Objavljeno

Ženski recenziRAJ – raj za rodne stereotipe?

Foto: Chris Lund, Wikimedia

Što šestogodišnjacima/kinjama pada na pamet kada ih se upita da opišu karakteristike djevojčica i dječaka? Djevojčice u pravilu opisuju kao lijepe, emotivne, kao one koje nose haljine i suknje, drske ili mirne, dok dječake opisuju kao smiješne ili ozbiljne, kao one koji se bave karateom, nose traperice i vrlo su aktivni. Takvi stereotipni opisi roda zanemaruju pojedinačne karakteristike i kasnije mogu utjecati ne samo na odabir obrazovanja, zanimanja ili obavljanje kućanskog rada, nego i na kognitivne sposobnosti.  

Ponekad unutar obiteljske loze, od kolegica, poznanica i prijateljica koje imaju djecu čujem da njihov sin radije poseže za bagerom ili čekićem nego za lutkom ili dječjim kuhinjskim priborom. U isto vrijeme, žene koje imaju djevojčice hvale se kako one vole nositi roza, da su brižne, vole se igrati barbikama i kuhanja. Naravno da tu ima i onih koji se trude „omekšati“ stereotipne rodne uloge; međutim, na to se u našem društvu još uvijek gleda kao drugačije i kao nešto što roditelji „odobravaju“.

Stereotipni izbor zanimanja se vrlo često biologizira smatrajući da se dječaci rađaju kao policajci ili inženjeri, a djevojčice kao kućanice ili medicinske sestre. Takva uvjerenja opravdavaju se činjenicom da su muškarci fizički jači i grublji pa je i logično da obavljaju zahtjevnije poslove kao što je cijepanje drva ili mijenjanje žarulja (?), dok za žene ostaju poslovi koji se percipiraju prilagođeniji njihovim „prirodnim sposobnostima“ – briga o djeci ili kuhanje. Također, smatra se da muškarcima naprosto bolje idu matematika ili informatika pa ih se gura u bolje plaćena zanimanja. Područja rada u kojima dominiraju žene generalno su slabije plaćena. Tako je to, valjda, priroda zamislila.

Kućanice protiv emancipacije

Neki od ovakvih komentara zaredali su se u popularnoj Facebook grupi Ženski recenziRAJ​*​ koja je, kako stoji u opisu, „namijenjena prvenstveno pisanju recenzija iz područja ljepote, ali obuhvaća širok raspon i ostalih tema kao što su zdravlje, moda, kuhanje, uređenje i opremanje doma“ te koja, treba spomenuti, broji više od 200.000 članica. Nakon što je u grupi podijeljen članak o „trendu neurednih žena“,​†​ brojne članice grupe oglasile su se bilo da podrže ili osude tvrdnje iznesene u tekstu.

Autorica teksta, i sama ponosna kućanica, pokušala je dočarati “modernim milenijalkama” zašto je u redu biti kućanica koja ne sudjeluje na tržištu rada pa je zbog toga ekonomski ovisna o partneru, a konačno i nema pravo na vlastitu mirovinu. Autorica se nije osvrnula na to kako se nosi s posljedicama izlaska iz tržišta rada ili uopće ne sudjelovanje na istome. Izgleda da ih je previdjela pokušavši opravdati negativnu konotaciju riječi kućanica neprijateljstvom i nepoštivanjem među ženama, a ne sistemskom opresijom. Također, navela je da “u mnogim brakovima i dalje postoji tradicionalna podjela poslova na ‘muške’ i ‘ženske’ gdje muškarci i dalje pile drva, a žene peru suđe”, ne vidjevši u tome problem ukoliko su oba partnera zadovoljna.

Je li danas doista potrebno da muškarci obavljaju fizički zahtjevnije poslove, a žene da su fokusirane na takozvane jednostavnije i repetitivnije poslove? Osim članica Facebook grupe koje podržavaju takvu podjelu, neke su navele da ona  dovodi u nerazmjer gdje se većina svakodnevnog kućanskog posla prevaljuje na leđa žena, jer je „bušilica potrebna jednom u dva mjeseca, a kuha se svaki dan.“ Čak su se neke i našalile navevši da ćemo se morati vratiti grijanju na drva kako bi muškarci mogli nastaviti obavljati „muške“ poslove u kućanstvu. Mnoge od njih su kritizirale rodnu podjelu te kazale kako one i partneri dijele kućanske poslove.

