Feministička (vizualna) umjetnost uvriježeno se, no ne uvijek i opravdano, percipira kao strašno ozbiljna. Opresija žena nije smiješna, no ponekad su mogućnosti otpora toliko ograničene da nam ne preostaje ništa drugo nego da se nepravdi nasmijemo u lice. Humor može biti učinkovit politički alat i to znaju sve moje omiljene feminističke umjetnice.
Radovi nekih od njih dio su grupne izložbe „Tijelo i teritorij: Umjetnost i granice u Austriji danas“ koja je u prosincu otvorena u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Izložba obuhvaća radove tridesetoro austrijskih umjetnika_ca i umjetničkih kolektiva koji_e na različite načine angažiraju tijelo kao medij političkog otpora. Iako sam se inicijalno zaputila pronaći radove Valie Export i Birgit Jürgenssen, pažnju mi je sasvim neočekivano (i u potpunosti!) odvukao rad Future Perfect kolektiva Club Fortuna.
Pomalo groteskne keramičke skulpture dječjih kolica same su tumarale muzejskim prostorom. Ako biste im se približili_e, uočili_e biste da su prekrivene feministički nabijenim pojmovima kao što su „tijelo“, „kontrola“ ili „plodnost“, ispisanima su u stilu logotipova poznatih kompanija. Kretanje kolica isprva je djelovalo isprogramirano, no na trenutke se činilo kao da pozorno promatraju izloške ili ciljano uhode posjetitelje_ice. „Jesu li kolica opsjednuta? Hoću li nastradati od ove alegorije suvremenog majčinstva?“, pitala sam se. Nasreću, ispostavilo se da sam slučajno uhvatila komadić performansa koji su umjetnice priredile za otvorenje.
Nakon što su sretno parkirale svoje radove, Xenia Lesniewski i Sarah Sternat ispričale su mi više o pozadini ovog rada i svojoj umjetničkoj praksi, a dotaknule smo se i drugih tema koje nas u svijetu umjetnosti deprimiraju i vesele.
Djelujete kao umjetnički kolektiv. Kako to izgleda u praksi? Kako donosite umjetničke, a kako praktične odluke? Što vam olakšava, a što otežava zajednički rad?
Xenia: Puno se toga dogodilo, a i promijenilo od 2014. godine kada smo osnovale kolektiv. Nismo krenule s jasnim planom ili razvijenom metodologijom rada nego smo učile zajedno, iz projekta u projekt. Nastojimo sve odluke donositi konsenzusom. Prije nego što se odazovemo na poziv ili upustimo u novi projekt, utvrđujemo koja od nas je uopće zainteresirana sudjelovati te koji su njezini trenutni kapaciteti.
Sarah: Sastav kolektiva se tijekom godina mijenjao, od pet do svega dvije članice. Trenutno nas je četiri. U praktičnom je smislu puno lakše raditi s manjim članstvom. Umjetnički je svijet nastrojen izrazito individualistički tako da budžeti rijetko predviđaju troškove za više umjetnica. To uglavnom vodi u niz kompromisa.
Xenia: Da, ulažemo puno truda, vremena i srca u svaki projekt, a često za to nismo adekvatno ili uopće plaćene. Sve imamo druge poslove ili projekte koji nam omogućuju da kolektiv održavamo na životu.
U zadnje se vrijeme, posebno u kontekstu documente fifteen, na široj umjetničkoj sceni dosta raspravljalo o kolektivitetu. Vidite li to kao ikakav pomak u odnosu na individualizam za koji ste i same rekle da dominira umjetničkim poljem?
Xenia: Jako je zanimljivo vidjeti promjenu fokusa, odnosno pokušaje demistifikacije procesa i uvjeta umjetničkog rada. Club Fortuna je nastao iz želje da stvaramo zajedno. Niti jedna od nas ne bi mogla samostalno napraviti ono što možemo zajednički. Upravo se zato, teškoćama usprkos, i dalje zalažemo za ideju kolektiviteta.
