Andreja Kulunčić: Umjetnost kao demokracija

U subotu 8. prosinca u 19 sati u koprivničkoj AK galeriji otvara se izložba umjetnice Andreje Kulunčić „Umjetnost kao demokracija“ koja obuhvaća tri rada: „U krugu“ iz 2012. godine, „index.žene“ i „Samo za Austrijance“.

“Da institucionalizacija označava slabljenje demokracije zabilježio je u svome poznatom tekstu Fugitive Democracy američki teoretičar Sheldon S. Wolin; „pojavljuju se vođe; stvaraju hijerarhije; raznovrsni stručnjaci grupiraju se oko centara odlučivanja; red, procedura i presedani zamjenjuju spontaniju politiku: retrospektivno, takva politika djeluje neorganizirano, neefikasno. Demokracija je tako osuđena da bude trenutak, a ne forma. Kroz povijest političke misli gotovo svi pisci naglašavaju nestabilno i kratkotrajno svojstvo demokracije.“ Umjetnost, dakako, nije politika, ali umjetničke strategije to inherentno jesu, politične čak i onda kada je ta političnost tek implicitno prisutna – zabašurena – u radu umjetnika. Otud i usporedba umjetnosti s demokracijom, budući nas poststrukturalizam uči o diskurzivnoj premreženosti različitih slojeva društvene zbilje kao uvjetu raspoznavanja odnosa moći. Tako će u ovoj priči umjetničke strategije blisko koketirati s pojmom demokracije, a odnos umjetnika i njegovog rada koncipirat će se oko pojma demos.

U svom tekstu (Po)etika društvenih promjena, Irena Bekić zapisuje sljedeće: „[u]mjetnost kao okruženje za znanje, susrete i komunikaciju jedna je od osnovnih postavki (…) strategije [Andreje Kulunčić]. U tom smislu umjetnica poziva na suradnju timove stručnjaka koji istražuju problem, vode radionice i drže predavanja.“ Andreja Kulunčić tako u svome radu stvara oaze prohodnosti, logična mjesta za susret onih koji, u sasvim jedinstvenom trenutku, progovaraju zajedničkim jezikom o određenoj problematici. Takve oaze prohodnosti svojevrsna su prilika za događanje demokracije, ali „izvan struktura klasične političke organizacije ili bilo kojeg klasičnog političkog oruđa“ , kao što kaže Kulunčić u intervjuu Alati otpora: Razgovor s Andrejom Kulunčić. Umjetnik je ovdje koordinator koji inicira, prikuplja, pohranjuje, filtrira; on funkcionira kao predstavnik demosa, heterogenih timova egalitarnog predznaka koji transparentnim metodologijama dolaze do zajedničkog cilja: umjetničke akcije / instalacije koja u fokus postavlja pojedinca najčešće lišenog prava glasa.

Ali institucionalizacija označava slabljenje demokracije, bilježi Sheldon S. Wolin; u trenutku kad se poput nužnoga zla pojavljuje struktura, demokracija je već iščezla. Stoga označeno demokracije neprestano isklizuje i bježi. Ipak, Andreja Kulunčić uspijeva ga zadržati i na taj način produljiti mu životni tijek. „Radim na finom podešavanju društvenih odnosa, pazim da se tema ne banalizira, da se ništa ne preskače, da se nitko ne iskorištava. Stalno čistim kanale, tj. odnose, na neki način prevodim i posredujem, između mene i suradnika, između nas i naše teme, između galerije i publike, itd. Ujedno gradim i okvir projekta u kojem se trudim da svatko pronađe sebi adekvatno mjesto na kojem može dati svoj maksimum i osjećati se sigurnim. Naravno, sve to treba i koordinirati, voditi, naći financijsku podlogu, itd.“ Objektivizacija kao preduvjet hijerarhije ovdje je zamijenjena posredništvom kao intimnom sponom između umjetnika i njegovog rada. Umjesto vertikalne konstelacije subjekt-objekt stvara se krug, a u tom se krugu napokon jasno razabire umjetnica.

U krugu je i naziv jednog od radova izloženih u AK galeriji; dio širega višegodišnjeg projekta Destigmatizacija koji je Andreja Kulunčić pokrenula u suautorstvu s radnim timom i pacijentima Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, rad U krugu govori o problemu depresije s rodne pozicije: zašto dva puta više žena nego muškaraca obolijeva od depresije? Stolci su u galerijskom prostoru poredani kružno, a nastavljaju se na zidnu projekciju videosnimke sesije grupne terapije pacijentica / pacijenta (samo je jedan muškarac među sudionicima) oboljelih od teškog oblika depresije. Baš kao i sama umjetnica, gledatelj postaje dijelom sesije, na taj način stvarajući mostove prema oboljelima od ove duševne bolesti. Isto tako, gledatelj je pozvan da na podu i zidu ispiše izjave pacijenata s videosnimke te tako funkcionira kao „stvaran“ produžetak onih koji su u galerijskom prostoru prisutni „tek“ virtualno. Naposljetku, sastavni dio instalacije čine i tekstovi triju stručnjakinja različitih metodoloških orijentacija o rodnoj prirodi depresije.

