Kako je od zubotehničarke postala feministkinja, kako se nosi s povremenim redakcijskim kaosima i koja joj je najdraža stvar Sonic Youtha – upoznajte Željku Vučković!
Možeš li se u par rečenica predstaviti našem čitateljstvu. Tko je Željka Vučković?
Hm, pa Željka je osoba koja ne voli nešto puno pričati o sebi 🙂 Ali evo, iz Zagreba sam i u Zagrebu živim, a najdraži mi postaje evo upravo sad negdje u 8. mjesecu kad se raščisti od silne gužve koja ga prati ostatak godine. Nisam neki sportski tip, iako se već godinama uvjeravam da ne bi bilo zgorega da počnem trčati, ipak, puno mi je draže sjedeći odgledati neki film ili seriju. Tako sam na prvom spoju sa sadašnjim dečkom pričala o Bergmanovoj Personi (pretencioznost prije svega), koju sam pogledala dan ranije, dok je on iznosio svoje teorije o filmovima Guya Ritchia. Također, u posljednjih par mjeseci pogledala sam serije True Detective, Fargo, The Returned i Top oft he Lake, pa ako kome nedostaje sadržaja za ljetne večeri, svakako preporuka. Osim toga, volim koncerte, festivale nešto manje, a ni kampiranje mi nije odbojno. U smoothieu sam pronašla način da u organizam unosim više voća, a kako o vinu ne znam previše, prije bih se mogla nazvati kušačicom piva.
U Vox si također, kao i ja, došla kroz volonterski angažman. Jesi li ikad očekivala ćeš postati dijelom redakcije?
Nakon što sam po završetku fakulteta odaslala desetke molbi za posao, koje nisu urodile plodom, okrenula sam se volonterskom angažmanu kojim sam se nadala izvući iz postdiplomantske depresije. Kratko vrijeme volontirala sam u Etnografskom muzeju, a onda sam naišla na Voxov poziv za volontere. Nisam definitivno očekivala postati dijelom reakcije, već naučiti nešto, steći prijeko potrebno iskustvo, osjećati se korisno i odmaknuti se od besposličarenja.
Sve se odvilo nekako prilično brzo, ili sam barem ja tog dojma, od početnih radionica i upoznavanja s radom portala do prvih napisanih vijesti, sastanaka s uredništvom i odabira nas male grupice volonterki kao honorarnih suradnica. Volonterski angažman bio mi je odlično iskustvo i zato mi je drago da svaki Voxov poziv privlači nove volontere/ke. Sada mi je žao što se u ovakvo što nisam uključila već kao studentica, al eto, nikad nije kasno. Naravno honorarna suradnja mom je skromnom budžetu itekako dobrodošla.
Što danas radiš u Voxu?
Imam jako fancy titulu, urednica vijesti i koordinatorica volontera, ali kako najuži tim portala čini šačica ljudi, poslovi su nam u mnogočemu isprepleteni. Ali ukratko, radni dan počinje mi otprilike u 9 sati ujutro, a sve što mi treba su kompjuter, stabilan pristup internetu, odgovarajuća rasvjeta i kava, prema kojoj razvijam sve veću ljubav.
U idealnom slučaju, ‘easy start’ je pretraživanje vijesti po internetu, što zna i potrajati, međutim, u ovoj fazi rada sudjeluju i ostali članovi uredništva, ali i volonteri, pa se međusobno nadopunjujemo kako bi nam što manje toga promaklo. Selektiranje vijesti na obradu dajemo volonterima/kama i kao rezultat njihovog truda nastaje dobar dio onoga što čitate u kategorijama vjestice, gender & art i feministyle. Ipak, da ne bih zakinula svoj doprinos, moram reći da gotovo svi volonterski tekstovi koji pristižu na Voxov e-mail, sada već više od pola godine, prolaze kroz moje ruke. Nekad je posla više, pa se dogodi i da gotovo cijeli tekst napišem iznova, ali volonteri/ke se u većini slučajeva prilično brzo snađu u svojim novinarskim zadacima. Hm, što još? Feedback volonterima/kama šaljem putem e-maila, a oni s druge strane znaju da se s bilo kakvim pitanjima i komentarima uvijek mogu javiti, punim onu kategoriju u kojoj možete pronaći najave događanja koje smatramo zanimljivima našem čitateljstvu i zapadne me nešto administracije.
Eto, sad svi znaju tko je odgovoran za tipfelere, gramatičke pogreške, fotografije za koje misle da ne odgovaraju tekstu i drugo, pa se javno ispričavam, i nadam se da ću svakog dana u svakom pogledu sve više napredovati.
