U regionalnoj konkurenciji ovogodišnjeg Zagreb DOX-a bit će 26. veljače s početkom u 19 sati premijerno prikazan film ‘Još jednom’. Riječ je o dokumentarcu u režiji Ane Opalić i Noaha Pintarića koji prati živote četiri lezbijke i jedne transrodne osobe, tijekom pet godina, od 2007. do 2013, fokusirajući se na njihove ljubavne odnose, prijateljstva, aktivizam i kreativan rad.
Zahvaljujući prijateljskim odnosima s autorima/icama film sam imala prilike pogledati i prije premijernog prikazivanja. Stoga se usuđujem reći da je ‘Još jednom’ film koji po prvi put u domaćoj dokumentaristici prikazuje živote i partnerske odnose u istospolnim zajednicama, no ne bez humora i samokritike kojima se svojevoljno podvrgavaju svi protagonisti.
Noah Pintarić
Film ‘Još jednom’ Vaš je dokumentarni prvijenac. U kojim okolnostima ste došli na ideju za snimanje?
Opalić: Ideja za datira iz 2007. godine kada smo Gabrijela Ivanov, Dana Budisavljević, Noah i ja gledali film Jeniffer Fox ‘Flying: Conffesions of a Free Woman’, svi smo bili oduševili tim filmom i meni je bilo užasno žao da ona u svojim putovanjima po svijetu i istraživanjima ženskih identiteta nije predstavila ni jednu lezbijku. Odmah je pao komentar da takav film treba snimiti o nama. To je bio trigger.
Prvi dogovor je pao između nas četiri, bila je ideja da svatko snima ono što se događa s njegovim životom. Nakon što je prošlo nekoliko mjeseci, opao je onaj početni entuzijazam. Sasvim spontano, zato jer smo se u to vrijeme intenzivno družile, složila se finalna ekipa filma: Ivana Kovačić, Mima Simić, Helena Janečić, Noah i ja. Tako smo nakon početne euforije prebrodili i tu početnu krizu i krenuli dalje. S vremenom se počelo nakupljati sve više zanimljivog materijala, a za svo to vrijeme smo se mnogo družili i razgovarali o tome kako taj film treba izgledati. Koliko duge kadrove želimo, kakav tempo i koliko „sirovo“, realistično želimo prikazati što proživljavamo. Negdje 2011. se pojavila producentica Dijana Mlađenović, ona je prvo pogledala sirovi, nemontirani materijal i odmah se „zakačila“. Shvatila je da je materijal vrijedan i da ima mnogo potencijala. Zatražili smo i dobili sredstva za postprodukciju od HAVC-a i onda je sve postalo službeno. Sljedeći ključan trenutak je bio kad smo Noah i ja sjeli u montažu i po prvi put se suočili sa snimljenim materijalom.
Što ste tada zaključili?
Opalić: Da, tek tada smo shvatili koliko smo bili subjektivni, koliko smo osobno proživljali snimljene komadiće naših života. Bilo je jasno da se moramo na neki način distancirati od materijala, kako bismo mogli postići nužnu dramaturgiju događaja koji se u filmu prikazuju.
Pintarić: Stvar je u tome da se u tim momentima teško odvojiti od vlastitog lika na ekranu, lika koji ima svoju funkciju u priči.
Opalić: Mi sada shvaćamo zašto smo proveli dvije godine u montaži. Naprosto nam je trebalo vremena da se odlijepimo od materijala i postanemo na neki način nemilosrdni prema sebi i svojim likovima. Bilo je sekvenci koje isprva nismo htjeli bacati van, ali vrijeme i odmak bi pokazali da nemamo izbora. U sat vremena filma trebalo je prikazati pet likova i njihove složene odnose. U sedam godina koliko je film sniman dogodilo se mnogo toga u životima svih pet likova, nagomilalo se puno materijala inaprosto smo se morali odlučiti što je najbitnije.
Pintarić: Kada pričamo o odnosima prema likovima, možda se to ne može nazvati ljubavlju, ali je po meni i prirodno da se stvori bliskost i povezanost između autora i protagonista. Ako toga nema i to može biti kamen smutnje. Jako je važno tko priča priču i s kojim ciljem to čini.
Opalić: Mislim da nas je upravo ta naša ljubav prema likovima na kraju i dovela do cilja. Ja jako volim sve ljude koje smo snimali i bio mi je gušt montirati taj film.
U filmu ste snimali svoje prijateljice, jesu li one isprva bile otvorene ideji ulaska kamere u njihove živote?
Pintarić: Možda je zanimljivo i to da nitko od njih ispočetka nije vjerovao da će taj film zaista biti završen tj. da će sva ta naša snimanja na kraju postati film. A kamera je bila zapravo organski dio naših druženja i života i mislim da nitko od nas nije imao osjećaj “ulaska” kamere u tu našu intimu, ona je jednostavno bila tu, ravnopravna sudionica. Dogodio nam se taj neki moment da smo željeli snimiti i na taj način sačuvati naša druženja, “igre istine”, povjerljive razgovore, izložbe, koncerte, ljubavi, prekide, nove ljubavi i pogledati to sve još jednom. Osim samopromatranja mene je zanimala i mogućnost da netko drugi to isto pogleda i uvidi da naši životi nisu toliko različiti od života heteroseksualnih parova.