S rodne pozicije progovaraju i dva preostala rada izložena u AK galeriji, indeks.žene te Samo za Austrijance. Interaktivnim radom indeks.žene Andreja Kulunčić bavi se pozicijom žene u njenom privatnom i poslovnom okruženju. Plakatima koji su smješteni na frekventnim javnim mjestima u gradu žene su pozvane da za trajanja izložbe na besplatnom telefonskom broju ostave poruku: osjećaju li se zadovoljne, diskriminirane ili zlostavljanje. Rezultati telefonskih poziva prikazuju se na displeju postavljenom na nekom uočljivom mjestu. Za trajanja akcije, u galeriji se organiziraju diskusije koje temu razmatraju s teorijskog aspekta. Samo za Austrijance je niz sastavljen od novinskih oglasa, plakata i letaka, kojima autorica nudi ekskluzivne poslove namijenjene isključivo Austrijancima. Ali pomniji pogled na sadržaj atraktivno dizajniranog oglasa otkriva ironijski obrat: karijere koje se nude visokoškolovanim, pouzdanim, vrijednim i komunikativnim Austrijankama i Austrijancima karijere su u “svijetu čišćenja” i pružanju seksualnih usluga.

Gdje završava aktivizam, a počinje umjetnost?, pita se u svome tekstu o radu Andreje Kulunčić Tihana Bertek. Umjetnost kao demokracija možda podrazumijeva definiranje autorstva kao „višestrukog i raspršenog, [ali Kulunčić] nije samo koordinatorica ili organizatorica, već nositeljica ideje.“ Kao takva, ona koristi svoju poziciju moći kako bi prokrčila put onima koji su lišeni prava glasa, na taj način ih barem djelomično oslobađajući tereta vlastitog identiteta. Iako je napuštanje muzejskog izlagačkog modela bitan aspekt participacijske umjetnosti Andreje Kulunčić, većina njenih radova se nakon prvotnog izvođenja u javnom prostoru vraća u okrilje muzeja i galerija. „Bijela kocka“ je neutralan prostor, praznina u kojoj nema unaprijed postavljenih stavova, stereotipa ili diskursa, objašnjava umjetnica. Upravo u toj praznini, u prostoru AK galerije, susreću se aktivizam i umjetnost, pa tamo gdje jedno završava, drugo započinje. I obrnuto. Jer kao što kaže Bertek na kraju svoga teksta, [m]ožda danas, u vrijeme izrazite interdisciplinarnosti, ni ne treba tražiti granice.“ (predgovor Milje Špoljar)

Andreja Kulunčić (1968., Subotica) 1992. godine diplomirala na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, odsjek kiparstva. Od 1992. do 1994. nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Od 2009. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Novi mediji. U svojim radovima propituje različite aspekte društvenih odnosa i društvene prakse, zanimajući se za društveno angažirane teme, suočavanje s različitim publikama i suradnju na kolektivnim projektima. Uspostavlja vlastite interdisciplinarne mreže, doživljavajući umjetnički rad kao istraživanje, proces suradnje (sukreiranja) i samoorganizacije. Često zahtijeva od publike aktivnu suradnju i “dovršavanje” djela. Dio procesa u nastajanju rada često je multidisciplinarnost, u kojoj se specifične umjetničke vještine nadopunjuju komplementarnim vještinama iz drugih područja (rad u suradnji sa sociolozima, filozofima, znanstvenicima, dizajnerima, programerija .. ). Taktika djelovanja nerijetko je i prisvajanje metoda advertisinga i ubacivanje u redoviti medijski prostor (bilbord i city-light plakati, novinski oglasi, radijski džinglovi), a osobito internetskim radovima – koji stvaraju neku vrst društvenog laboratorija, djeluje i unutar i izvan umjetničkog svijeta, koristeći galerijski prostor i institucionalni umjetnički okvir samo kao jedan od mogućih područja djelovanja.

Njezin rad je predstavljen na meðunarodnim izložbama, uključujući: Documenta11 (Kassel), Manifesta4 (Frankfurt/Main), 8. Istanbul Biennial (Istanbul), Liverpool Biennial04 (Liverpool), 3.Tirana Biennial (Tirana), 10. Trijenale Indije (New Delhi); na samostalnim izložbama, uključujući: Museo Universitario Arte Contemporâneo (Mexico City), Salon Muzeja savremene umetnosti Beograd, Museo MADRE (Napulj), Art in General (New York), Artspace Visual Art Center (Sydney), The Art Center Silkeborg Bad (Danska), Darat Al Funun (Jordan), galerija NOVA, galerija Miroslav Kraljevic i Galerija Forum (Zagreb) i na skupnim izložbama u muzejima uključujući: Whitney Museum of American Art (New York), PS1 (New York), Walker Art Centre (Minneapolis), Museum MUAC (Mexico City), Palais de Tokyo (Pariz), Kumu Art Museum (Tallin), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb), Muzej suvremene umjetnosti (Ljubljana), Zacheta National Gallery of Art (Varšava), Garage Museum (Moskva), Muzej moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka), Museum of Modern Art (Saint-Etienne), Ludwig Museum (Budimpešta).

Više informacija o izložbi možete potražiti na Facebook stranici događanja

Povezano