Kad malo razmislim, baš je čudno što u šahu žensko smije kročiti posvud, i to velikim koracima – u životu je puno drugačije.
-A. S. Byatt – Zaposjedanje
Čitajući dogodovštine Toma Sawyera i drugih dječaka pustolova, svaka djevojčica je i sama poželjela doživjeti dogodovštine poput svojih junaka. Nažalost, djevojčicama je povijesno bilo zabranjivano ono što je dječacima bila svakodnevica; bezbrižna igra pod suncem ili trčanje po livadama često su bile povlaštene slobode.
Kao primjer ovakva djetinjstva, na pamet mi odmah pada Duga Dinka Šimunovića, tragična priča o djevojčici koja, nezadovoljna životom koji se svodi na oprez da se ne zaprlja haljina, želi proći ispod duge i postati dječak.
Putovanje svake žene počinje od praga njezine kuće. S famoznim „ne sjedaj sa svakim u auto“ upoznat će se već u ranom pubertetu. Strah od putovanja djevojkama se ulijeva se od samog djetinjstva; razmislite koliko su vas puta upozorili da budete oprezne jer vam se nešto loše može dogoditi na putu do škole, nakon prvog izlaska, na maturalcu, na nekom od križanja, posebice noću.
Srećom, oduvijek su postojale žene koje su igru šaha odvažno prenijele na stvarnost. Neke od pionirki putnica tako su bile hodočasnice, znanstvenice, novinarke, spisateljice, a prije svega, bile su velike pustolovke.
Kao što su nekoć putopisi bili iznimno važni u ohrabrivanju čitatelja/ica da se i sami/e okušaju u putovanju, tako danas njihovu ulogu preuzimaju, u svom virtualnom obliku, brojni blogovi i stranice namijenjene razmjeni iskustava ili čak pronalaženju suputnika/ica.
Blogovi su uglavnom pisani u ispovjednom tonu, s uvidom u dobra i loša iskustva putnica i potkrijepljeni korisnim upozorenjima i savjetima.
S druge strane, web stranice na kojima se nude agencije za sigurna putovanja namijenjena isključivo ženama, fokusirane su na šturi reklamni prikaz svoje ponude. Njihova slika je idilična; rajski krajevi u kojima ćete se osjećati sigurno u grupi nepoznatih žena i slijepo pratiti plan i program turističkih tura.
Istina, da bi se žene odvažile na putovanje, svakako lijepo zvuči garancija dobro uhodane agencije, no što to donosi ženi kao pojedinki? Čini se da joj govori da je sigurna samo unutar odabrane skupine i nesposobna za najbanalniju aktivnost poput šetnjeulicom među lokalnim stanovništvom.
U proteklih šest godina, broj women-only putničkih kompanija povećao se za 230% prema istraživanju Marybeth Bond. Prosječni pustolovni putnik nije 28-godišnji muškarac, već 47-godišnja žena.
Jedna trećina svih žena je slobodna, a nazivaju ih indie women ili samo indies. Termin označava žene starije od 27, neudane, koje ne žive s partnerom i nemaju djecu. (Dalo bi se zaključiti da je film Eat.Pray.Love. u kojemu Julia Roberts glumi ženu koja kreće sama na putovanje života potaknuo mnoge indie-djevojke na putovanje)
Nažalost, trend putovanja među putnicama nije jednako geografski rasprostranjen, a razlog tomu je naravno u položaju žena u pojedinim društvima, odnosno u njihovoj financijskoj (ne)ovisnosti.
Julija i Petra
Obje u svojim dvadesetima, Julija Macajenko, projekt koordinatorica u jednoj neprofitnoj organizaciji i Petra Meterc, freelance novinarka, putnice su koje iznimno cijene iskustvo putovanja i radije odabiru doživljaj nego udobnost tijekom putovanja.
Upravo je ovo, kažu, temeljna razlika između turista/kinje i putnika/ice.
“Stvar je u upoznavanju lokalnih ljudi kulture. Dok turist/kinja većinom uživa u zemljama gledajući kroz prozor autobusa, odsjeda u hotelima gdje osoblje ispunjava njegove/zine zahtjeve i odlazi buljiti u Eiffelov toranj ili u zgradu Parlamenta u Budimpešti, putnik/ca istražuje skrivena mjesta, degustira hranu s ulice i upoznaje kulturu iznutra s njezinim turbo folkom, džeparenjem i predrasudama prema strancima … ,” istaknula je Julija.
Putovale su same u više navrata, no, imaju pomalo drugačija stajališta; Julija isitče da nije velika obožavateljica solo putovanja i da se, ako već sama putuje, voli s prijateljima sresti na dogovorenom odredištu.
Petra, s druge strane, ističe da solo je putovanje veoma umirujuće, iskustvo koje je “više od putovanja, budući da su ti oči i um usredotočeniji na vanjsko”.
Složile su se da žene naješće oklijevaju na put krenuti same zbog straha od opasnosti.
“Uvijek me pitaju kako možeš vjerovati svim tim ljudima koji te pokupe na cesti ili ugoste na kaučima? Zašto im ne bih vjerovala?”, kaže Julija i dodaje kako je opasnost koja vreba na svakom koraku zapravo iluzija.
“Sve ovisi o načinu na koji netko putuje i mjesto gdje ide,” dodaje Petra.
Agencije koje nude tzv. sigurna putovanja za žene obje su ocijenile kao marketinški trik koji žene zapravo dodatno obeshrabruje.
“Generalno mi se ne sviđaju organizirana putovanja, a upitno je i što se ustvari krije iza agencijskog koncepta ‘sigurnosti za žene’,” kaže Petra.
Stopirati se, kažu, isplati jer na odredište stigneš puno brže, a osim toga upoznaš različite ljude i njihove priče.
Petra kaže da je imala pomalno bizarna iskustava, no, sve je u konačnici super prošlo.
“Ako putuju dvije osobe postoji nepisano pravilo – jedan/na može nakratko drijemnuti dok drugi/a prati cestu i osigurava da nema iznenadnih promjena na ruti. Nemojte uskočiti u auto koji vam se čini sumnjiv – ostati pola sata dulje na cesti puno je bolja opcija,” dodaje Julija.
Porast broja žena putnica Petra povezuje s poboljšanim ekonomskim statusom žena u posljednjih nekoliko desetljeća, a Julija dodaje da veliku ulogu svakako ima i mreža blogerica čije su priče dostupnije.
Budućim su putnicama na kraju savjetovale da za početak povedu sa sobom društvo.
“U dvoje ćete lakše pronaći domaćine ili ljude koji će vas povesti. Budite otvoreni/e da za nove prilike na putu i fleksibilni/e s promjenama planova. Spontanost ponekad može donijeti više užitka od super isplaniranog odmora s točnim rasporedom,” zaključuje Julija.
Za slučaj da ste već počelie pakirati kofere, predlažem da prije puta škicnete i neke od super zanimljvih blogova, članaka i stranica:
Hrvatske putnice blogerice:
