Objavljeno

Daša Drndić: Feministkinje trebaju iskoračiti iz svojih atara

U svojim djelima i rijetkim ali odabranim javnim nastupima književnica Daša Drndić upozorava, ne šuti, oštra je i voli kopati po nezgodnim temama. Bilo da je riječ o nepreležanom i akutnom fašizmu što ga krije povijest, ali i sadašnjost na ovim prostorima ili diktaturi ljepote i mladosti koje propagira liberalni kapitalizam, a tema je njenog novog romana Belladonna, Daša nemorno ljušti slojeve apsurda i nepravdi koje dotiču egzistenciju suvremenog čovjeka.

Literarna veteranka jedno je od rijetkih regionalnih imena koje uvažavaju u europskim kulturnim prijestolnicama, a unatoč odlasku u penziju posljednjih je godina ima posvuda – žirira u natječajima za mlade pisce, putuje na spisateljske rezidencije, promovira novi roman u Londonu, Bruxellesu, radi na novim rukopisima..

Drndić nije uvijek ugodna i obazriva sugovornica, uspjela mi je za vrijeme ovog razgovora više puta dirnuti taštinu i prenuti me oštrinom, no takva je „kura“ ljekovita i višestruko korisna. Uči nas postavljati prava pitanja.

Svjesni ste dokumentarizma koji je duboko urastao u vašu prozu, glavni protagonist romana Belladonna, Andreas Ban, u jednom trenutku kaže: „Mogao bih prestati tegliti tu silnu pohabanu prtljagu, svoju i tuđu…“ Zanimljiva mi je i kritika vlastitog opusa koju dajete u sljedećim recima: „Onda te Andreasove knjige u kojima nekako, možda i traljavo, nastoji ideju krvi i tla vezati za danas , kao da steže kakav zastrašujući korzet u kojem je teško disati.“  Čini se da u nedostatku recentne kritike najbolje opaske dajete sami sebi, „kritičari“ ne dobacuju daleko?

DD: Koji kritičari? U dnevnoj štampi kao i u tjednicima nema kritike. Sve samo kratki kusi prikazi i po koja opaska u stilu naputka: čitati/ne čitati. Pokušavam se igrati dok pišem. Da i meni malo bude zabavno.

Kako komentirate činjenicu da Vam se ljudi/čitatelji stalno obraćaju, pišu vam, iznose svoje priče i sudbine? Koliko Vam je to psihološki zahtjevno? S druge strane, to je bogata dokumentaristička riznica koja Vam je kao spisateljici dragocjena.

DD: Ne obraćaju mi se baš stalno. Ali pisma i razgovori s čitaocima me također vesele, iako to često nisu baš razgovori nego više kao neke ispovjedi, a to mi uopće nije zahtjevno, ni psihološki ni fizički. Naprotiv, volim slušati. Pa to nekako i spada u rok službe onih koji pišu, ne?

Nakon niza ženskih likova u vašim romanima, konačno ste se, vrlo spretno, uvukli u kožu muškarca i baš na njemu odlučili manifestirati sveprisutni ageizam,  vladavinu mladosti i ljepote, kurtoazno sažaljenje prema toj famoznoj „trećoj dobi“. Andreasa ste opteretili istim utezima kojima su opterećene i žene, a i vi sami.  Odakle motivacija za brisanjem spolnih i rodnih granica?

DD: Ne bih tu ni teoretizirala ni filozofirala. Recimo da je s književnog, odnosno sa zanatskog  aspekta, u ovom slučaju bilo bolje da je glavni junak muškarac.

Jedna od gradivnih tema romana je propadanje i urušavanje ljudskog tijela, svu silu bolesti i dijagnoza ste natovarili piscu i psihologu Andreasu. Može se steći dojam da ste prilično dobro upoznali svijet medicine, dijagnostiku bolesti. Kako ste stjecali ta znanja?

DD: Učeći. Majka mi je bila liječnica – neuropsihijatrica, ujak veterinar. Studirala sam medicinu. Pune su mi police knjiga iz tih oblasti. Vjerojatno me “ta oblast” zanima.

Ne bi se moglo reći da u Belladonni iznosite pozitivan način nošenja sa starošću, projekcija je prilično turobna. Čini se da ste poput svog protagonista prilično nezainteresirani za male penzionerske sportove poput „čeprkanja po vrtu“. Rezultat tog „nemirenja“ s „umirovljenjem“ jest i ova knjiga?

DD: Tako je. Ali, ne radi se tu o nezainteresiranosti za penzionerske aktivnosti, nego, recimo, o protestu prema načinu na koji društvo i vlast tretiraju umirovljenike oduzimajući im mogućnost dostojanstvenog starenja. Starost bi mogla biti i radosno stanje. Stanje konačno stečene slobode. Vrijeme koje možemo uzeti za sebe i konačno ga usmjeravati prema vlastitim željama i potrebama – prema onome što smo do tada propustili. A nije tako.

Kakve su reakcije na knjigu od strane čitatelja i kritike? Ima li ih dovoljno? Stekla sam dojam da vam Denis Derk (novinar Večernjeg lista, op.a.) u svojem osvrtu na Belladonnu prigovara da „volite poučavati“  i da ste „ratoborni“. Kako to komentirate?

DD: Dobre su reakcije i dobri su osvrti. Knjiga je nedavno izašla iz tiska i za dodatne osvrte ima vremena. A ako i izostanu, nikome ništa. To me ne uzrujava.  Ne znam jesam li ratoborna. Naprosto pokušavam koliko-toliko argumentirano reći što o pojedinim nepravdama mislim. Uostalom, to mi je u neku ruku i dužnost – jer sad nakon toliko godina ipak imam pristup pojedinim medijima. Ali to je i potreba. Potreba da se govori, da se ne šuti.

