To nas je također pozivalo. Manjak traume. Sretno djetinjstvo. Ogroman apetit. Htjele smo pojesti i pojebati sve. Dosegnuti količine, veličine i visine prethodno rezervirane samo za hetero muškarce. Htjele smo znanje, slobodu, seks, posao, uspjeh, ljubav, pare, aktivizam, asketizam, dobru guzicu i veliku pamet; htjele smo zgrabiti život za kurac i sve iz njega isisati. Skončati slobodne, debele i plodne. Nitko nije bio gladniji od nas. To je subverzivan apetit, neutoljiv. (Dora Šustić, Psi)
Scenaristica i redateljica Dora Šustić pojavila se na književnom polju sa zapaženim romanom Psi, čija protagonistkinja zbog studija seli u Prag te tamo doživljava brojne životne prekretnice. Svakako je riječ o romanu koji se bavi bitnim, a nerijetko tabuiziranim temama, bilo da je riječ o atipičnom ljubavnom odnosu, gubitku ili odnosu prema seksualnosti i tijelu.
Šustić predstavlja roman zagrebačkoj publici 28. lipnja u sklopu festivala Prvi prozak na vrh jezika. Roman se nedavno našao i u finalu nagrade tportala, a ovih je dana iz tiska izašlo novo izdanje u izdavačkoj kući Fraktura. S autoricom razgovaramo o procesima pisanja, filmovima na kojima radi i njenom hvaljenom romanu.
Roman Psi je ljubavna priča, ili možda bolje reći priča o tome kako se tražimo nakon ljubavi. Čini mi se da je u ovom slučaju ta velika priča o odnosu koji tragično završi zapravo okidač kako bi protagonistica romana ušla u dijalog sa sobom. Iako je ovo roman o ljubavi, rekla bih i da je roman o mladoj ženi koja nakon intenzivnog iskustva mora pronaći vlastito mjesto, identitet…
Meni se sve više čini da roman ima najmanje veze s ljubavi. Gledajući „izvana“, rekla bih da je to priča o odrastanju, traganju za svojim područjem djelovanja (što njoj postaje pisanje) i preuzimanju odgovornosti za svoje riskantne odluke. „Iznutra“, odnosno iz perspektive protagonistkinje, to je ljubavna priča jer ona se tako osjeća, zaljubljeno, u potpunosti fizički i emotivno zaokupljena drugom osobom, jer na takvu su nas ljubav hajpali – romantičnu, posesivnu, grozničavu, uglavnom opću dramu. A čini mi se da je za pravu ljubav ipak potrebna zdrava distanca, koja dopušta nježnost prema sebi, oprez i povremenu samoću.
S obzirom na sve to, mislim da je roman prije kronika jedne opsesije nego ljubavi – opsesije i njezinih učinaka na mladi um koji je pod utjecajem svih i svega, um-spužva. Pišući roman, bilo mi je važno ostati „unutra“, ni u kojem slučaju ne izaći iz perspektive zaljubljene djevojke i kritički procijeniti njezinu situaciju, već biti na splavi s njom dok je nose sve te emocije i previranja. Također, htjela sam dati pravo djevojci da bude opsjednuta i zaljubljena, da se toga ne srami.
Ljubav je u književnosti tema kojom se teško baviti naprosto zato što uvijek zapadamo u mogućnost klišejiziranja, sentimentalnosti, itd. Kako je došlo do odluke da napišeš ovaj roman?
U trenutku kad sam postala svjesna da pišem roman već sam imala brdo bilježnica, nedovršenih Word dokumenata i ispisanih dnevnika. Počela sam pisati iz potrebe da razumijem što mi se događa u razdoblju kad sam se zatekla u intenzivnom ljubavnom odnosu (koji nije jednak odnosu opisanom u romanu, ali ga je inspirirao). Općenito u životu nisam baš vješta u komunikaciji i rijetko kad mi pođe za rukom izreći točno što mislim bez zadrške ili srama. Često se suzdržavam, vjerujem kao i većina ljudi; tako su nas učili, naročito kad se radi o emocijama. Pišući, tome kontriram. Pišući o ljubavi, pravilo koje sam si postavila bilo je da ne budem selektivna, da ne opisujem samo misli i iskustva koja su dostojanstvena i koja će od protagonistice učiniti cool feminističku heroinu. Htjela sam biti nemilosrdna prema njoj, prikazati čitav raspon njezinih stanja, od patetike i blesavosti do mržnje prema sebi i gubitka nade – prikazati ljudskost, a ne ljubav.
