„Nikakva televizijska slika ne može nas reprezentirati, uz pomoć videa same ćemo ispričati naše vlastite priče“. Riječi su to kultnog feminističkog videokolektiva Les Insoumuses koji su 1975. godine u Francuskoj osnovale redateljica Carole Roussopoulos, glumica Delphine Seyrig i prevoditeljica Ioana Wieder. Njihovi zajednički uratci (Maso i Miso idu na jedrenje, Scum Manifesto i Budi lijepa i šuti!) fokusirani su na reprezentaciju žena u medijima, te njihova radna i reproduktivna prava; a karakteriziraju ih zajedljivi, sarkastični humor kao oružje za uništenje patrijarhata, razigrani radikalizam i kreativna energija.
Callisto McNulty, francuska redateljica i unuka Carole Roussopoulos, snimila je intrigantan arhivski dokumentarac Delphine i Carole(2019.) koji prati susret između mitske francuske glumice Delphine Seyrig (India Song, Jeanne Dielman, Magareća koža, Ukradeni poljupci) i francusko-švicarske videopionirke Carole Roussopoulos. Donosimo intervju s McNulty koji je napravljen povodom hrvatske premijere Delphine i Carole koja je prije nekoliko mjeseci održana u Kulturno informativnom centru (KIC) u sklopu novopokrenutog programa Film XX – Ženski filmski narativi.
Film Delphine i Carole svjetsku premijeru imao je u sklopu Berlinale Foruma, a istražuje kolaborativne intervencije Delphine Seyrig i Carole Roussopolous, dvije trećine feminističkog videokolektiva Les Insoumuses. Je li u to doba u Francuskoj djelovalo mnogo srodnih videokolektiva?
Tijekom 1970-ih formiraju se raznoliki videokolektivi (Video Out, Les Insoumuses, Vidéa itd.). Neki od njih primali su isključivo žene, dok su neki bili miješani. No, u svima su žene igrale ključnu ulogu. Ovo je zasigurno bilo povezano s time što je video bio novi medij te su se stoga osjećale slobodnije da u njega ispolje svoje priče Herstory – Njezinu (pri)povijest. Međutim nakon događanja tijekom Maja ’68. žene su osvijestile potrebu da se međusobno udruže i okupljaju bez sudjelovanja pripadnika muškog spola. Dojadilo im je što su njihovi glasovi opetovano bivali nadglasani i što su tijekom šezdesetosmaških prosvjeda bivale svedene na obavljanje manje važnih zadataka kao što je tipkanje. Oformljene su ženske grupe kao što su MLF (Mouvément de liberation des femmes). Prva akcija grupe, izvedena 1971. u Parizu, bila je veoma snažna ali i duhovita: šačica žena ostavila je vijenac na grobu nepoznatog vojnika uz konstataciju da je „jedina osoba koja nam je još nepoznatija od nepoznatog vojnika – njegova žena“.
Možeš li nam reći više o imenu kolektiva Les Insoumuses, koje je njegovo podrijetlo?
U pitanju je igra riječi između „insoumises“ što znači buntovan, neposlušan, nepokoran i „muse“ što znači muza. Ime je nastalo kada je moj djed Paul Roussopoulos zabunom rekao „insoumuses“ referirajući se na jedan drugi kolektiv kojeg je Delphine Seyrig bila članica a koji se zvao „le muses s’amuses“ (muze se zabavljaju).
Tvoja baka je 1969. godine nakon što je dobila otkaz u časopisu Vogue, na poticaj Jeana Geneta, kupila drugu videokameru u Francuskoj (Godard je navodno kupio prvu). U to doba video je bio posve novi medij i žene su ga odmah prigrlile. Što misliš koji su faktori tome doprinijeli?