Svoju praksu definirate kao široki spektar aktivnosti koje podrazumijevaju eksperimente na razmeđu umjetnosti, društva i „egzistencijalno motivirane pripomoći“. Svaka čast društveno osjetljivim umjetničkim eksperimentima, no čini mi se da je potražnja veća za egzistencijalno motiviranom pripomoći. Kako se točno ona manifestira u vašem radu?
Sarah: Naša je umjetnička praksa često na rubu preživljavanja, ali nas i održava na životu.
Xenia: Da, kada se neprestano moraš boriti za samu mogućnost rada, ponekad je teško pronaći motivaciju. No, iako uvjeti rada umjetnica jesu deprimirajući, mi se ipak nastojimo međusobno osnažiti i u svom radu pronaći užitak.
Primijetila sam da je upravo depresija česta tema ili podtekst vaših radova. Što vas najviše deprimira u umjetničkom svijetu? Prekarnost? Patrijarhat? Elitizam?
Xenia: Teško je reći! Umjetnički svijet nije jedinstven i ima svoje više ili manje problematične sfere. Uostalom, i same smo njegov dio. Najlakše bi bilo odustati i naprosto raditi nešto sasvim drugo, no to za nas nije opcija. I dalje vjerujemo u umjetnost, odnosno vjerujemo da može proizvesti nešto smisleno.
Sarah: Da, teško je izdvojiti jednu stvar. Depresija je nešto s čime se mnogi_e u današnjem društvu bore, a nas općenito zanima odnos svakodnevnih fenomena i umjetnosti.
Da, zanimljivo mi je bilo vidjeti da ste depresiji pristupile kao kulturološkom fenomenu. Na sličan način obrađujete niz lifestyle fenomena i trendova u različitim domenama, od tjelovježbe do majčinstva. Što vam je tu umjetnički interesantno?
Sarah: Sve što radimo je u suštini osobno, odnosno proizlazi iz naših iskustava. Dobar primjer poigravanja s trendovima je projekt Fit for Secession koji smo 2015. realizirale u Zgradi bečke secesije. Za tu smo priliku kreirale svoju verziju muzejske trgovine u kojoj su posjetitelji_ce mogli_e kupiti različite predmete na kojima ili uz koje je stajala inspirativno-ironična poruka. Prodavale smo navijačke šalove, kondome, toaletne papire i slično, s natpisima poput HARDER – BETTER – FASTER – FORTUNA (jače – bolje – brže – fortuna) ili „don’t hesitate to ask for help“ (nemojte se libiti potražiti pomoć“). Ideja je bila osvrnuti se na konstantni pritisak da budemo u dobroj formi, dobre volje, da dobro izgledamo i da smo uvijek spremne na nove izazove.
Xenia: Da, htjele smo se osvrnuti na svakodnevni život, ali i na umjetnički kontekst koji počiva na kompeticiji, ali ju istovremeno prešućuje. Aludirale smo i na to koliko se posao u umjetnosti ponekad preklapa poslom u uslužnim djelatnostima. Također, cilj nam je bio zauzeti sve prostore paviljona (uključujući toalet!) osim izložbenog. Zanimljivo nam je kreiranje specifičnih iskustava i situacija iz kojih nije uvijek najjasnije što je umjetnost, a što ne. Ne izlažemo/izvodimo toliko često u galerijskim ili muzejskim prostorima.
Vaše izvedbe često ovise o angažmanu publike. Koliko su situacije režirane, a koliko improvizirate? Kako općenito publika reagira?
Xenia: U performansu koji smo opisale ljudi su kupili sve. Volimo publiku iznenaditi i priuštiti im nešto što ne očekuju. Zanimljivo nam se i igrati s ulogom umjetnice, ispitivati kako se ona može prilagoditi različitim izlagačkim kontekstima.
Na što točno misliš? Možeš li dati neki primjer?