Postepeno je tijekom rada na tekstu potreba za objašnjenjima i izražavanjem osjećaja prerasla u želju za manipulacijom istine, pa sam tako počela pisati izmišljenu priču i u toj fabrikaciji paziti sve više na zakonitosti forme i dramaturgiju samog romana, koji je po svojoj strukturi zapravo bildungsroman o djevojci koja je kasno sazrela. Moram priznati da sam gomilu teksta pobacala van i dugo radila na rukopisu zbog drugih obaveza, diplomskog rada, snimanja itd. Nekoliko sam se puta zato vraćala rukopisu novim očima i pisala ga ispočetka. Bojala sam se sentimentalnosti pa sam u jednoj fazi čak cijeli roman prebacila u treće lice jednine, da zvuči malo hladnije; srećom, brzo sam shvatila da to ne funkcionira.
Možda bi mi bilo pametnije reći u javnosti da je sve to bilo pomno isplanirano prije pisanja, da sam znala točno što radim od samoga početka, da sam odlučila napisati baš takav roman, ali nisam. Roman je na neki način pisao mene i zbog toga je vrlo intiman. Čini mi se da i inače tako radim: iz mora opcija i varijacija polako sažimam i odbacujem.
Dora je slobodna, ili barem želi biti slobodna, i protagonistkinjama vraća slobodu postojanja na mnogim razinama, pogotovo onoj seksualnoj. Čini mi se da je to bitno općenito za pristup ženskim likovima u književnosti. Dora je emancipirana, ulazi u vezu s puno starijim muškarcem, riskira iako je svjesna mogućeg gubitka… Je li takva hrabrost inherentna ženama?
Djevojkama, rekla bih, prije nego ženama. Hrabrost je svojevrsni barometar tranzicije djevojke u ženu – neke odustaju od svojih želja, opada im hrabrost, naročito hrabrost da riskiraju, uljuljaju se u naviku i zaborave intuiciju, a neke je sve više osjećaju, vjerojatno kao posljedicu psihoterapije, izlaska iz toksičnih veza ili općenitog porasta samopouzdanja zbog uspjeha, fizičke snage ili nečeg drugog.
Oduvijek su me fascinirale djevojke koje se ne boje autoriteta i drugačijeg mišljenja i koje nemaju dlake na jeziku, možda zato što sam se i sama uvijek osjećala vrlo sramežljivom i tihom; srećom, mnoge takve djevojke postale su mi prijateljice pa sam nešto od njih i naučila.
Ono zajedničko svim djevojkama – bez obzira na to jesu li “ratoborne” ili konformistički nastrojene – je upravo taj ideal slobode, koji se mijenja kako se mijenjaju i pojedinačna htijenja i strahovi, ali vjera u slobodu ostaje. Pod tim mislim na slobodu izbora, slobodu krojenja vlastitih pravila ponašanja i donošenja autonomnih odluka, za što je neminovno potrebna hrabrost. Nije toliko bitno što svakoj pojedinoj djevojci znači biti slobodna, već da je ta potreba mladim ženama inherentna. Snaga slobodnog ženskog tijela vjerojatno može pomaknuti planine, zato je dežurna ćudoredna javnost stoljećima opsjednuta ženskom seksualnošću, i zato je tjelesna autonomija po meni ključna neuralgična točka našeg patrijarhalnog društva, jer dokle god nemamo vlast nad vlastitim tijelom, nemamo ništa.
Ne bježiš od činjenice da je ovaj roman i autofikcija, osobna priča koja započne sasvim drugi život u književnom tekstu, tekstu općenito. Koje su prednosti, a koje zamke toga?