Prve Sony Portapak videokamere izašle su tijekom kasnih 1960-ih. Kao novi medij video nije imao nikakvu povijest, nisu ga još „kolonizirali“ muškarci. Nije postojala muška tradicija koju je trebalo slijediti i koja bi inhibirala žene. Za razliku od filma videokasete bila su poprilično jeftine. To je sigurno doprinijelo tome da su se mnoge žene osjećale slobodnima da prigrle video kako bi ispričale svoje priče i izrazile svoja viđenja stvari. Kao što je Carole Roussopoulos govorila „Gospodin i gospođa Sony izumili su novu napravu kako bi podarili glas onima kojih se određena društvena pitanja direktno tiču“. Žene i radnici postali su govoreći subjekti namjesto objekata o kojima su drugi govorili, kao što je bio slučaj s njihovom dotadašnjom prezentacijom na televiziji i u dominantnim medijima.
Možeš li nam više reći o ulozi koju je video odigrao u životima junakinja filma i njihovu odnosu s okolinom? Što im je donijelo sudjelovanje u radionicama?
Video je u to doba bio emancipacijsko oruđe za žene: omogućio im je da progovore i istupe u javnost kao individue ali i kao kolektivi. Tijekom radionica žene su radile zajedno u grupama i bile su slobodne eksperimentirati – pritom su učile iz pogrešaka. Mora da je bilo iznimno oslobađajuće učiti u tako drugarskom kontekstu, punom uzajamne podrške. Video je bio naprava koja je naprije bila namijenjena slušanju – omogućujući glasovima koji su uobičajeno prigušavani da ih se konačno čuje te dajući im legitimaciju. Video je također bio oruđe za političku akciju. Naprimjer, tijekom štrajka seksualnih radnica u crkvi Saint Nizier u Lyonu Carole je postavila videoinstalaciju ispred crkve što je omogućilo da prolaznici čuju zahtjeve i stavove okupljenih prostitutki.
Tvoj film uvelike se oslanja na arhivske materijale (filmske snimke, videoklipovi, fotografije i postojeći intervjui). Kakav je bio proces pronalaska materijala i dozvola za prikazivanje? Koji je tvoj pristup arhivskoj građi?
Film je u potpunosti baziran na arhivskim materijalima. Inspirirala me Carole Roussopoulos i njezin feministički impuls da kao redateljica pusti ljude da govore sami u svoje ime. Namjerno izbjegavam komentiranje u offu i umjesto toga omogućujem da nam se Delphine i Carole obrate direktno kroz njihove intervjue i filmove. Postoji investigativna dimenzija pri pronalaženju, obrađivanju i selektiranju arhiva u kojoj istinski uživam. Srećom, zahvaljujući Centre audiovisuel Simone de Beauvoir koji je digitalizirao sve njihove filmove, imala sam pristup gotovo svim videoradovima koje su Delphine i Carole zajedno snimile. Količina materijala bila je ogromna te sam se stoga odlučila fokusirati na 1970-e, vrijeme njihova prvog susreta i zajedničkog poniranja u feminističke filmove i projekte. Filmsko pisanje Delphine i Carole zahtjevalo je međusobno tkanje različitih slika i različitih ženskih glasova. Zanimala me konfrontacija između filmskih slika i videoslika za koje se često kaže da su jeftine, loše kvalitete – ne restauriraju se i nitko o njima ne vodi brigu. Ovo je odraz inferiornog povijesno-umjetničkog statusa i položaja videoslike.
U filmu kombiniraš političko, povijesno i osobno. Je li u pitanju svojevrstan dijalog između tebe i tvoje bake?
Godinu dana prije smrti (2009.) Carole je započela snimati film o „pobunjenoj muzi“ Delphine Seyrig koji je trebao biti posveta njezinim glumačkim postignućima i feminističkom angažmanu. Taj projekt bio je polazišna točka mojeg filma koji sam razvila u suradnji s Alexandrom i Géronimom Roussopoulosom, Carolinom djecom. Bilo nam je važno uključiti Carolin glas te ispričati priču o obje žene i njihovu radosno prkosnom feminizmu. Carole je umrla kad sam imala devetnaest godina. Bila sam vrlo bliska s njom i odrastanje uz ovu izvanrednu ženu definitivno me je formiralo. Na vrlo prirodan i konkretan način vlastitim primjerom mi je pokazala da je moguće biti majka, baka i produktivna redateljica okružena brojnim prijateljima no istovremeno nepokolebljivo borbena i osjetljiva na društvene nepravde. Dok sam pohađala kulturalne i rodne studije u Londonu počela sam sustavnije proučavati njezin rad, a ovaj film mi je omogućio da se poigram i uspostavim dijalog s njezinom redateljskom vizijom.
