“naša Lijepa” performans je tijela i glasa na temu diskriminacije lezbijki u okviru nacionalističkih društvenih tijekova. Performansom autorica Vesna Mačković potencira svjesnost o institucionalizaciji diskriminacije kao metodi anuliranja identiteta i problematike koja proizlazi iz tabuiziranja seksualnosti.
“naša Lijepa je zaista najljepša. Volimo ju i kad je dobre volje i kad je ljuta na cijeli svijet. Volimo ju i kad je prekrasna pod suncem pod kojim kroči svojim lijepim nogama. Volimo ju i u mraku kad govori pametne i teške stvari. Govori ih prvo šapćući sama sebi, onako, znate, u bradu. A volimo ju i kad ih viče i vrišti iz petnih žila. Ne, nećemo joj zabraniti da govori. Čak ćemo joj reći da smije i vikati ako tako poželi, pa čak i kad njeno vikanje nije zbog tog nekog ženskog orgazma. Jer ona je naša. Da, ona je naša Lijepa. Pa i kad njen glas postane glas mnogih, kada više ne slušamo nju jednu, nego kao da nas je nešto opsjelo čujemo te glasove odasvuda, mnogo ih je, odjekuju. I tada je to ona, naša Lijepa, i ima je mnogo, vrlo mnogo.”
Vesna Mačković je autorica, izvođačica i producentica u predstavama suvremenog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Također se izražava kroz umjetnost performansa i videa te eksperimente glasa i zvuka.
U Hrvatskoj surađivala s Montažstrojem, IMRC-om, Bacačima sjenki, Alenom i Nenadom Sinkauzom, Vedranom Hlebom, Anom Horvat, Ivanom Lušičićem Liikom, alternativnim rock bendom Radost!.
Dobitnica je 3. nagrade za suvremenu umjetnost THT@MSU 2016. za video performans Pozdrav snimljen u Željezari Sisak. Nagrađena je u New Yorku Međunarodnom nagradom za audio fikciju u kategoriji studentskog žirija Sarah Lawrence college za radiofonijsku dramu Krleža, stani u red!. Rezidentica je u Robert Wilson’s Watermill centru u New Yorku u ljeto 2017. pri čemu stvara performans inspiriran videom Pozdrav u replici tvorničke hale Željezare Sisak izgrađene u New Yorku u ovu svrhu. Članica je međunarodnog trija improvizirane glazbe s austrijskom električnom violinisticom Mijom Zabelkom i ruskim pijanistom Romanom Stolyarom s kojima nastupa u Zagrebu, Moskvi i Petrogradu. 2018. godine stvara projekt eksperimentalnog zvuka u Kazahstanu s članovima ansambla Eegeru i glumicom Zhanel Sergazina. Suosnivačica je edukativnog programa PAP (Performing Arts Program) sa Žakom Valentom koji se odvija u MSU, Zagreb od 2015. Pokrenula je inicijativu ‘Umjetnost dostupna svima‘.
U performansu se koriste tekstovi pjesnikinja Aide Bagić (iz zbirke Ako se zovem Sylvia (Aora, Zagreb 2007.)), Anamarije Levak i Antuna Mihanovića (izvorni tekst himne ‘Lijepa naša’).
Fotografija: Edita Sentić
