Objavljeno

Ankica Čakardić: Rosa Luxemburg je bila u pravu tvrdeći da muškarci i žene iste klase imaju više zajedničkog nego žene različitih klasa

Rosa Luxemburg jedna je od najvećih marksističkih teoretičarki, filozofkinja, revolucionarki i ekonomistica. Sto godina od njezina ubojstva 15. siječnja 1919. obilježava se ove godine diljem svijeta i regije. Ankica Čakardić, riječka feministkinja i docentica na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, već godinama neumorno izučava rad Rose Luxemburg i njezinu bogatu ostavštinu. U svibnju ove godine upravo su ona i Andreja Gregorina u prostorijama Filozofskog fakulteta i Srpskog privrednog društva Privrednik organizirale konferenciju posvećenu Luxemburg. No, povod našem razgovoru je njezina nedavno izašla monografija Ustajte prezrene na svijetu: Tri eseja o Rosi Luxemburg u izdanju Rosa Luxemburg Stiftunga za Jugoistočnu Europu, tiskana, ali i dostupna online.

Monografija “Ustajte prezrene na svijetu” već svojim borbenim i angažiranim naslovom najavljuje ton i osnovnu liniju koja će se provlačiti kroz poglavlja: suvremenu aktualnost svega onoga s čim se Luxemburg borila za svog života i djelovanja. Zašto si se odlučila za takav naslov i što si sve pri njegovom odabiru imala na umu?

Upravo na tragu ovoga što si i sama iz naslova iščitala – željela sam naslovom sugerirati borbenost i hrabrost kao prve asocijacije na Luxemburgin život. Postojeća angažiranost impliciranog imperativa mi je divna, tako da se sve nekako lijepo posložilo. S obzirom da je riječ o citatu, prvom stihu „Internacionale”, a Druga internacionala je jedan od političkih domova Rose Luxemburg i na različite načine je prisutna u mojoj knjižici, htjela sam taj stih dodatno obilježiti i feminističkom intervencijom. Zato sam prezrene prebacila u ženski rod, što nas onda direktno usmjerava i na Luxemburgin feminizam i njezina – često negativna – iskustva kao političarke, revolucionarke i predavačice u dominantno muškoj sredini.

Zašto je Luxemburg silno važna za današnju marksističko-feminističku teoriju i politiku?

Luxemburg je jedna od najvažnijih ekonomistkinja u polju marksističke kritike političke ekonomije. Nažalost, i marksizam i feminizam to često zaboravljaju. Pokušala sam tu grešku koliko-toliko ispraviti svojim drugim esejem u knjižici. Po mom sudu, Luxemburgina teorija akumulacije i socijalne reprodukcije, njena kritika imperijalizma i kolonijalizma ključne su tematske osnove marksističko-feminističke teorije i prakse, baš kao što su to i njezini feministički radovi/govori u kojima razvija oštru kritiku buržoaskog feminizma.

Tko su ljudi koji su pomogli da ova monografija bude dovršena?

Krenimo s „nevidljivim” radom bez kojega ničiji rad ne bi bio moguć. To je kuhanje, kupovina, svakodnevne veš-situacije, briga o klincu školarcu i slično – pozadinski rad koji na sebe preuzima moj partner dok ja čitam i pišem. Jana Pamuković je lektorski pretresla tekst, ona mi često pomaže u poliranju izraza. Krunoslav Stojaković iz beogradske fondacije Rosa Luxemburg je urednički prošao tekst i sugerirao neka rješenja, a zajedno s Lukom Matićem smo iskopali divnog Izeta Sarajlića koji je 80-ih posvetio pjesmu Rosi Luxemburg. Sven Sorić je sve vizualno oblikovao i prelijepo složio prijelom. Jasmina Husanović i Luka Bogdanić su recenzirali tekst, tako da su i oni bili ključni u dovršavanju monografije. Evo i prilike da im se svima i ovdje najtoplije zahvalim.

Luxemburg je napisala samo pet feminističkih radova, ali taj opus je važan za feminističko-revolucionarnu povijest. Postavljaš pitanje je li moguće govoriti o luksemburgijanskom feminizmu i može li se njen rad na području političke ekonomije primijeniti na analizu reproduktivnog rada.