Izjavila si da videoradovi i akcije kolektiva pokazuju da humor može biti moćno oružje za masovno razaranje patrijarhata. Na koji se način ovo manifestira?
Vjerujem da radikalni potencijal njihovih videa i akcija leži u njihovoj sposobnosti da spoje društvenu kritiku i humor. U njima je itekako prisutan gnjev ali i prodoran humor koji čini njihove poruke „pristupačnijima“. Njihov je politički angažman iznimno radostan a ne dogmatičan ili mučenički – on proizlazi iz uživanja u životu, diskusijama, grupnim sastancima. Delphine i Carole u potpunosti demontiraju stereotipnu sliku zamornih feministica bez smisla za humor koja se često koristi da bi se potkopalo feminističke ideje. Ne mogu govoriti uime drugih, ali njihov duhovit, subverzivan duh mene je itekako inspirirao na svakodnevnoj bazi. Filmovi poput Maso et Miso vont en Bateau (1975.) također pokazuju kako napraviti iznimno subverzivna, kreativna djela uz ograničena ekonomska sredstva. Humor u kombinaciji s gnjevom najbolje je oružje!
U svojoj redateljskoj izjavi nazivaš ovaj period i pristup feminizmu „začarani feminizam“ ili fairyminism. Možeš li pojasniti što pod time misliš?
Mnoge feministice danas se s nostalgijom prisjećaju perioda 1970-ih kada se sve još činilo mogućim. Jako volim ovaj citat Carole koji za mene sumira duh vremena: „Nismo rezale naše živote na kriške salame: prijateljstvo, politički angažman, umjetničke akcije nisu bili zasebni segmenti, sve se međusobno prožimalo“. Mislim da je ova „začaranost“ jenula tijekom 1980-ih pod utjecajem neoliberalizma, profesionalizacije i individualizacije. Nisam živjela tijekom 1970-ih tako da sam pomalo sklona idealiziranju tog perioda no mislim da je fairyminism bio povezan sa specifičnim kontekstom koji je nastupio nakon Maja ’68. Energija i humor tadašnjih feministica proizlazili su iz kolektivnog pristupa ali i ekonomske situacije koje je bila mnogo manje prekarna nego što je današnja. Za borbu su potrebni resursi, a vrijeme je nadragocjeniji resurs.
Vjerujem da radikalni potencijal njihovih videa i akcija leži u njihovoj sposobnosti da spoje društvenu kritiku i humor. U njima je itekako prisutan gnjev ali i prodoran humor koji čini njihove poruke „pristupačnijima“. Njihov je politički angažman iznimno radostan a ne dogmatičan ili mučenički – on proizlazi iz uživanja u životu, diskusijama, grupnim sastancima. Delphine i Carole u potpunosti demontiraju stereotipnu sliku zamornih feministica bez smisla za humor koja se često koristi da bi se potkopalo feminističke ideje. Ne mogu govoriti uime drugih, ali njihov duhovit, subverzivan duh mene je itekako inspirirao na svakodnevnoj bazi. Filmovi poput Maso et Miso vont en Bateau (1975.) također pokazuju kako napraviti iznimno subverzivna, kreativna djela uz ograničena ekonomska sredstva. Humor u kombinaciji s gnjevom najbolje je oružje!
Postoje li slični feministički videokolektivi danas u Francuskoj? U eri digitalnog filma može li se video i dalje koristiti na subverzivan način?
Moram priznati da nisam čula za slične feminističke videokolektive. Iako je sve više filmova koji nastaju suradnjom nekolicine režisera koncepcija individualne genijalnosti (poglavito muškog autora) i dalje prevladava. Moj sljedeći dokumentarni projekt bit će suradnja s Anne Destival (s kojom sam surežirala svoj prvi film Éric’s Tape) tako da na određeni način nastavljamo ovo kolektivno nasljeđe Les insoumuses. Usprkos golemim tehnološkim i društvenim promjenama koje su ponajprije pogodile filmsku industriju, video je i dalje medij koji, ako ga se pravilno koristi, na iznimno poticajan način omogućuje višeglasje i dijalog. No mišljenja sam da bilo koja vrsta medija – film, video, pisanje, slikanje – može u podjednakoj mjeri biti kreativno i emancipacijsko oruđe. Ovisi kako koristite određeni medij i koje su vaše namjere.
