Ako u današnje doba imaš psa, vrlo je vjerojatno da svakog dana dosta vremena provodiš u društvu, ili barem redovito susrećeš druge vlasnike pasa.
Također je vrlo vjerojatno da je druga po redu najzastupljenija skupina seksističkih primjedbi koje čuješ kroz tjedan, odmah nakon kategorije “žene u prometu”, ona u koju se mogu potrpati sve seksističke primjedbe na račun žena i njihovog odnosa sa psom.
Ne želim, pogotovo odmah ovdje u uvodu, tvrditi da je svaka takva primjedba sasvim neutemeljena, i ja sigurno ne bih bacala nikakvo kamenje koliko sam se puta makla s druge strane nasipa “jer ide ona histerična žena sa škotskim ovčarom i danas jednostavno nemam snage za to, a ne želim svom psu priuštit negativno iskustvo”. Sigurna sam isto tako da je barem jednom netko slično pomislio i za mene.
Ali, postoji li zbilja nešto konstruktivno za reći o razlikama između žena i muškaraca kao vodiča? Jesu li neke pretpovijesne razlike u društvenim ulogama žena odnosno muškaraca koje su postojale u doba kada su pripitomljavani prvi preci današnjih kućnih ljubimaca udarili temelje za razvoj dva kvalitativno različita odnosa koje danas ostvarujemo s psima? Koliko mama danas postoji na svijetu koje previše hrane obiteljske pse i zaziru od korekcija raznih neželjenih ponašanja, a koliko je muškaraca spremnije izvesti psa u šetnju po bilo kakvim vremenskim uvjetima i zahtijevati više discipline od svojih ljubimaca? I gdje se psi pronalaze u svemu tome i kako doživljavaju strukturu unutar obitelji? Što je onda s obiteljima koje se sastoje od samo jednog čovjeka proizvoljnog spola i psa ili pasa?
Stvari, naravno, nisu uopće jednostavne niti crno-bijele. Psi jesu s nama dugo. Gotovo bilo gdje na svijetu gdje žive ljudi, u kakvim god oblicima zajednica i na kakvom god stupnju razvijenosti kulture i tehnologije, žive i njihovi psi. I neke činjenice stoje čitav taj niz godina.
Psi jesu, na sličan način kao i vukovi, visoko društvene životinje sa, za takvu jednu vrstu, očekivano izraženim smislom za strukturu s velikom dozom hijerarhije. S druge strane, psi su puno više od toga.
Psi su jedine životinje koje od najranije dobi reagiraju na nama totalno logičnu i čovjeku svojstvenu gestu pokazivanja prstom. Štoviše, psi su toliko dobri u čitanju ljudskog lica da je dovoljan i samo pogled u pravome smjeru – ljudi imaju vidljive bjeloočnice i zapravo je lako ustanoviti u kojem smjeru gledaju, ali psi su jedina vrsta koja je to više nego spremna iskoristiti za poboljšanje međusobne suradnje.
Čimpanze su na sličnome testu potpuno zakazale. Kada su psima tijekom jednog eksperimenta prezentirali razne fotografije i pratili pokrete njihovih očiju, ustanovilo se da kada su fotografije prikazivale druge pse ili razne nežive objekte, te kretnje su bile nasumične. Kada je fotografija prikazivala ljudsko lice, svaki pas bi prvo pogled uputio ka desnoj strani – onoj strani lica koje kod ljudi više izražava emocije. To isto rade i ljudi kada “čitaju lica”.
To sve nisu jako nova saznanja (zainteresiranima bih svakako preporučila da pogledaju dokumentarac The Secret Life of the Dog). Čini mi se da onda, u svjetlu svega toga, nitko ne može mirne savjeti prihvatiti da je the best we can do ponašati se i dalje prema psima u skladu sa zastarjelim, prepojednostavljenim i zapadnjački agresivnim shvaćanjima njihove prirode. Psi jesu predivno jasni i nekomplicirani naspram ljudi, ali koliko mi moramo biti lijeni i sebični da i dalje rolamo novine kad se štene popiški na tepih ili da mi moj vlastiti otac, samo generaciju stariji i akademski obrazovan, kaže da maltretiram i zbunjujem psa ako mu nekad dopuštam da sjedi pored mene na kauču, a u gostima ne?