Postoji taj neki neosnovani mit da Luxemburg nije bila feministkinja, jer je prvenstveno, obično se tako kaže, bila marksistkinja (uostalom, kao da se to dvoje isključuje!). Istražila sam sve njene radove i locirala 5 tekstova/govora koje je posvetila tzv. ženskom pitanju. Otkrila sam ne samo da se eksplicitno bavila feminizmom i podržavala ženski radnički pokret, već je u pismu svojoj prijateljici Luizi Kautsky, pozivajući je na jednu žensku konferenciju, doslovce napisala da „je postala feministkinja”. Luxemburgina je teorija akumulacije sjajna ulazna točka za analizu komodifikacije reproduktivnog rada kao problema potržištenja kućanskog i skrbnog rada. Za one koji žele znati nešto više o ovome, samo zavirite u moj drugi esej!

Akumulacija kapitala – njezino najvažnije djelo, klasik je marksističke ekonomije. Vjerojatno se sjećaš kada si se s njim prvi put susrela? S kojim si se njenim djelom prvim susrela i tko je bio onaj tko ti je odškrinuo vrata u njezin opus?

S Akumulacijom kapitala sam se prvi put susrela u ljeto 2013. godine. Nisam vodila dnevnik pa zato to tako štreberski precizno znam, već zato što je te godine bila stogodišnjica objave te važne knjige. Tada sam pročitala jedan tekst luksemburgijanca Petera Hudisa o tome kako je obljetnica Akumulacije prošla nevjerojatno nezapaženo i kod marksista i uopće. Odmah me sve to zainteresiralo, i otada se ne rastajem od te knjige, pa ni od Rose Luxemburg. Već sam iduće godine napisala prvi rad o Akumulaciji, održala na faksu jedan seminar o njoj u ljetnom semestru, koji ću ponoviti i ove godine…

Kritika njezina rada uglavnom se svodila na jeftinu psihologizaciju i seksističku konzervativnu argumentaciju. Žena koja se bavi teorijom – na nju su bacane najgore pogrde i uvrede, najčešće temeljene na opaskama vezanima za njen izgled. Slično diskursu koji danas u raspravama oko važnih feminističkih tema koriste trolovi na Facebooku i ostalim društvenim mrežama. Slažeš li se s tim?

Kod trolova desničara, konzervativaca, alt-desničara uvijek postoji opsesija „ljepotom” i „ženstvenošću”. Da ne kažem arijevska opsjednutost čistoćom i staromodnim idealima ljepote. Tako i najpoznatije alt-desničarke naglašavaju kako žene moraju biti „lijepe” i „atraktivne”. Slažem se s tvojom usporedbom, jeftina psihologizacija i bazični seksizam nisu se u bitnom promijenili od Luxemburginih dana – feministkinje, komunistkinje, kvirovke, bilo danas ili jučer, nazivaju se histeričnima, ružnima, debelima, prljavima, itd. Kod Luxemburg je bio i taj dodatni moment – ne samo da su je vrijeđali da je bila ružna, kako su to naglašavali, radi „židovskog nosa”, već se često naglašavalo da je bila „sakata” i „šepava”. Međutim, nije ni ljevica imuna od takvih očajnih diskvalifikacija. Takve je uvrede trpila i od ljudi iz svojih partijskih redova.

Ono što Luxemburg piše o buržoaskom feminizmu uz određene suvremene preinake i dalje vrijedi – govorimo o liberalnom feminizmu koji i danas, kao i u njezino vrijeme, igra važnu ulogu u održanju i reprodukciji kapitalizma.

Da, ona je doista oštro kritizirala buržujke, nazivajući ih „parazitima parazita”. Njezine su kritike buržoaskog feminizma slikovite, odrešite, sočne, žive i borbeno intonirane, strašno zanimljive i obraćaju nam se i danas. Govorila je da su buržujke gore od njihovih buržujskih supruga jer samo „konzumiraju”, “parazitiraju” na vlasništvu svojih supruga. Vjerovala je da muškarci i žene iste klase imaju više zajedničkog nego žene različitih klasa. Mislim da je u tome bila apsolutno u pravu i da je to vrijedna lekcija i današnjem feminizmu. Liberalni feminizam je važan stup obrane kapitalističkog načina proizvodnje, njegov je zadatak reproducirati klasne razlike, a ne emancipirati potlačene i prezrene.

