Josef Albers, Laszlo Moholy-Nagy i Paul Klee samo su neka od velikih imena moderne umjetnosti koja su obilježila Bauhaus školu u ranom 20.stoljeću. Javnost je manje upoznata s imenima industrijskih dizajnerica, fotografkinja i arhitektica poput Annie Albers, Marianne Brandt i Gertrud Arndt koje su svojim radom doprinijele ne samo školi već i cijelom stoljeću umjetnosti i inovacija u dizajnu.
Umjetnice koje su podučavale, studirale i napravile značajne radove često su zapamćene samo kao žene umjetnika ili nisu zapamćene uopće. Dok je manifest Bauhausa tvrdio da je svaka osoba bez obzira na spol dobrodošla, i dalje su prevladavale predrasude. Studenticama je tako savjetovano da upišu tečaj tkanja, a ne slikarstvo, skulpturu ili arhitekturu. Walter Gropius, osnivač Bauhausa, poticao je takvu segregaciju kroz vlastito uvjerenje da muškarci promišljaju u tri dimenzije, dok žene mogu podnijeti samo dvije.
U približavanju 100. obljetnice od osnutka Bauhausa koja će se obilježiti 2019. godine, predrasude prema umjetnicama nastojat će se prebroditi predstavljanjem njihovih radova, a mi vam prenosimo neke od njih.
ANNIE ALBERS
Anni Albers, Knot 2, 1947. © 2017 The Josef and Anni Albers Foundation/Artists Rights Society (ARS),
New York Photo: Tim Nighswander/ Imaging 4 Art.
Albers je u Bauhaus došla 1922. godine kako bi nastavila studij slikarstva, ali većinu vremena je provodila na radionicama tkanja u čemu je postala prava majstorica. Pod utjecajem Paul Klea, Albers je razvila značajan vizualni jezik, a njena rana tapiserija imat će utjecaj na razvoj geometrijske apstrakcije u vizualnim umjetnostima.
Albers je s pažnjom i strašću istraživala funkcionalne mogućnosti tekstila. Godine 1930. dizajnirala je zavjesu od pamuka i celofana koja je istovremeno upijala zvuk i reflektirala svjetlost. Godinu dana kasnije preuzela je vodstvo radionice tkanja i time je postala jedna od prvih žena na vodećoj poziciji. Nakon imigracije u SAD, s mužem Joseom Albersom kojeg je također upoznala u školi, 1933. započela je predavati na Black Mountain College u North Carolini. Postala je poznata po tkaninama koje je izrađivala za velike kompanije poput Knolla. Bila je također prva umjetnica na tekstilu koja je imala samostalnu izložbu u Momi u New York-u 1949. godine.
MARIANNE BRANDT
Set za kavu i čaj, dizajn: Marianne Brandt / foto: Lucia Moholy, 1924
Rani radovi Marianne Brandt toliko su impresionirali Laszla Moholy-Nagya da je 1924. godine odlučio otvoriti radionicu metala, disciplinu koja ranije nije bila dopuštena ženama. Dizajnirala je neke od najpoznatijih radova povezanih s Bauhausom, poput pepeljare koja sliči na prepolovljenu metalnu loptu, koja je danas dio Momine kolekcije, te svoj prvi studentski dizajn, srebrni čajnik, koji pripada podjednako The Metu i British Museumu.
Tijekom godina provedenih u Bauhausu Brandt je postala jedna od najčuvenijih industrijskih dizajnerica te je tako 1928. godine počela voditi metalnu radionicu, zamijenivši svog kolegu Nagy-a. Tijekom iste godine razvila je jedan od komercijalno najpoznatijih predmeta koji su proizašli iz škole, lampu za noćni ormarić Kandem. Nakon što je napustila Bauhaus, Brandt je 1929. godine postala direktorica odjela za dizajn metalne tvrtke Ruppelwerk Metallwarenfabrik GmbH.
GERTRUD ARNDT
Arndt je htjela postati arhitektica, ali tek nakon upisa u Bauhas 1923. shvatila je da sati arhitekture nisu bili predodređeni za žene, zbog čega je upisala radionicu izrade sagova s geometrijskim oblicima. Jedan od tih poznatih tepiha ukrašavao je ured Waltera Gropiusa. Unatoč njenim uspjesima u tkanju postala je poznatija po svojim fotografijama kojima je utjecala na moderne i suvremene umjetnike/ce.