Protagonist romana razočaran je svojim studentima među kojima je malo onih koji su spremni za kritičko mišljenje. Nije teško zaključiti da ste i sami razočarani novim generacijama kulturnjaka, umjetnika i pisaca.  Čitate li mlade autore, postoje li imena koja biste ovdje rado izdvojili?

DD: Čitam mlade autore. Neću sad da nabrajam imena. Neki su dobri, čak veoma dobri, neki nisu. I kako se često događa, ne samo kod mladih, oni lošiji su glasniji i prema sebi ne baš kritični; oni koji su dobri, preispituju se, čitaju i misle. Volim i razgovarati s mladim ljudima općenito. Od svakoga se može nešto naučiti. Osim toga, mladost ima golemi potencijal. Ima snagu. I ljepotu. I kao u svemu, u toj snazi mladosti kriju se i potencijalne opasnosti ako se kanaliziraju u smjeru koji ja smatram pogrešnim.

U većini svog opusa iznosite dosta autobiografskog, no u Belladonni je taj udio najveći. Gotovo da smo dobili precizan izvještaj o tome što ste radili, o čemu ste mislili i opsjedali se posljednjih nekoliko godina.

DD: Nije u Belladonni “taj udio najveći”. Sve su moje knjige autobiografske, čak i one (a ima ih) koje nemaju veze s mojim životom.  Tako ti “izvještaji” kako kažete, “o tome što sam radila, o čemu sam mislila i što me je opsjedalo posljednjih nekoliko godina”, uopće nisu i ne moraju biti dio mog života. A mogu. To nimalo nije bitno za književnost. Literaturu čine brojni drugi faktori.

Negdje ste rekli da je prva čitateljica vaših nedovršenih rukopisa vaša kći Maša. Kako izgleda „urednički rad“ Maše s Dašom?

DD: To je naša stvar.

Što odgovoriti onima koji vam prigovaraju da oduvijek pišete istu knjigu, samo mijenjate scenografiju gradova, spolove i profesije glavnih likova? U gotovo svakoj svojoj knjizi dotičete se nacističkih zločina, iz prašina arhiva iskapate njihova imena i osobne povijesti, redovno je tu i ustajali palanački zrak koji izaziva astmu,  te kobni paralelizam između vlastitog i života drugih…

DD: Eto, lijepo ste sve objasnili. Moj posao nije da se raspravljam ni s čitaocima ni s kritičarima. Doticat ću ono i pisat ću onome što me intrigira, što me muči i za što tražim odgovore.

Čime se trenutno bavite? Možemo li očekivati neka zanimljiva gostovanja u inozemstvu ili regiji koja planirate poduzeti u promociji Belladonne?

DD: Bavim se svojim i tuđim životima. U vremenu ovom, u vremenu prošlom i u vremenu budućem. A promocije ne organiziram ja.

Kazali ste da ste odabirom muškog spola za glavnog junaka htjeli izbrisati rodne i spolne razlike na kojima inzistiraju radikalne feministice. Koliko ste sami bliski zasadama drugog vala feminizma s kojima ste se, vjerujem, upoznali 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća? Što Vas najviše smeta u praksi radikalnog feminizma?

DD: Sad u ovom psihofizičkom stanju uopće mi se ne raspravlja o feminizmu. Mislim da svijet potresaju mnogo ozbiljniji, doista gorući, egzistencijalni problemi, značajniji od rodnih i spolnih razlika ili sličnosti i mislim da bi feministkinje trebale iskoračiti iz svojih atara i uključiti se u globalnu bitku protiv fašističkog liberalizma.

Osobno me iznenadio misteriozan kraj romana u kojem Andreas Ban nestaje, iščezne, gubi mu se trag. Volim poziciju iznenađenog čitatelja, no priznajem da od vas nisam očekivala takvo rješenje, niste do sada bili skloni tajanstvenim raspletima… Što reći o tome?

DD: Ništa. Sad sam valjda iznenada postala sklona takvim raspletima.

U Belladonni negdje navodite kako ste neskloni virtualnoj stvarnosti i društvenim mrežama, no nedavno sam na Facebooku vidjela Vaš profil.  Čemu Vam služi? Pretpostavljam da ste Skype koristili za komunikaciju na putovanjima, a i kao praktičan način da komunicirate s prijateljima i znancima..

DD: Nije dobro pretpostavljati i na temelju pretpostavki zaključivati. Prvo, o virtualnoj stvarnosti moglo bi se nadugačko raspravljati i to s različitih aspekata. Drugo, nemam ništa protiv društvenih mreža, ali imam negativan stav u odnosu na to kako se njima manipulira. Treće, ne vidim zašto bi moj stav prema virtualnoj stvarnosti isključivao moje „igrice“ na Facebooku. I, zašto bih ja sada, u jednom kratkom intervjuu raspravljala o tome za što mi bilo što služi?

Vjerujem da zazirete od dnevnopolitičkih pitanja, no ne mogu odoljeti da ispitam Vaš stav prema buri koja se u javnom prostoru stvorila oko novog zakona o spolnom odgoju?

DD: Uopće ne zazirem od dnevnopolitičkih pitanja i događaja. Naprotiv, pozorno ih pratim, jer oni su indikatori za dublje i navodno komplicirane pojave, da ne kažem marifetluke. Kao ljevičarka sklona anarhizmu, zaključite sami što o buri oko zakona o spolnom odgoju mislim, ukoliko se uopće radi o buri vezanoj za taj zakon, a ne o nekoj drugoj oluji.


Povezano