Važnu prednost sumirao je Dostojevski: „Uzmite bilo koju činjenicu iz stvarnog života, čak i činjenicu koja je na prvi pogled sasvim beznačajna, pa ćete, samo ako imate snage i dobro oko, naći u njoj dubinu koje nema ni u Shakespearea“. Život piše najzanimljivije priče, to je nepobitno. Nažalost, toliko smo fokusirani na izmišljanje tople vode da ponekad ne vidimo priču koja nam se odvija pred nosom. Prednost pisanja o stvarnom životu i osobnom iskustvu je ta autentičnost opažanja koja daje tekstu vjerodostojnost, a autorici neposredno povjerenje. Bez povjerenja ne znam kako uopće pročitati knjigu do kraja, a mislim da je mojoj generaciji, koja guta i piše puno autofikcije, puna kapa autoriteta sveznajućeg (muškog) pripovjedača i autoriteta nekih nevidljivih glasova i neopipljivih fiktivnih lica (boga?). Želimo imati povjerenja u ranjene i iskrene pripovjedačice i pripovjedače, u one opipljive, koje možemo guglati.
Isto tako, dok čitam, želim da autor_ica dijeli sa mnom svoju intimu, što nije stvar voajerizma, već prijateljstva. Taj kontakt prednost je autofikcije. Vjerojatno zato cijeli život čitam i volim autofikciju, jer je u autofiktivnom pisanju prisutan intenzivan osjećaj suosjećanja; sve je osobno, sve je izloženo i izravno, čak i ako je izmišljeno – jer publika ne zna što je izmišljeno, a što se stvarno dogodilo, pa sve čita kao nečiju intimnu ispovijed. Stvara se drugačiji odnos s čitateljstvom, neposredniji, što je odraz naše potrebe za kontaktom, odnosno vremena u kojem živimo.
Pojavom autofiktivnog pisanja autori i autorice rastvorile su norme tradicionalnog romana i sad kad je ta reforma nagrizla našu naviku na masku i emotivnu distancu, sad to nekim ljudima smeta i iritira ih, naravno, kao što ih iritiraju feministkinje koje ih suočavaju s njihovim patološkim obrascima ponašanja. Šteta, jer vremena se mijenjaju, mlađe generacije se više ne boje emocija i žele biti uronjene u tuđe i neposredno iskustvo. Autofikcija zahtijeva sumanutu dozu ranjivosti i ruši autoritete, baš kao feminizam. Zato je autofiktivno pisanje po meni literarna strategija emancipacije.
Prostori su velik dio unutarnjeg Dorinog svijeta. Paralelno voziš dvije radnje: jednu koja je vezana za trenutak ljubavi i onu poslije, nakon tragične smrti s kojom se Dora nosi. Gradovi su tu njeni sugovornici, kako u doživljaju ljubavi, tako u traženju načina da se oporavi, nanovo izgradi… Je li lakše pisati u i o prostorima koji su izmaknuti? I Prag i Andaluzija u romanu daju drugačiju sliku i života, a samim time i unutrašnje dinamike. Bi li ovaj roman mogao isto tako biti roman Zagreba i Rijeke?
Prag je njezin sugovornik, ali u konačnici i neprijatelj jer je poprište „zločina“ od kojeg mora pobjeći. Na neki je način, Prag je zbog svoje arhitekture i kulturnih referenci personifikacija njezinog ljubavnika. Zbog toga ovaj roman ne bi mogao pripadati ni jednom drugom gradu. Gradovi su poligoni za ljubav, a kad je ljubav neuzvraćena ili neuspješna, onda svu frustraciju iskaljujemo na grad, ulice, kafiće koje odjednom počnemo izbjegavati ili mrziti. Svatko ima svoju topografiju neuspjele ljubavi; bilo bi zanimljivo to jednom mapirati ili prijatelja povesti u turu po gradu: ovdje smo se prvi put poljubili, ovdje smo se napili skupa, ovdje je izgubio novčanik, itd.