Kao samouka fotografkinja, Arndt je započela fotografirati zgrade i urbane prostore oko sebe. Pomagala je svom mužu u arhitektonskom uredu pri fotografiranju gradilišta i zgrada. Zbog svoje serije imaginarnih autoportreta ‘Mask Portraits’, kojima prikazuje sebe u različitim tradicionalnim ženskim ulogama, noseći velove, čipke ili šešire, danas je viđena kao preteča mnogim feminističkim umjetnicama poput Cindy Sherman.
GUNTA STÖLZL
Gunta Stölzl, Tekstilni uzorak za zavjesu, 1927.
Stölzl bila je jedna od najranijih članica Bauhausa koja je u školu došla 1919., sa samo 22 godine. Od tada je vodila dnevnik u kojim je pisala o svojim željama da postane uspješna dizajnerica : “Ništa me ne sprječava u mom vanjskom životu, mogu ga oblikovati kako ja želim”. Iako je u Bauhausu eksperimentirala s različitim disciplinama, Stölzl se fokusirala na odjel tkanja koji je i vodila između 1926. i 1931. Tamo je bila poznata po svojim kompliciranim šarenilima uzoraka sastavljenih od valovitih linija koje su se topile u kaleidoskopski mozaik šarenih kvadrata. Uzorke je uklopila u tepihe, zidne tapiserije i pokrivače za stolice Marcela Breura.
Nakon što se udala za židovskog studenta Arieh Sharona, koji je također pohađao Bauhaus, zbog nacističkog režima protjerana je iz Njemačke te je u Zurichu osnovala tvrtku S-P-H-Stoffe. S velikanima Bauhausa, Gertrudom Preiswerkom i Heinrich-Ottom Hürlimannom, vodila je tvrtku do 1967. godine, dizajnirajući popularne tepihe i utkane tekstile.
“Željeli smo kreirati živuće stvari sa suvremenim značajem, pogodnim za novi stil života. Bilo je esencijalno definirati naš imaginarni svijet i oblikovati naša iskustva kroz materijal, ritam, proporciju, boju i formu.” jednom je prilikom izjavila Stölzl.
BENITA KOCH-OTTE
Benita Koch-Otte, Pleteni zidovi, 1923-24.
Koch-Otte podučavala je crtanje i ručni rad u srednjoj školi za djevojke prije no što se posvetila vlastitoj edukaciji u Bauhausu. Sa svojom kolegicom Stölzl izučavala se u tkanju i slikanju te je koristila tekstile kako bi istražila nove pristupe apstrakciji. Da bi razvile svoje vještine, obje su također pohađale dodatne satove u obližnjoj tekstilnoj školi Dyeing Technical School i Textile Technical School. Nakon udaje za direktora odjela za fotografiju u Bauhausu, Heinricha Kocha, 1929. preselila se u Prag pod pritiskom nacističkog režima. Nakon smrti muža vratila se u Njemačku gdje je postala voditeljica tekstilne tvornice, a podučavati je nastavila do kraja života. Njene tkanine se proizvode i danas.
OTTI BERGER
Otti Berger, rodom iz Hrvatske, bila je jedna od najkreativnijih članica radionice tkanja s puno izražajnijim i konceptualnijim pristupom od svojih suvremenica. Zamijenila je Stölzl na mjestu voditeljice odjela 1931. godine, ali samo na godinu dana. Nakon toga je otvorila vlastiti tekstilni atelje u Berlinu te se prijavila za vizu kako bi se preselila u SAD i pridružila novoj školi Bauhausa Moholy-Nagya u Chicagu, te tako pobjegla Hitlerovom režimu. Dok je čekala odobrenje vratila se u Hrvatsku, nakon čega su je nacisti uhitili i odveli u Auschwitz gdje je i umrla 1944.godine. Njene tkanine dio su kolekcije Met-a i Art Institute of Chicago.
ILSE FEHLING
Fehling je imala urođeni talent za skulpturalne forme i teatralni dizajn, vještine koje je dalje razvijala unutar Bauhausa. Između 1920. i 1923. pohađala je sate sa slikarom Paul Kleom i kiparom Oskarom Schlemmerom. Svoja dva talenta spojila je u izumu rotirajuće okrugle pozornice za lutke na štapu.