Između ostaloga, koordinatorica si volonterskog tima što uključuje svakodnevnu komunikaciju s mladim djevojkama i ponekim dječakom. Možeš li usporediti recimo svoju i današnju generaciju mladih? Zasigurno su se neke stvari promijenile, drugačije posložili prioriteti, stavovi…
Vjerojatno ću ponoviti ono čega smo svi svjesni. Nova generacija mladih ljudi puno je informiranija. Sjećam se da sam kompjuter dobila tek negdje u srednjoj školi, a danas ga djeca imaju od malih nogu, i to vjerojatno uz neograničen pristup internetu. Uz sve loše strane boravka pred ekranom, ovo mladima daje mogućnost da sve što ih zainteresira dodatno istraže, pa tako i feminizam, te im nudi mogućnost da osluhnu glasove koji se ne uspijevaju probiti u mainstream.
Da se to događa pokazuje i činjenica da nam je prilikom posljednjeg poziva za volontere/ke, kandidirala i jedna srednjoškolka. Ipak, što se najvećeg dijela naših volontera/ki tiče, mislim da ne bih mogla govoriti o nekom većem generacijskom jazu jer se najčešće radi o djevojkama koje su se kao i većina nas za feminizam zainteresirale na fakultetu, što ih je ponukalo da se već tijekom studija ili kasnije uključe u volonterski rad.
Redakcijski sastanci ponekad se pretvore u kreativni kaos. Kako se snalaziš kada ostale uhvati Vox ludilo?
Uf, pa uvijek mi se čini kao da se ostali nekako bolje hvataju u koštac s tim ludilom, međutim kada uspijevam redovito dolaziti na sastanke sve nekako ide ok. Problem je kad zbog drugih obveza nekad moram propustiti i više sastanaka u nizu, pa se malo izgubim, međutim kaos uvijek izrodi nešto dobro. Odlično mi je promatrati osobito članove uredništva koji u ovom poslu imaju više iskustva i koji u trenu mogu procijeniti ima li neka tema potencijal ili ne, odnosno kako potencijalno dobru temu razraditi u pravom smjeru. Također, unatoč svim sličnostima, svaki/a od nas donosi nešto svoje zbog čega sastanci znaju prštati uistinu različitim idejama. A kad nastane kreativna blokada, tu su Voxove maskote Sara i Ula, uvijek raspoložene za rekreiranje kaosa.
Fun fact je da si srednju školu završila za zubotehničarku, a potom upisala sociologiju. Danas pak radiš Voxu. Što je sljedeće? Ili što bih zaista voljela jednog dana raditi?
Da, ljudima je često čudno kada spomenem da nisam išla u gimnaziju, poput većine onih koja se odlučuje za daljnje obrazovanje. Zubna tehnika me nije razočarala, a neovisno o tome kako netko rad u ovom polju zamišlja, radi se o vrlo kreativnom zanimanju, međutim iako nisam isključivala, niti danas isključujem mogućnost bavljenja tim poslom, uvijek su me privlačile društveno-humanističke znanosti. Pa zato sociologija, te etnologija i kulturna antropologija koja mi je bila drugo usmjerenje.
Što se Voxa tiče, nije nužno moralo ispasti tako, ali otvorila se prilika, a koncept volontiranja i mogućnost nastavka suradnje koja se nudila činila se obećavajućom, tako da mi je drago što sam poslala prijavu. Mislim da mi se koncept feminizma u potpunosti razjasnio tek na fakultetu, ali niti ranije nisam bila u zabludi da su feministkinje ženturače koje mrze muškarce i žele ovladati svijetom. Zadnji kolegij koji sam položila prije diplome bio je vezan uz feminističku teoriju, a feminizam je ostao uz mene i u diplomskom radu, pa je rad u Voxu na kraju neki prirodan slijed. A što je sljedeće, to stvarno ne znam. Nisam još nigdje duboko zaglibila da bih mogla reći to će biti moja karijera, sve je nekako još otvoreno.
I za kraj, baci link najdraže pjesme iz 90tih!
Ovo ne bi trebalo biti teško, ali na pamet mi trenutno padaju samo pop hitovi koji su se 90tih vrtjeli na VIVI i MTV-u. Hmmmm… Evo, neću tvrditi da mi je najdraža, ali definitivno draga, pjesma s prvog albuma Sonic Youtha koji sam ikad poslušala, posuđenog na glazbenom odjelu KGZ-a. J