Čini mi se da je naše shvaćanje psa i njegove uloge u ljudskoj obitelji jako odredio, i to ne najnužnije najispravnije, utemeljenje pojma “alphe” u čoporu. Svaki krelac na livadi ga koristi, i svatko kao argument njegove vjerodostojnosti povlači paralelu sa životom vukova u čoporu. A što taj pojam za sve nas znači? Alpha je istaknuta jedinka u čoporu koja ima povlašten položaj u odnosu na sve druge njegove članove i koja je takav svoj status nametnula fizičkom prevlasti i fizičkom silom ga održava. Drugi pas, odnosno vuk, postaje Alpha tako što porazi starog vođu u fizičkom sukobu. Često se doslovno misli “starog” vođu, jer je on tada i fizički slabiji.
Well, newsflash, people: čopor vukova, iako jasno hijerarhijski ustrojen, je najčešće proširena obiteljska zajednica, s mamom i tatom na poziciji alpha para, i otprilike tako i funkcionira – kao obitelj.
Rijetki su slučajevi nasilnog svrgavanja Alphe, a sve to što nama izgleda kao okrutna primjena fizičke sile je najčešće samo kompleksna komunikacija u kojoj je fizička ili bilo koja druga nadmoć svedena na simbole, a sudionici izlaze neozlijeđeni. Dobar vođa, kao i dobar roditelj, nije onaj koji vrišti i lamaće batinom. Čak i L. David Mech, koji je skovao dotični pojam, koji se masovno proširio svjetskom ljudskom zajednicom i uvukao u literaturu, crtiće i svakodnevnu upotrebu, ga se sada bezuspješno pokušava javno odreći.
Da, “alpha vukovi” zavijaju kraćim i dubljim glasanjima koji služe više kao poticaj, a niže rangirani vukovi odrađuju sav težak posao koji zavijanju jednog čopora daje onaj melodiozni, jezoviti prizvuk; da, dublji glas je kod ljudi pokazatelj (spolne) zrelosti i također općenito govoreći odlika muškog spola; da, evolucijski gledano činjenica da žene ne mutiraju kad uđu u pubertet jer tako djeluju “mlađe” i kod muškaraca pobuđuju zaštitničke osjećaje vjerovatno ima nekog smisla; ali zaključiti da su žene u startu hendikepirane kao vodiči (pasa) zbog toga što muškarci imaju dublje glasove i nisu toliko skloni tepanju bi bilo besmisleno pojednostavljivanje od kojeg nitko nema koristi.
Možda sam se uvalila preko glave pišući ovaj tekst, jer sam, udaljivši se podosta od uvoda i pokušavajući se vratiti na originalno natuknutu hipotezu, shvatila da sam do sad pokušavala izjednačiti spolove u ulozi vodiča, a sada se spremam naglo skrenuti u isticanje razlika i to s pozitivnim predrasudama prema ženskome rodu. Valjda je to kao kad kažu “da su žene pisale ljudsku povijest ne bi bilo toliko ratova”, a onda se svim silama izbore za ravnopravnu poziviju žena i muškaraca u vojsci. Karikiram, naravno, i izvlačim se. Ali in a nutshell…
Činjenica je da se stvari (s ljudima i njihovom doživljavanju i tretiranju psa u svakodnevnome životu), kao i sve druge, mijenjaju i razvijaju. Također je činjenica da su sve osobe koje su meni osobno revolucionizirale i unaprijedile odnos prema psima slučajno ili ne slučajno žene.
I to me potaklo na ovo sad i opismenjeno razmatranje.
Jedna od njih, koju sam podosta kasno otkrila, je međunarodno priznata trenerica i autorica Turid Rugaas koja je posvetila svoj život psima, proučavanju njihovog ponašanja, i njihovoj dobrobiti. Da ne duljim, to je žena koja uvela pojam “umirujućih signala” (calming signals) i čitavu filozofiju koja iz njega proizlazi. Nisam pripremljena u ovome tekstu iznositi detalje o njenoj “školi”, ali bih je htjela prezentirati jednim za mene efektnim primjerom.