Čini mi se da je zato prirodan impuls dignuti sidro i napustiti grad nakon ljubavnog brodoloma. U romanu su svi likovi stranci, a Česi su vrlo krut, skeptičan i ponekad ksenofobičan narod, pa se stranac brže sprijatelji s gradom nego s Čehom. Stvaraju se zanimljiva sjecišta svakakvih identiteta i priča i, paradoksalno, usamljenost Praga lakše ispliva na vidjelo. U takvom je prostoru lakše pisati, iz pozicije strankinje, promatračice, kao što je putujući lakše opaziti detalje koji stanovniku svakodnevno promiču. Nisam sigurna da su to izmaknuti prostori; meni je Prag sedam godina bio dom, ali Španjolska definitivno jest. Da, kako bismo prenijele melankoliju i taj osjećaj bauljanja kroz vrijeme, možda je potrebno izmaknuti se, ne nužno iz grada, možda je dovoljno iz ulice u kojoj živiš.
Moram priznati da sam uživala u liku Dore, mlade žene koja je samosvjesna, emancipirana, koja promišlja svijet i sebe i kojoj je dozvoljeno i da pogriješi. Gubitak nevinosti koji je čin sam po sebi, također sa starijim muškarcem, naprosto da se to obavi. Otvorenost oko vlastite seksualnosti. Rekla bih, punokrvni ženski lik s kojim se lako sprijateljiti jer smo sve imale slična iskustva o kojima se rijetko na takav način progovara. Kako gledaš na ženske likove u filmu, književnosti? Koliko se pomičemo od one slike ženskog lika koji je ili svetica ili kurva?
Nisam sigurna, mislim da smo se pomaknule od te dihotomije, ali nastupila je nova. Danas su ženski likovi često ili žrtve ili feminističke heroine. Ili iz žrtve u samo 90 minuta postanu feminističke heroine. Rijetko kad su likovi zaista kompleksni i nepredvidljivi i ljudski nesavršeni u smislu da ne donose dobre odluke, da griješe, ali da se trude u konačnici biti dobri ljudi. Fleabag je jedan takav lik, iako je i ona, kao i npr. junakinje romana Sally Rooney ili Ottesse Moshfegh, vrlo rezignirana, nihilistica koja podliježe samouništenju i generalno odustaje od života. Ali barem se većina nas može poistovjetiti s njom jer posrće i sumnja i u vječnoj je potrazi za rješenjima, što život i jest.
Gubitak voljene osobe ili osobe s kojom smo imali blizak odnos nešto je o čemu također ne pričamo puno. Nerijetko se kaže da samo treba ići dalje, raditi što više kako bi se zaboravilo. No, tugovanje je esencijalan proces kako bismo se mogli oporaviti. Čini mi se da upravo kroz lik Dore govoriš i o tome.
Drago mi je da si to istaknula jer mi se čini da se to nekako zaobilazi u kritikama i razgovorima o romanu. Govori se o strasti i seksualnosti, ali kao da se zanemaruje činjenica da je taj ljubavnički odnos završio tako kako je završio, traumatično i tragično. Ljudi se štite od boli floskulama o prolaznosti („vrijeme će pomoći“, „upoznat ćeš nekog novog“, „postat će lakše s vremenom“) valjda kako ne bi skliznuli u potpunu autodestrukciju. Ali nekad neće postati lakše. Nekad vrijeme samo otvara nova pitanja i nove dvojbe. Neka iskustva tek s velikim odmakom postanu probavljiva, ali ne i zaboravljiva. Oporavak nije linearan i nije za svakoga isti, kao što ni emancipacija nije za svaku osobu jednakog značenja.
U romanu sam htjela progovoriti o tugovanju koje nije jasan ni linearan proces, već se radi o tugovanju koje je metastaziralo u čitav niz manjih nesigurnosti i kompleksa. Grizodušje protagonistice pretvara se u samoranjavanje – ona mu nije mogla pomoći, pa neće ni sebi. Ta geneza kompleksa meni je vrlo zanimljiva, možda zato što ljude vidim kao hodajuće komplekse i zbog toga ih volim. Ne vjerujem dramskim likovima koji su sve skužili. Moja protagonistica nije ništa skužila iz te priče, osim kakva je narav boli, a to je možda dovoljno. Njezino tugovanje manifestira se kroz samosabotirajuće ponašanje koje ne vodi ni emancipaciji ni nekakvom velikom shvaćanju koje će nju odjednom izliječiti – jer tako život ne funkcionira, tako funkcioniraju holivudski filmovi i chick lit romani. Tugovanje, bilo za osobom ili za „pokojnim“ načinom života je spiralni proces, vraćamo se stalno na ista pitanja u različitim razdobljima, a često se čini da se ustvari samo vrtimo u krug. Ali to nije krug, vjerujem da je spirala. Samo se nadam da nije prema dolje.