Jedna si od urednica novog francuskog izdanja knjige S.C.U.M. Manifesto (2018.) radikalne feministice Valerie Solanas koja je u popularnoj kulturi poznata i po tome što je pucala na Andyja Warhola. Projekt je utemeljen na restauriranoj verziji videovrpce koju su snimile Carole Roussopoulos i Delphine Seyrig a koju smo imali priliku vidjeti i u Zagrebu. Možeš li nam reći više o tom projektu?
Taj projekt koji je napravljen u suradnji s francuskom izdavačkom kućom Naima proizišao je iz želje da pružimo podršku i dužno poštovanje feminističkim glasovima Carole Roussopoulos, Delphine Seyrig i Valerie Solanas. Objavljivanje knjige omogućilo je da restauriramo video S.C.U.M. Manifesto koji su Delphine i Carole snimile 1976. godine. Delphine i Carole odlučile su izvesti čitanje radikalnog, duhovitog teksta Valerie Solanas jer više nije bilo dostupnih primjeraka u Francuskoj. Delphine čita odlomke iz knjige dok ih Carole histerično pretipkava na pisaćem stroju. Ekran iza njih prenosi televizijske vijesti koje su ispunjene slikama muškog nasilja i ratova, demonstrirajući kako provokativni S.C.U.M. (Society For Cutting Up Men) projekt koji predlaže Solanas nije ništa u usporedbi sa svakodnevnim nasiljem imperijalističkog patrijarhata. Izdanje također sadrži niz arhivskih dokumenata, intervju s Carole i tekstove koje smo pisali Térésa Faucon, Hélène Fleckinger, Émilie Notéris i ja, a koji kontekstualiziraju film i knjigu te istražuju njihove suvremene odjeke.
Što misliš kako bi Carole i Delphine reagirale na aktualne #TimesUp i #MeToo pokrete?
Ne mogu govoriti u njihovo ime (smijeh), no ovi pokreti pokazuju kako moramo izgraditi prostore u kojima možemo govoriti pojedinačno i kolektivno. Ta potreba snažno rezonira u Delphininoj kritici filmske industrije, njezina muškog pogleda, te zatvorenih struktura moći između redatelja i producenata. Film možemo promatrati kao povećalo koje nam pomaže da razotkrijemo seksizam i rasizam. Kako je Delphine govorila „Ako si glumica i feministica i prihvaćaš samo uloge koje nisu seksističke, gotovo si prisiljena prestati raditi“.
Feministička autorica Nina Power u svojoj knjizi Jednodimenzionalna žena (One-Dimensional Woman, Zero Books, 2009.) postavlja retoričko pitanje: Kamo su nestale zanimljive žene? U knjizi prokazuje načine na koje je kapitalizam kooptirao suvremeni, liberalni feminizam i kako se tobožnja emancipacija prečesto savršeno preklapa s konzumerizmom. Možeš li komentirati?
Toliko je zanimljivih žena oko nas! No kapitalističko patrijarhalno društvo odlučuje koji se glasovi čuju i uvažavaju a koji bivaju ušutkani i gurnuti na stranu. Brojne fascinantne žene snažno se opiru neoliberalnom „ukroćivanju“ feminizma: spisateljice poput Leïle Slimani, Rebecce Solnit, Siri Hustvedt, Sare Ahmed, Christine Delphy, Émilie Notéris, Mélanie Gourarier, Mone Chollet i redateljice poput Claire Simon, Amandine Gay, Alice Diop, Coline Grando i dr. Popis žena koje me inspiriraju dugačak je, sve one doprinose stvaranju Herstory – Njezine (pri)povijesti – koja je suprotstavljena dominantnoj povijesti koju su ispisali muškarci.