Prije svega, umirujući signali su, pojednostavljeno, dio prirodne komunikacije medju psima kojima oni daju do znanja drugima da žele izbjeći sukob. Neki od tih signala su npr. skretanje pogleda, tj. izbjegavanje direktnog pogleda u oči, koje prerasta u okretanje glave od drugog psa/čovjeka, zijevanje, njušenje po zemlji tako da tijelom pas nije usmjeren na drugog psa/čovjeka kojem upućuje te signale…
Najavljivani meni brilijantan primjer kojeg je netko opisao na jednom forumu je slučaj psa kojeg vlasnik pozove da dođe dok su u šetnji. Ako pas nije još naučio dobro naredbu “dođi”, ili iz nekog razloga ne posluša od prve, čovjek se često brzo naljuti i počne glasnije vikati “dođi”. Pas vidi ljutnju i pokusšava umiriti pobiješnjelog vlasnika povrijeđena ponosa tako što stane njuškati po zemlji i izbjegava se kretati direktno prema čovjeku ili ga pogledati u oči, što čovjek pogrešno protumači kao “bezobrazluk” i još više izgubi živce. Jednostavno, ali tako poznato…
Jedna od njih je i moja prijateljica V. s kojom na poseban način suosjećam jer smo se obje našle u, ponekad mi se čini nezavidnoj, ulozi skrbnika psa pripadnika polarne pasmine, a koja mi je, isto tako prekasno, otkrila svu radost i efikasnost i čaroliju “clicker traininga”. Kao koncept se čini brutalno jednostavna stvar, i mnogi će možda biti skeptični prema ideji da jedna tako mala stvarčica kao komadić plastike i metala koji proizvodi “klikajući” zvuk može biti toliko revolucionarna, i da isto tako može poslužiti i jednostavno izgovoreno “yes” ili “bravo”. S tehničke strane to što je kliker možda brži i time u prednosti pred izgovorenom riječi kod modeliranja nekih kompleksnijih oblika ponašanja, ili što je zvuk koji proizvodi konstantan i ne ovisi o raspoloženju i stanju odmorenosti trenera možda se ne čini mnogo. Ali, čitava filozofija učenja koji se uz njega veže i koja potiče samostalno razmišljanje i rješavanje problema kod pasa je, uz dovoljno strpljenja da se prođe početni dio navikanja psa na takav način učenja, toliko efektna i toliko adiktivna za pse da je ponekad prokletstvo jer se ne mozes odmoriti nakon ručka a da te pas ne nagovara da se nešto radi.
Ona i njezina malamutica Astra su sad toliko uznapredovali sami i toliko su osvojeni metodom, da pohađaju satove jednom mjesečno u drugoj državi, i to kod – još jedne super žene, Silvie Trkman.
Otprilike vam je jasno na što ciljam. Spomenula sam (u sebi pomalo strepeći da je ideja potpuni promašaj) jučer u šetnji V. da pišem ovaj tekst za Vox Feminae, i ona je rekla da možda ima nešto u tome. Da kad razmisli, većina muškaraca u njenoj blizini nije imala dovoljno strpljenja za ustrajanje i postizanje većih uspjeha s kliker metodom i da su možda skloniji aktivnije navoditi psa i preuzeti asertivniju ulogu prilikom treniranja. To je u mojoj glavi dodalo potpuno novo značenje rangiranju iz uvoda – muškarci vole upravljati psima na sličan način kao motornim vozilima 🙂
Ja sam na to, da ne ispadnem preveliki “feminist”, rekla da su žene možda jednostavno sklonije snimati kućne video uratke sa svojim psima i stavljat ih na Youtube, kao i ostavljati nerazumno velik broj njihovih fotografija po internetu. I da je to s kliker treningom samo jos jedan pokazatelj kako su žene zle i manipulatorski nastrojene – natjerat će te da nešto radiš na komandu, a ti ćeš bit sretan i mislit kako si sam to odlučio i zaključio.
Onda sam ipak došla doma i dovršila tekst.
