nacionalizmu te ženskim identitetima i muzama.
Na svojoj web stranici navodiš da tvoja priča kao fotografkinje počinje nakon što je izgorio vaš obiteljski stan, uključujući fotografije koje je snimio tvoj otac. U Zagrebu si nedavno izložila svoj projekt posvećen Jugoslaviji, “izgubljenoj zemlji”. Možemo li reći da se fotografija rađa iz gubitka? Zašto je fotografija tako prikladan medij za istraživanje tema kao što su gubitak, žalovanje, sjećanje?
Fotografija sadrži elemente poput prolaznosti, koji joj omogućuju da uhvati taj osjećaj neukorijenjenosti i izmještenosti s relativnom lakoćom. I egzil i fotografija intenziviraju našu percepciju svijeta; u oba slučaja, sjećanje je od središnje važnosti; i oboje karakterizira melankolija.
Dragana Jurišić, YU: Izgubljena zemlja
Kakav je značaj knjige Crno jagnje i sivi soko Rebecce West za tvoj rad? Ona piše o Jugoslaviji kao strankinja, a ti si kao “domaća” išla njezinim tragovima, putujući dvije godine po Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Makedoniji, Crnoj Gori. Možemo li vlastitu domovinu bolje i realnije sagledati kroz tuđe oči?
Knjiga me privukla jer se radi o golemom repozitoriju sjećanja zemlje koja više ne postoji. Opisi Jugoslavije Rebecce West su vrlo živopisni i bogati, a njezin jezik je izuzetno deskriptivan i gotovo fotografski. Imate dojam kao da zaista možete vidjeti i doživjeti mjesta i događaje koje ona opisuje. U usporedbi s metafizičkim vodičem Geoffa Dryera, zanimljivo je vidjeti na određenim mjestima u Crnom jagnjetu koliko malo su se neke stvari promijenile i koliko je toga tekst Rebecce West anticipirao. Ona sama ovu knjigu naziva “nadnaravnim događajem u svom životu”, pitajući se zašto je žrtvovala pet godina života “radeći detaljni inventar zemlje koja je prestala postojati?”, no zaključuje da je upravo to razlog: osjećala je veliku potrebu da zabilježi svijet koji će uskoro nestati. Ona se jako razlikuje od drugih autora koji su pisali o Jugoslaviji, posebno Roberta Kaplana, koji navodi njenu knjigu kao inspiraciju i vodič, no iz teksta vidimo da je njegov odnos prema ljudima i događajima koji su se dogodili ovdje 1990-ih podcjenjivački i prepun stereotipa.
Iako Jugoslavija više ne postoji, u ovom trenutku u Hrvatskoj neki čudni ljudi pokušavaju silom izbrisati sve njezine tragove. Kako to tumačiš? Kako vidiš ulogu sjećanja u nacionalizmu?
Mislim da je pokušaj brisanja ili ponovnog ispisivanja povijesti izuzetno kratkovidan i glup. Ne možeš izgraditi novu kuću povrh zjapeće povijesne rupetine. Slažem se s Dubravkom Ugrešić kada kaže da je nacionalizam ideologija idiota. Moraš biti prilično nepromišljen da oslanjaš čitav svoj identitet na konstrukt kao što je nacionalnost.
Kad čitam tvoje opise radova ili tvoje intervjue, na pamet mi pada baš Dubravka Ugrešić. Misliš li da je izgnanstvo na neki način privilegirani položaj za razumijevanje identiteta i nacionalizma?