Nakon što je napustila Bauhaus preselila se u Berlin i započela je svoju svestranu slobodno-umjetničku karijeru, odvajajući vrijeme između osmišljanja kostima, dizajna za pozornicu te skulptura, koje su kasnije bile prikazane na samostalnoj izložbi u galeriji Fritz Gurlitt 1927. Nakon studija u Rimu, ranih 30. godina, vratila se u Njemačku gdje su njene skulpture, lijevane u metalu i kamenu, kombinirajući kubizam i tjelesnost, smatrane ‘degeneriranima’. No ona je, unatoč kritikama, kroz cijeli život nastavila razvijati svoje svestrano stvaralaštvo.
ALMA SIEDHOFF-BUSCHER
Siedhoff-Buscher bila je jedna od rijetkih žena iz Bauhausa koja se s radionice tkanja prebacila na dominantno mušku radionicu drvenih skulptura. Izumila je dizajn za nebrojene igračke i namještaje, uključujući i malu igru izgradnje brodova koja se proizvodi i danas. Igra je predstavljala centralna načela Bauhausa: njena 22 bloka, modelirana u primarnim bojama, mogli su biti konstruirani u obliku broda, ali isto tako dopuštale su kreativnu slobodu u konstrukciji drugih oblika. Igračka se lako mogla ponovno proizvoditi.
Siedhoff-Buscher je također postala poznata po opremi setova za rezanje i bojankama koje je dizajnirala za izdavača Verlag Otto Maier Ravensburg. Njen svakako najznamenitiji rad je dizajn interijera za dječju sobu u “Haus am Hornu”, domu koji su članovi Bauhausa dizajnirali po svojoj estetici. Siedhoff-Buscher ispunila ga je svojim bijelim namještajem i modularnim dizajnom tako da je svaki komad namještaja mogao ‘rasti’ s djetetom: kazalište lutaka se moglo preoblikovati u policu s knjigama,a stol za presvlačenje pelena u radni stol.
MARGARETE HEYMANN
Sa samo 21. godinu, Heymann je odbila slijediti većinu ženskih kolegica u Bauhausovoj radionici tkanja, te je uvjerila Gropiusa da joj osigura mjesto u odjelu keramike. Tamo je kao mlada umjetnica slobodnog uma počela stvarati predmete u kompoziciji trokuta i krugova s konstrukcijskim uzorcima i šarolikom glazurama. Margarete Heymann je međutim napustila Bauhaus godinu dana kasnije nakon razmirice s učiteljem Gerhardom Marcksom.
Nakon toga, Heymann i njen suprug osnovali su radionicu Heal-Werkstatten, koja je proizvodila njena djela. Ubrzo su postali hit, prodavajući u chic prodavaonicama diljem Europe, Velike Britanije i SAD-a, no Heyamnn je bila prisiljena prodati kompaniju 1935. Zbog otežane političke situacije u Europi, Heymann, inače židovske vjeroispovijesti, pobjegla je u Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi izbjegla progon. Tu je osnovala novu tvrtku, Greta Pottery, da bi kasnije dane posvetila slikanju.
LOU SCHEPER-BERKENKAMP
Kao i mnogi od njenih Bauhaus suvremenika, Scherper-Berkenkamp je bila strastvena koloristkinja, a taj je interes primijenila u izradi murala, gdje je bila jedna od rijetkih žena. Njezin rad ju je odveo sa suprugom, kolegom iz Bauhausa, Hiennerkom Scheperom, u Moskvu gdje je par osnovao “Savjetodavni centar za boje u arhitekturi i urbanizmu” radeći na bojama interijera i eksterijera diljem ruskog glavnog grada. Nakon zatvaranja Bauhausa 1933., Scheper-Berkenkamp radila je kao slobodna umjetnica u Berlinu, gdje je objavila brojne dječje knjige u kojima se kroz avanture bavila odrastanjem. Priče poput ‘Jan and Jon and their Pilot Fish” (1947.) danas se smatraju kanonom dječje knjige. Njeni romani se nalaze među prvima koji spajaju nadrealističku ilustraciju i čudnovate zaplete.
Nakon smrti supruga, Scheper-Berkenkamp preuzela je poslovanje te je sama kreirala nacrte za bojanje arhitekture. Među njezinim najpoznatijim radovima nalazi se zgrada Filharmonije u Berlinu, Egipatski muzej u Berlinu te berlinski aerodrom Tegel. Artsy…
Prevela i prilagodila: Karla Juničić