Postojanje takve podjele u Hrvatskoj potvrdilo je, između ostalih, istraživanje stavova žena i muškaraca Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) „Muškarci i rodna ravnopravnost u Hrvatskoj“. Muškarci, iako podržavaju rodnu ravnopravnost u društvenoj i u privatnoj sferi, zaostaju u praksi u odnosu na stavove i, na primjer, samo povremeno sudjeluju u kućanskim poslovima i brizi za djecu. Taj obrazac ukazuje da muškarci imaju više slobode nego žene u tome koje poslove će obaviti i kada. U sferi brige za djecu upravo su žene te koje obavljaju fizički zahtjevnije poslove. One su zadužene za brigu oko djece koja je manje vremenski fleksibilna (npr. kupanje, hranjenje, uspavljivanje), dok muškarci češće obavljaju zadatke koji su zabavniji i vremenski fleksibilniji (npr. igranje, čitanje), što ukazuje da je za njih briga o djeci manje slična radu/naporu.

U praksi fizička snaga igra ulogu samo kod nekih poslova, dok se kod drugih, kao, na primjer, brige za djecu ili mijenjanju žarulja, radi o rodno ustaljenim obrascima utemeljenim na biološkom poimanju uloga žena i muškarca. Zbog takve podjele uloga i rodnih stereotipa ženski rad se percipira kao nježniji i emotivniji, pa time i ne zadovoljava materijalne potrebe. Materijalne potrebe se zadovoljavaju na neemotivnom tržištu rada. Što onda preostaje ženama koje ne zarađuju plaću? Jedino da rade iz ljubavi.

Rad iz ljubavi ili Sizifov posao?

Neke od članica Ženskog recenziRAJa pokušale su opravdati obavljanje kućanskih poslova stavom da im nikada neće biti teško napraviti bilo što za svog partnera i djecu jer to obavljaju iz ljubavi. Neke su čak povezale nedostatak ljubavi – uslijed kojeg se današnje žene više ne žele obavljati kućanski rad – s emancipacijom, koja ih čini sebičnima do razine da iskorištavaju muškarce samo kako bi produžile lozu (!). Druge su pak izrazile nezadovoljstvo nerazmjernom podjelom rada i navele da neplaćeni kućanski rad smatraju „nužnim zlom,“ pogotovo nakon osam sati na poslu.

Koncept rada iz ljubavi datira s početka industrijske revolucije. Prije toga se većina proizvodnje odvijala kod kuće te su se male farme održavale svakodnevnim ženskim i muškim radom. Iako rodna segregacija rada nije bila neuobičajena, i žene i muškarci su zadovoljavali materijalne potrebe kroz proizvodnju za privatnu potrošnju bez zamjene rada za plaću. U tom smislu njihovi doprinosi su bili „jednaki“. Kako je 19. stoljeće odmicalo kraju, muškarci su sve više sudjelovali na tržištu rada, a žene su ostajale kod kuće. Tržište rada shvaćalo se kao kompetitivno, agresivno i sebično, dok se dom percipirao kao toplo utočište, mjesto za naklonost i višu moralnu svrhu. I znanost, a time i sociologija, slijedila je ovu rodnu podjelu proučavajući kućanske poslove kao komponente srodstva i odnosa, a ne kao oblik produktivnog rada koji doprinosi zadovoljavanju materijalnih potreba obitelji.

Kroz povijest, neravnomjerna podjela kućanskog rada, kao i manjak pristupa plaćenom zaposlenju, činili su mnoge žene nezadovoljnima. Danas kućanski rad smatramo nužnim, često beskrajnim, monotonim te uglavnom neispunjavajućim. Slično je razmišljala i Simone de Beauvoir koja je napisala u svojoj knjizi Drugi spol: „Rijetko koji od zadataka je nalik Sizifovom mučenju kao što je kućanski rad sa svojim beskonačnim ponavljanjem […] Bitka protiv prašine i prljavštine nikada nije dobivena.“ De Beauvoir se nije protivila samo radu per se, nego i podjeli posla. Smatrala je da su kućanski poslovi neravnopravni jer ćete kao žena vjerojatno na kraju obavljati većinu posla, bez obzira na to tko u kućanstvu više zarađuje ili provodi više vremena na poslu.