Opalić: Da, baš tako. Ja sam u cijelom tom procesu realizacije filma neizmjerno zahvalna svim curama na ukazanom povjerenju. Dati snimati svoju intimu, svoje trenutke slabosti i nedoumice i to bez „garancije“ da će ikada išta od toga ispasti, meni je najdirljiviji dio priče. Vjerovanje u to što radimo.
Kako je izgledalo raditi zajedno, opišite mi malo Vašu sinergiju?
Opalić: On je cijelo vrijeme pušio i skoro me ugušio u dimu (smijeh).
Pintarić: A ona je non stop palila grijanje, skuhao sam se… (smijeh)
Opalić: Nas dvoje smo stalno o tom filmu razgovarali i zajedno donosili ključne odluke o koncepciji i važnim detaljima. Sama snimanja odvijala su se velikim dijelom refleksno i intuitivno. Jer u konačnici, ja nikada nisam znala što će se dogoditi i što ćemo „dobiti“. Kasnije u montaži, puno je strpljenja i pažnje potrebno za donošenje konačne odluke, što izabrati.
Iz koje ste unutarnje potrebe crpili motivaciju za snimanje filma ‘Još jednom’?
Opalić: Mislim da postoji neka fina razlika u drive-u koji je svatko od nas imao za rad na ovom filmu. Za mene je bilo ključno pitanje ‘zašto ja ne mogu ostati u duljoj vezi’. U trenutku kad smo počeli snimati film imala sam 35 godina, sve su mi veze trajale dvije do tri godine i ja sam se neprestano pitala ‘zašto’, koji se mehanizmi kriju u pozadini toga. Shvatila sam koliko je društveni kontekst bitan za neki problem, koliko na naše intimne odnose utječe činjenica da smo manjinska skupina i da nas se vrlo često diskriminira. Često ne povezujemo stvari koje su neodvojive i uvjetovane jedna drugom.
Pintarić: Ja u to vrijeme nisam mogao dokučiti što mi je, zašto sam depresivan. U nekim mi se trenutcima činilo da će mi to snimanje pomoći u tome. Tijekom filma sam ušao u tranziciju promjene spola, ali to je pitanje bilo u zraku cijelo vrijeme, reflektiralo se na moju vezu i odnos s Gabrijelom, provlačilo mi se kroz sve segmente života. To nije bila stvar koju sam mogao staviti sa strane i praviti se da ne postoji. Kroz film se to jasno može vidjeti.
Vas dvoje ste ovdje izložili vlastitu intimu i ogolili se, snimali ste film iz vlastite perspektive što je u pravilu odluka koja otežava proces rada. Kako se osjećate ovih dana pred premijeru filma?
Pintarić: Mene je višegodišnji proces montaže doveo do toga da svoju osobu na ekranu više ni ne doživljavam potpuno kao samog sebe, ipak se tijekom snimanja filma dogodila moja tranzicija.
Opalić: Ja osjećam da sam jako puno naučila snimajući ovaj film, pritom mislim i na kreativni proces i uvid u vlastite životne izbore. Meni je ovo prvi ovakav dokumentarac u životu i polagano sam shvaćala da režijski i montažerski rad na dokumentarnom filmu ima potpuno drugačiju logiku od stvari koje sam do sada radila. To je velika vrijednost. Kad smo završili prvu verziju filma shvatili smo da dramaturgija i logika koju film gradi ne mora nužno imati veze sa doslovnom logikom događaja.
Koji je bio najljepši trenutak za vrijeme rada na filmu?
Opalić: Za mene je to bio onaj trenutak kad smo se okupili kod Noaha doma i pozvali sve cure koje su u filmu na zajedničko gledanje. Imala sam užasnu tremu ali čim je film krenuo vidjela sam da su reakcije dobre, da ima smijeha, emocija. Pao je spontani pljesak, bilo je i suza. To mi je bilo najljepše moguće priznanje, pao mi je kamen sa srca i sav trud koji smo uložili u montaži, sve te godine snimanja, dobile su potvrdu.
Pintarić: Da, definitivno zajedničko gledanje filma po prvi put, tu je pred nama stajala velika odgovornost jer se radilo o intimi osoba koje su nam bliske i nismo ih željeli iznevjeriti. Bilo mi je dragocjeno iskustvo kada sam u montaži vidio situacije iz prošlosti kojih nisam ni bio svjestan kada su se događale, a odredile su me kao osobu koja sam sada.
Koji su ljudi izvana, osim protagonistica filma, bili velika pomoć u stvaranju ovog filma?
Pintarić i Opalić: Jako smo zahvalni dramaturginji Jasni Žmak. Ona je bila važna podrška u trenutcima kada nas je trebalo ohrabriti. Imala je jako konkretne opservacije i prijedloge, bila je pravi ‘reality check’. Mnogo su nam pomogle i naše partnerice, Diana Bekavac i Martina Zvonić. Gledale su skoro sve verzije filma i imale nerijetko konkretne, konstruktivne primjedbe, što ti u onom kreativnom vrtlogu, kada na trenutke ne znaš što je gore a što dolje, jako puno znači.
Zahvalni smo i producentici Dijani Mlađenović koja nam je dala vjetar u leđa. Odmah nakon što je pogledala sirovi materijal priča joj se svidijela i pristala je stati iza nje, nakon toga smo se prijavili na natječaj HAVC-a i dobili novac koji nam je bio neophodanza nastavak rada.