Da, velika sloboda očekuje one koji skinu sa sebe jaram pripadanja nekoj zemlji. Ono što se dogodilo Ugrešić u ’90-ima, lov na vještice putem medija, bilo je odvratno i dobro je pokazalo što sve ne valja u kulturi koji je prožeta nacionalizmom i mizoginijom. Ona je jedna od najboljih književnica iz Hrvatske, a bila je tretirana kao izdajica. Odlično je opisala svoj položaj u jednom od eseja:
“Moja hrvatska putovnica ne čini me hrvatskom spisateljicom. Najlakše je i najprofitabilnije biti nacionalna autorica, osobito ako je nacija mala. Ja sam odabrala manje profitabilan put: ne želim pripadati nikome, ni narodu ni naciji ni nacionalnoj književnosti. Ako moram pripadati nekome, neka to bude mojim čitateljima. Gdje god oni bili. […] Milje koji uništava knjige nema milosti niti prema njihovim autorima. Prije nekoliko godina, moj (nacionalni) kulturni milje proglasio me ‘vješticom’ i spalio me na medijskoj lomači s neprikrivenim zadovoljstvom. […] Iz moje današnje perspektive nomadskog egzila, mogu samo biti zahvalna svom bivšem kulturnom miljeu. Uložila sam vlastiti novac u kupovinu metle. Sada letim sama.”
Dragana Jurišić, My Own Unknown, ch. 1
U projektu Moje vlastito nepoznato (My Own Unknown) baviš se ženskim identitetom i položajem muze kao pasivne inspiracije za (muškog) umjetnika. Projekt se sastoji od nekoliko poglavlja, a prvo od njih posvećeno je tvojoj tetki Gordani Čavić, inače kućanici iz sela blizu Našica, čiji je život nakon bijega u Pariz pravi misterij dostojan kakvog romana ili filma. Što je tebi značio ovaj projekt, i znaš li danas nešto više o tome što se s njom dogodilo?
Knjiga koju trenutno pišem o Gordani je knjiga o ženama s teškim krilima. Ženama koje su željele biti slobodne, koje su pokušale pobjeći iz opresivnih sustava, no na kraju su bile još više potlačene od onih istih ugnjetača od kojih su i željele pobjeći. Ne znam sa sigurnošću što se dogodilo Gordani, ali nagađam. Morat ćete pričekati knjigu da saznate više.
Referirajući se na odnos umjetnik/muza, u 3. poglavlju projekta Moje vlastito nepoznato ti preuzimaš ulogu umjetnice koja fotografira 100 žena/muza. Jesu li tvoje muze bile jednako pasivne? Kako se ženski pogled razlikuje od muškog?
Ne mogu ti točno reći koja je razlika između muškog i ženskog pogleda. Mogu govoriti samo u svoje ime kada kažem da je moj pogled bio vrlo majčinski. Osjećam se zaštitnički prema svim ženama koje su sudjelovale u projektu. U 100 muza žene nisu bile nimalo pasivne: same su upravljale svojim tijelima, same su odlučile koja njihova fotografija će biti korištena i one su koautorice projekta. Postale smo pleme.
Dragana Jurišić, 100 Muses
Poglavlje 5 (Noli timere Mnemosyne) sastoji se od pomalo bizarnih fotografija tebe u različitim okruženjima. Što nam možeš reći o toj seriji?
Noli timere Mnemosyne je serija fotografija koje su misteriozne čak i meni samoj. Riječ je o pokušaju da se riješimo straha od prisjećanja i da prigrlimo vlastitu prošlost zajedno sa svom boli i svom ljepotom. Ponekad znam vrlo dobro unaprijed kako će izgledati finalna manifestacija moje ideje – ali ponekad, recimo u ovom slučaju, jednostavno dopustim da se rad sam dogodi i onda ga pratim kao što Alisa u zemlji čudesa slijedi zeca.
Što je iduće? Radiš li na nekom novom projektu ili knjizi?
Očekuje me nekoliko izložbi. Prva velika izložba će biti Moje vlastito nepoznato u Irskom kulturnom centru u Parizu (otvara se u listopadu). Također planiram objaviti svoju drugu foto knjigu – o Gordani – do proljeća 2018. A onda želim raščistiti raspored i snimiti svoj špageti vestern iz snova.
Dragana Jurišić, Noli timere Mnemosyne
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
