„Prema ekspertima, muškarci su veoma fragilna bića. Slomit će se ako pokažeš da si asertivna“ kaže Elaine, Technicolor femme fatale horor/triler filma The Love Witch (2016.) redateljice Anne Biller na kavi u kafiću sladunjavog viktorijanskog interijera. Sa svojim snažnim uporištem u feminističkoj filmskoj teoriji, vještica ljubavi spaja djevojačke fantazije o idealnoj ljubavi iz OK teen magazina s parodiranjem seksploatacijske kinematografije šezdesetih godina u smjesu kičaste feminističko-vještičje torte poslije koje i nevrsne/i kuharice/i traže recept za ovakvu uspjelu deliciju.
Jaki temelji radnje postavljaju se već u prvim scenama uvertire filma – u sceni koja izgleda izvučena kao iz nekog spota Lane Del Rey, Elaine (Samantha Robinson) tijekom vožnje, s nužnom cigaretom u ruci, kontemplira o svojem nezadovoljstvu s bivšim mužem koji ju je htio ostaviti, a kojeg ona zbog srcolomstva krvnički ubija. Zbog minornog prometnog prekršaja, zaustavlja je policajac kojeg Elaine magično zavodi kako bi se izvukla iz neugodne situacije, što joj i uspijeva. Bjelodano je kako je Elaine žena koja je sigurna u ono što želi i kako to želi, a njena spremnost da dogura stvari, ako je potrebno, čak i do smrti, savršeno je stavljaju u ladicu femme fatale prema bilo kojem pojmovniku.
Epicentar feminističkog u filmu je vještičja wiccanska supkultura koja je inherentno feminističke prirode i koja u osuvremenjenom duhu filma pokazuje skladno sazrijevanje s pop kulturom i potrebama moderne feministkinje. Osim vizualnog, koje se u polju dekoracije interijera i odabira palete boja referira na dizajn tarot karata, wicca ispunjava radnju ne samo na toj simboličkoj razini – njena filozofija ukalupljuje slavlje žena i svega ženskog kroz ritualne procese i ezoteričnu alkemiju, sve u službi vještice koja svoje tijelo i znanje koristi kao kanal kako bi postala produktom svoje emancipacije.
Gledano s antropološke strane, wiccanski performansi u filmu su precizno dočarani, u potpunosti prikazani bez ikakvih rezanja i daju dostatan uvid u slavljenje Božice kao feminističkog ideala što filmu daje iznimnu dozu autentičnosti i pažnje prema svim kulturološkim aspektima. S takvom pristupom, Biller daje vidljivost marginaliziranoj skupini žena bez eksploatacije njihove religije za isključivo estetske potrebe, ne reducirajući kulturu na vrzino kolo okultnog i spiritualnog.
U filmu, suprotno očekivanju, protagonistkinja Elaine kao vještica zauzima popriličan antifeministički stav, koji u jednu ruku služi kao antiteza feminističkih premisa filma, dok je u drugu ruku dobar katalizator radnje koji omogućava daljnje razotkrivanje slojeva feminističkih finesa filma. Uvrtanjem radnje s antifeminističkom junakinjom dolazi se do krajnje eskalacije situacije gdje je kao gledateljici/u nužno daje zaključiti kako su sami antifeministički stavovi Elaine doveli do krvavog završetka njenih ljubavnih romansi. Iako se služi wiccanskom magijom i aktivno se angažira u svom kovenu pri svim ritualima, Elaine magiju ipak primarno koristi u svoje patološke narcističke svrhe pri potrazi za idiličnim ženikom, što joj nikako ne polazi od ruke, dok ostali iz kovena, poput njene prijateljice i mentorice Barbare (Jennifer Ingrum) i vođe kovena Gahana (Jared Sanford), svoje vještičarenje koriste za propagiranje feminističkih principa i unapređenje zajednice.
Zanimljiv je i naglasak na Billerinom uvrtanju seksističkog žanra filmova, tzv. seksploatacijskih filmova tipičnih za šezdesete, koji su u svrhu stvaranja horora i groteske često za likove imali žene koje su u jednu ruku bile femmes fatales, ekonomski emancipirane i seksualno slobodne, a u drugu ruku prikazane su kao monstrumi, poput vještica, vampirica, kanibalistkinja i drugo. Za takve filmove karakteristično je bilo slobodno ophođenje seksualnošću, često ulančano s lezbijstvom ili biseksualnošću, i golotinjom, sve u svrhu zadovoljavanja muškog objektiviziranja žene i klasificiranja slobodne žene kao drugo.