U monografiji ističeš kako je Luxemburg među prvima dovodila u vezu akumulaciju kapitala s društvenom reprodukcijom, oslanjajući se na prostornu dimenziju kapitalističkog načina proizvodnje. Zbog čega je takvo viđenje bilo u tom trenutku odbacivano od strane brojnih pripadnika njezine partije?

Najkraći mogući odgovor je zato što je tom tezom direktno polemizirala s Marxom, napose drugim tomom Kapitala. Kada je Akumulacija izašla iz tiska, brojni Luxemburgini partijski kolege (gotovo svi osim Franza Mehringa) oštro su je napali. Odmah je prikupila sve kritike i napade te im odgovorila tekstom koji je podnaslovila kao Antikritiku. Svoje kritičare je nazvala „epigonima”, jer je smatrala da nisu u stanju shvatiti Kapital, kao ni osnovu marksizma – a to je da se Marxova teorija ne bi smjela slijepo ahistorijski ponavljati, već da tu alatku moramo i nadalje razvijati, osvježavati novim uvidima. Ona je razumijevala svoju tezu o „prostornosti” kapitalizma – u odnosu na klasično marksističko polazište koje se fokusira na „vrijeme” – kao „dopunu”, dalje „razvijanje” Marxove teorije. Ja na to gledam kao i na postupke marksističkog feminizma – polazimo od Marxa, ali njegov predložak itekako nadopunjavamo.

U posljednjem eseju pišeš o recepciji djela R. Luxemburg u Jugoslaviji: prvi prijevod Rose Luxemburg Dimitrije Tucović, jedan od osnivača srpske socijaldemokratke partije, bio na spartakističkoj liniji, onda Antun Branko Šimić jedno pismo Rose Sonji Liebknecht, u izdanju Zore u Hrvatskoj 1951. izlaze njezina zatvorska pisma, 1955. srpska Kultura izdaje najvažnije djelo “Akumulacija kapitala: prilog ekonomskom objašnjenju imperijalizma” u prijevodu Milana Gavrića, 70-ih je prevode Nadežda Čačinovič i Žarko Puhovski – Uvod u nacionalnu ekonomiju, posljednji prijevod 1976. je “Socijalna reforma ili revolucija”. Je li ova relativno skromna recepcija njezinog rada u Jugoslaviji ipak dobar putokaz/ skica za neka buduća, dubinska istraživanja?

Možemo bez imalo dvojbe i skromnosti reći da imamo veliku sreću da su svi najvažniji radovi Rose Luxemburg već prevedeni u Jugoslaviji. Ono što se u međuvremenu, od sloma Jugoslavije, pronašlo po svijetu razasutim arhivima – pisma, govori, letci, novinski članci, crtice, komentari, pamfleti, analize itd. – to bi se trebalo početi prevoditi. Međutim, uz ove naše jugoslavenske prijevode i sve dostupnije engleske prijevode, mislim da imamo sasvim dobru građu za neka buduća ozbiljnija istraživanja i rad na nasljeđu Rose Luxemburg.

Rosa Luxemburg i Clara Zetkin

Najvažniji jugoslavenski časopis s područja Jugoslavije – Praxis nije u deset godina svog postojanja objavio ni jedan tekst vezan za nju, osvrt ili prikaz nekog njezinog djela. Navodiš i kako je u desetljeće izlaska časopisa samo 15 autorica objavilo svoje izvorne članke. Što misliš, zbog čega se ovako što moglo dogoditi?