Xenia: Možda je najbolji primjer projekt GNAWZ IMAMAN koji smo osmislile za jedan feministički festival. Htjele smo preispitati granice izvedbe, ali i otvorenost feminističkog konteksta u koji smo pozvane.
Sarah: Na samom početku publika je na uvid dobila ugovor. U ugovoru su bili detaljno ispisani uvjeti ulaska u izvedbeni prostor na koje je publika potpisom pristala. Posjetitelji_ce su svoju odjeću trebali_e zamijeniti kupaonskim ogrtačima, a potom je uslijedio poprilično naporan polusatni eksperimentalni film koji se svodio na niz kadrova prljave vode koje su pratili zvuci glasanja kitova. Performans je zaključen striptiz točkom nekolicine profesionalnih stripera koji su publiku pozvali da im se pridruži. U suštini smo eksperimentirale smo s koncepcijom ugode i neugode. Neugodu je u najvećoj mjeri proizvodila obveza gledatelja_ice da ostanu do kraja izvedbe, ništa se strašno nije dogodilo. No, organizatorice su jako loše reagirale.
Xenia: Čini mi se da i dalje u određenoj mjeri postoji očekivanje da žene proizvode „lako probavljivu“ umjetnost. Tomu ne želimo podilaziti, bez obzira na reakcije.
Dosta pažnje posvećujete kontekstu. Mnogi su vaši radovi site-specific instalacije ili su koncipirani tako da na neki drugi način uzimaju u obzir okruženje u kojem ih predstavljate.
Xenia: Da, nastojimo osvijetliti pitanja koja očigledno postoje u nekom kontekstu, a koja iz ovog ili onog razloga nisu izrečena.
Sarah: Da, to nam je jako važno i vrlo često odredi smjer u kojem razvijamo inicijalnu ideju. Na primjer, bile pozvane da sudjelujemo na bijenalu koji se održava u jednom malom mjestu u Rusiji. Kada smo shvatile da lokalna zajednica ni na koji način nije uključena u tu manifestaciju, odlučile smo rad napraviti u suradnji s njima.
Xenia: Uvijek se pitamo gdje, što, zašto i kako izlažemo. Ako se već ne radi o site-specific radu, onda se uvijek zapitamo kako ga što bolje uklopiti u postojeći okvir.
Kako je to izgledalo u Zagrebu? Recite nam nešto o radu Future Perfect koji ste predstavile u MSU.
Xenia: Radi se o velikoj grupnoj izložbi na kojoj su predstavljeni radovi autora_ica iz različitih perioda austrijske umjetničke povijesti. Budući da mi pripadamo mlađoj generaciji, htjele smo se na neki način nadovezati na zastupljene teme i pristupe, ali i stvoriti nešto što korespondira s našim vremenom i iskustvima.
Sarah: Future Perfect je naziv dječjih kolica koja su nam poslužila kao predložak za keramičke skulpture. Odabrale smo taj model zato što je specifičan zbog svoje kompaktnosti; kolica su malena, lagana, lako sklopiva i prenosiva. Sugeriraju lakoću majčinstva i idealiziraju fleksibilnu majku koja stiže sve. Naša interpretacija ironizira tu ideju i fokus stavlja na odnos majčinstva, brige i kapitalizma.
Xenia: Izložba se kasnije seli u Graz. Plan nam je da se skulpture po završetku izložbe međusobno unište: da se kobno sudare ili strmoglave niz stepenice. S jedne je strane to referenca na bečki akcionizam, a s druge strane svojevrstan komentar na privilegiranje objekata u umjetničkom polju.
Sarah: Da, provele smo jako puno vremena i rada na skulpturama. Možda ih je šteta uništiti, ali je i u neku ruku oslobađajuće.
Mogu shvatiti privlačnost te ideje. Uostalom, vaši radovi uvijek sadrže dozu humora.
Xenia: Točno. Želimo da publika uživa i da se nasmijemo zajedno.