Čisto, čišće, blistavo

Pobuđuje li sam čin obavljanja kućanskog rad kod žena uvjerenje kako je „u čistoći pola zdravlja“ pa one, iako taj rad smatraju sizifovskim, dodatno čiste za svojim partnerima jer njihov standard čistoće viši? Događa li se to zato što muškarci ne vide prljavštinu? Desetljećima je kružio mit da muškarci doista ne percipiraju prljavštinu pa da jednostavno nemaju ni jednaku potrebu za čišćenjem kao žene.

Prije pisanja članka raspitala sam među svojim prijateljima/cama milenijalcima o njihovim navikama čišćenja, bilo da žive s roditeljima ili cimerima, s partnerom/icom, s djecom ili bez djece. U dosta slučajeva kod osoba koje žive u životnoj zajednici, bilo istospolnih, raznospolnih partnera ili cimera, zamijetila sam da jedna osoba obavlja više kućanskog rada od druge. Oni navode da se to događa zbog toga što jedna osoba ima „viši standard čistoće“ od druge, zbog čega nerijetko dolazi i do konflikta. Samci rijetko kada previše pažnje usmjeruju na kućanski rad te obično počiste svoj životni prostor jednom tjedno, a redovito kuhaju oni kojima je važna zdrava prehrana ili koji si ne mogu priuštiti hranu u restoranima.

Vrlo slična iskustva imaju i milenijalke iz Ženskog recenziRAJa. Opisujući kućanski rad svog partnera, jedna od članica grupe navela je da „čovjek napravi, a ja nisam zadovoljna jer nije napravio po mome standardu. Ali on ne smatra bitnim da to mora biti tako detaljno.“ Druga je pak navela da ona obavlja površinska spremanja i čišćenje kuhinje jer su njezini kriteriji čistoće ipak viši. Većina njih se konačno složila da je standard čistoće stvar odgoja jer je sinovima uzor otac, a djevojčicama majka. Međutim, zamijetile su i kako autorica članka o „neurednim ženama“ hvali muškaraca koji ostavi sobu čistom iza sebe, dok se u isto vrijeme nad neurednom ženom zgraža.

Mnoga istraživanja pokazala su da su standardi čistoće doista viši kod žena nego kod muškaraca upravo zbog toga što izbjegavaju biti negativno osuđene od strane drugih pa se i dodatno trude. To pokazuje i istraživanje provedeno u SAD-u nad populacijom žena i muškaraca koji su ocjenjivali čistoću sobe temeljem fotografija čistog stana. Pri ocjenjivanju iste sobe ispitanici oba roda/spola su zaključili da su žene znatno neurednije, što sugerira da ako je soba razumno čista, očekuju višu razinu čistoće od žena. To znači da i žene i muškarci smatraju da standard čistoće kod žena mora biti viši.  

Nesumnjivo je da odgoj prožet rodnim predrasudama utječe na ideju čistoće i „ispravnog“ održavanja kućanstva. U tom smislu definitivno se teško složiti s autoricom teksta na Ženskom recenziRAJu kada kaže da smo si kućanske poslove i brigu o djeci „namijenile same, potpuno slobodno i koje nam nije nametnulo društvo.“ Da je uvažila neke od komentara ispod teksta, možda bi uvidjela da nemaju svi tako idealizirana iskustva i da su mnoge žene na rubu snage balansirajući sve obaveze. „Balans u glavi, srcu i životu“ koji autorica spominje (i koji je ona ostvarila) za mnoge je žene, i to ne njihovim odabirom, nedosanjani san. No, stvari teško da će se promijeniti sve dok se na neurednog muškarca gleda kao na neurednog muškarca, a na neurednu ženu kao na lošu, sebičnu osobu.


  1. ​*​
    Grupa je zatvorena, odnosno morate se učlaniti da biste vidjeli sadržaj.
  2. ​†​
    Treba istaknuti da autorica, kada navodi primjere „neurednih žena kojima je ispod časti isprazniti pepeljaru, baciti uložak u koš, spremiti krevet“, zapravo govori o gošćama hotela u kojem je radila. Znači li to da bi žene, kada odsjedaju u hotelu, trebale detaljno počistiti iza sebe kao da su u vlastitom domu?

Povezano