A uz ovo što kažeš, dodajmo i da od samih početaka u radu časopisa sudjeluju žene, samo ne kao autorice, uglavnom kao prevoditeljice i one koje pišu kratke prikaze knjiga na zadnjim stranicama časopisa i slično. Evidentno postoji neka logika rodne podjele rada. Vjerujem da su barem dva razloga u pitanju. Prvi je da tradicionalna filozofija i marksizam teškom mukom puštaju žene u svoje teorijske redove (što je, uostalom, i Luxemburg iskušavala!), a drugi je taj da se obično od teoretičarki očekuje da pokrivaju feminističke teme, veoma rijetko ih se poziva da pišu klasično-marksističke teme, napose ekonomske i historijske. Kako je Praxis u svim svojim brojevima jedva dva puta progovorio o feminizmu, nije postojalo ni takve uredničke politike koja bi stremila uključivanju većeg broja autorica u časopisne redove. Biti marksistička teoretičarka nije laka stvar; doista su na našim prostorima i danas marksistkinje izrazito rijetka pojava.

O Rosi je najljepše pisao Ervin Šinko, autor eseja o njezinim zatvorskim pismima. On o njoj piše na način da efektno spaja javni i privatni aspekt njezinog života. Što te se u njegovom eseju najviše dojmilo?

U tom kratkom eseju Šinko je baš odmjereno, istovremeno poetski i socijalno-angažirano pristupio njenim pismima. Tako nekako i ja doživljavam njezin cjelokupni život. Nije se dao zavarati niti jednim od dominantnih narativa – niti onime da je Luxemburg primarno bila nježna i blaga ženska duša koja je po čitave dana sjedila u zatvorskim vrtovima (daleko od toga da slobodni vrtovi, ptice, šume i parkovi život ne znače!), kao ni onime da je bila hladnokrvna i „krvožedna” političarka bez privatnog života. Mislim da je Šinko dosta dobro zahvatio teksturu njezina bića…

S promocije monografije “Ustajte prezrene na svijetu” – autorica i Andreja Gregorina, foto: Berislav Galac

U posljednjem poglavlju također spominješ i nefeministički i trivijalno intonirane tekstove o Luxemburg iz pera AFŽ-ovke Mitre Mitrović u časopisu “Žena danas” i mnogo godina kasnije Lydije Sklevicky u tekstu “Drugovi i ljubavnici” iz 1988. Zašto ove žene, prva osvjedočena komunistkinja i skojevka, druga istaknuta pripadnica drugovalne feminističke generacije, u svojim tekstovima podliježu ovakvoj optici?

Mitra Mitrović je bila direktna, da se tako izrazim, partizanski iskrena. Njoj Luxemburg naprosto „nije bila lijepa”, kako je to zapisala u svom tekstu, ali jednako tako ističe kako su je „zavolele mase”. Ona je na neki svoj uvrnuti način pokušala shvatiti zašto Luxemburg nije imala klasični konvencionalni život, i to dakako za sobom nosi neke konzervativne reperkusije. Mislim da joj Luxemburgina pisma nisu tada bila poznata i da vjerojatno nije znala za brojne Luxemburgine ljubavi, ukoliko to uopće treba spominjati. Moram reći, taj mi je pristup čak i manje problematičan od onog Lydije Sklevicky koja je u svom eseju baš htjela istaknuti da je Luxemburg bila nesretna jer nije bila majka, kako su se ona i Jogiches (njezin dugogodišnji partner) samo htjeli skrasiti kao klasičan srednjeklasni par i slično. Prepričati bogati životno-revolucionarni put Rose Luxemburg u tom tonu baš ostavlja gorak okus u ustima.

Reci nam nešto o izdanju The complete works of Rosa Luxemburg koji izdaje Verso i svojoj ulozi u tom projektu.

Riječ je o divnom međunarodnom izdavačkom projektu u kojem sudjeluje nekolicina vrijednih luksemburgijanskih entuzijasta. Cilj je prevesti (uglavnom) s poljskog i njemačkog sve dostupne radove Rose Luxemburg (to znači još oko 75 % teksta) na engleski jezik. Planiramo objaviti 14 tomova prijevoda, trenutno su u pripremi četvrti i peti, a ja ću su-uređivati jedan od narednih tomova. S obzirom da je situacija s izdavaštvom danas u teškom stanju, napose ako je riječ o ne-mainstream teoriji, donacije sami prikupljamo. Više informacija o doniranju možemo vidjeti ovdje.


Povezano