Svi znaju kako se pali auto. Nogom stisneš kvačilo pa okreneš ključ. Jednom kad imaš iskru, moraš dodati gas.
Naš će jedini automobil prvo putovati od tvornice u Kargujevcu sve do parkirališta u Slavićevoj. Moja baka, tvoja mama, parkirat će auto i staviti ti ključeve u dlan. Tebi će tada pripasti taj ganc novi žuti Stojadin.
Kada shvati da oprezno oko njega obilaziš, ali u njega ne sjedaš, baka će zauzeti suvozačevo mjesto i reći: – Vozi do aerodroma. Iako nikamo ne putuje, iako nikada u životu neće letjeti avionom.
Dok ti koljena budu klecala, a stopala nesigurno igrala u jedva poznatom ritmu kvačila, gasa i kočnice, ona će sjediti pored tebe beskrajno sigurna da vam se u tom autu ništa loše ne može dogoditi. Tog ćeš dana zaista postati vozačica.
Baka će umrijeti prerano, a ti ćeš do tog trenutka biti tako vješta na cesti, tako hrabra da ćeš sama sjesti u auto i krenuti prema bolnici. Dok tvoj muž pješak bude panično tražio taksi, a moj dolazak izazivao sve jača podrhtavanja u tvojoj utrobi, ti ćeš staloženo udarati poznati ritam kvačila, kočnice i gasa sve do rodilišta.
S vremenom će tvoj muž naučiti voziti, dobit će čak i svoj ključ žutog Stojadina. Jednog će jutra krenuti na posao i taj ključ ostaviti pored telefona. Po njemu ćeš znati da je otišao i da se neće vratiti. Od tada ćemo se u Stojadinu voziti samo nas dvije.
Ja ću odrasti, Stojadin će ostarjeti pa ćemo prije svake vožnje krpama sakupljati vodu što se u njega probila. Sve dok ti ne kažu da je prestar da bi ga registrirala. Onda ćemo povremeno odlaziti na parking, sjediti u autu kao u posjeti, a ti ćeš mi pričati o njoj. Uvijek o njoj.
Kad gunđanje susjeda preraste u pobunu, zamolit ćeš rođaka da Stojadina odveze na Karepovac. Doći će s brojem vučne službe u džepu i udobnim cipelama na nogama da ga lakše pogura. Nijedno ni drugo neće mu trebati jer ti ćeš ući u auto, stisnuti kvačilo, okrenuti ključ i on će se upaliti iz prve. Kada ugledaš kako žuti Stojadin napušta Slavićevu bez tebe, zaplakat ćeš nasred parkinga.
Godinama kasnije ponavljat ćeš kako je vrijeme da kupiš novi auto, ali nikada to nećeš učiniti. Bez uspjeha ćeš nagovarati mene da položim vozački, a ja ću se voziti biciklima, autobusima, vlakovima, brodovima. I avionom, prva od nas tri avionom, ali auto voziti neću.
Svi znaju kako se pali auto. Nogom stisneš kvačilo pa okreneš ključ. Jednom kad imaš iskru, moraš dodati gas. Jasno mi je. Ali kako ne shvaćaš? Ako nemam vozačku, ako nemam ključeve, nemam što izgubiti.
~~~ PREPORUKA ZA ČITANJE ~~~
Goran Ferčec: O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća (ulomak; Fraktura, 2021.)
Automobil započne spuštanje sjevernom stranom brda koje je prije dva milijuna godina bilo otok. Ljulja se sprema postati amfibija kad dotakne rub suhog panonskog bazena. Ona diše na usta i zamišlja izlet na kojem nikad nije bila. Zatvara oči da bi prevarila mozak i uvjerila ga da se automobil ne kreće. Svaki umišljaj ipak je preslab za gospođu mučninu, koja se promeškolji u pleksusu i započne penjati prema jednjaku. Ona u sebi počne tepati gospođi mučnini. Moli je da ostane na dnu želučane vrećice, da se ne penje, da ne provocira napetu dijafragmu, da ne iritira jednjak, koji se već danima priprema za put u novi život i susret s gospođom mučninom i svim njezinim prijateljicama. Gospođom nervozom. Gospođom tremom. Gospođom neizvjesnošću. Gospođom panikom. Jednjak, njezin jedini saveznik na tom prelasku s prašine na asfalt, popušta. Gospođa mučnina probudila se i namjerava ostati budna sljedećih dvadeset, trideset godina, ispratiti nekoliko mučnih felacija, puno loših gutanja i dvije gastroskopije. Upornost gospođe mučnine jednom će oslabjeti, a mišićna volja jednjaka u kombinaciji s osjećajem ravnodušnosti konačno će pobijediti. Nastupit će doba mirnog gutanja. Ovog trenutka gospođa mučnina još je uvijek mlada i drčna. Ona bi radije progutala vlastiti jezik nego zamolila da već stanu, a još s prašine nisu prešli na asfalt. Nisu takoreći još ni krenuli, a amfibija, Zastava 101 Mediteran plave boje s odsjajem mora, već bi morala pristati. Ona pokuša zaigrati gospođu mučninu riječima, zaboravljajući da je gospođa mučnina u savezu s jezikom i s mozgom i sa svim svjetskim morima i cestama. Još su na prašnjavom putu, a gospođa mučnina već je odlučila da nema razloga biti milostiva prema i jednoj devetnaestogodišnjakinji odlazak učiniti manje mučnim, pa pleše rumbu, sambu, ča-ča-ča s donjim ezofagealnim sfinkterom. Zastava 101 Mediteran pleše u svom ritmu. Serijski model automobila s trojim vratima. Praktičan za otmice i prijevoz male djece, ali nespretan za bilo što drugo, pa i čišćenje bljuvotine kojom gospođa mučnina želi započeti ovo putovanje u novi život. Do početka asfalta dovoljno je vremena da se od svega odustane, da se automobil zaustavi. Da se ugasi motor, otvore vrata, izađe iz automobila, uzme torba iz gepeka, zatvore vrata kapije i da se vrati kući. Automobil je u prvoj, neodlučnoj brzini.
Serijal Koga se to tiče? donosi izbor iz poezije i proze suvremenih autora/ica sa željom da vas potakne na čitanje i pokaže kako, zašto i koliko nas se svaki od naslova osobno tiče. Naslove odabire i na naslovno pitanje jedan od mogućih odgovora daje Luiza Bouharaoua.