Pišeš scenarije, radiš na igranoj seriji, snimila si nekoliko kratkih filmova, a razvijaš i dugometražni film koji potpisuješ kao redateljica i scenaristica. Koliko ti je u svim ti žanrovima bitno ispričati perspektive žena? Kako se za tebe razlikuju ti procesi?
Perspektiva žene mi se nekako prirodno ispostavlja. Većinom pišem ženske likove i dosad sam radila na scenarijima ili projektima gdje su glavni likovi u principu bile žene. U svim studentskim filmovima pisala sam o odnosu dviju ženskih osoba, bilo prijateljica, sestara ili mame i kćeri. I dugometražni koji razvijam usredotočen je na odnos dviju žena. Ne znam zašto je to tako, trenutno me to udvajanje, prepoznavanje u drugoj ženi jako zanima.
Dovršila sam dosta toga ove godine i sad radim na svom kratkom filmu u kojem sam prvi put pisala o odnosu dviju muških osoba, dječaka i njegova djeda – možda to označi neku novu eru u mojem odnosu prema muškarcima (haha). “Šaltanje“ između filma, serija i proze ne osjetim previše jer istražujem slične teme, sve je to nekako povezano u jedno istraživanje, ali osjetim razliku između rada na autorskim projektima i projektima na kojima sam angažirana kao scenaristica. Proces je jednostavno drugačiji ako priča i likovi nisu „moji“ jer ih prvo trebam učiniti svojima, razumjeti ih. Pisati u službi nečije vizije ipak zahtijeva puno više kompromisa, zato je taj proces zamorniji od rada na autorskom projektu.
Svađa li se romanopiskinja sa scenaristicom? Koliko je za tebe bio velik skok od scenarija prema romanu? Roman, iako je pisan s mnogo opisa i unutarnjeg svijeta i vanjskih prostora, ipak je, po meni, uvelike dinamičan u izmjeni scena…
Sa scenaristicom smo trenutno sve posvađane jer mi treba pauza od scenarističkog rada (šalim se). Ali, od svega, najmanje volim pisati scenarije. Obožavam pisati treatmente, istraživati po knjižnicama, razgovarati s ljudima, šetati, analizirati filmove, bilježiti skice dijaloga, izrađivati moodboard, raditi s glumcima… sve osim otipkavanja scenarija. Sve više mislim da je scenarij zastarjela forma i da se pripremi filma treba pristupiti na kreativniji, vizualniji način.
A književnost i film, teško ih odvajam. Zanimaju me djela i autori_ce koji su postavili u dijalog različite umjetničke forme, koji su i pisali i režirali i glumili i pisali poeziju i nisu se ograničavali na jedan izričaj. Pisanje mi je na prvome mjestu jer sam se time prvo počela baviti. U osnovnoj sam sudjelovala na Lidranu i natjecanjima iz hrvatskog jezika, u srednjoj sam objavljivala pjesme, kasnije u Ljubljani filmske recenzije, kratke priče, itd. Roman sam počela pisati prije nego što sam napisala prvi scenarij, na prvoj godini diplomskog. Ustvari sam studirala scenaristiku kako bih učila kreativno pisanje i podsvjesno naučila prenijeti filmsku dramaturgiju na književni rad.
Ta udvojenost me nekako prati cijeli život: išla sam u dvije škole, gimnaziju i glazbenu, studirala sam na dva faksa, društvene znanosti i akademiju, živjela sam deset godina između dvije države… Zanimaju me ti liminalni prostori, mjesta susreta, amalgamacije riječi i slike, pokreta, odnosno teksta i tijela. Tako da je skok ustvari bio od (amaterske) književnosti prema filmu. A studij scenaristike je utjecao ne samo na strukturu ovog romana, nego općenito na moj pogled na te dvije umjetnosti. Volim romane koji su vrlo „filmični“ i filmove koji obiluju tekstom.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.