U The Love Witch, invertira se muški pogled i on postaje beznačajan – ženski likovi ne podređuju se nužno muškarcima, a kada i dođe do toga, promatra se to kao emancipatoran trenutak gdje one vidno imaju potpunu kontrolu nad svojim tijelom, dajući muškarcima znak kada im mogu prići. U slučaju Elaine i njenog živog ljubavnog života često dolazi i do propasti muškog libida, a u konačnici i muških života, čime se iz tog položaja u film ne može ništa ponuditi muškoj audijenciji što bi im moglo doprinijeti vizualnom užitku, već to štoviše doprinosi njihovom strahu od femme castratrice (tzv. žene kastratorice) koja će eliminirati njihovu spolnu požudu.
Od reda, Elaineini ljubavnici pokušavaju ispuniti ulogu muškarca koju im ona pripisuje nakon što ih zavede svojom magijom, na što se može gledati kao ponovno uvrtanje zadanih binarnosti gdje žena ophodi s muškarcima poput fragilnih bića koje treba postaviti u željenu ulogu, a ne obrnuto. No, Elaineini ljubavnici ipak nisu svrsishodni jer teško podnose njenu magičnu interferenciju, sve dok ne dođe Griff koji prvi odolijeva većim naletima Elaineine magije i šarma i koji kao saliven uskače u gipsani odljev njenog odabranika iz snova. Dakako, Griff pati od očite dijagnoze muške toksičnosti koja ispliva na površinu kada za vrijeme njegovog i Elaineinog vjenčanja na vidjelo izađu unutarnje misli Elaine i Griffa; Elaine, sasvim zaljubljena i spremna se dati u ruke Griffa, govori o ljubavi i svojim dubokim osjećajima, dok Griff svodi njegov odnos prema Elaine kao nešto platonsko, potpuno apatično i učinjeno iz čistog koristoljublja za vlastito seksualno ispunjenje. Griff je poput starter-packa patrijarhalnog muškarca jer ima sve što mu zajamčuje moć – dobar izgled, perspektivan inspektorski posao i šarm omogućuju mu da uspijeva u svim sferama života i da si prigrabi ono što smatra da je njegovo. U konačnici i on poklekne pred Elaine, no u istom trenu kada poklekne, zapečaćuje svoj unos u registar mrtvih s bodežom u svom trulom srcu.
Osvrćući se na ne tako očite feminističke markere, sjajna je za pripomenuti da djelo djeluje kao parodija samog sebe. Dok Elaine, vještica progresivnog feminističkog kovena, naginje konzervativnim mjerama ispunjenja svog života s ljubavlju muškarca, sjedi na kavi s liberalnom feministkinjom Trish, koja pak teži samodostatnosti i emancipaciji od svog muža (u kafiću inspiriranom istim dekorom koji su imale/i puritanske/i i regresivne/i Viktorijanke/ci) možemo ne zamijetiti izvrsnost jukstapozicije autoironije i pitoresknog te situacije. I u drugim situacijama Biller naglašava kako se film ne bi trebao shvatiti ozbiljno, jer i sam scenarij i likovi ponekad sebe ne shvaćaju ozbiljno.
Dašak svježine osjeća se i u šalama i u subverzivnim feminističkim trenucima gdje tijekom filma dobijemo uvid u rast underground pokret suvremenih, neovisnih vještica iz provincija Amerike koje za život zarađuju svojim DIY vještičjim bocama u kojima se, barem u slučaju Elaine, nalaze tamponi umjesto standardnog sastojka urina, što dovodi do komičnih ispada gdje se muškarci čude samoj pojavi tampona u toj boci kao čemu nepoznatom. „Tampons aren’t gross. Women bleed and that’s a beautiful thing. Do you know that most men have never even seen a used tampon?“ komentar je Elaine koji je točno opisao tragikomično susretanje muškaraca s generičnom ženskom potrepštinom. Biller se ne bavi isključivo primjenom svoje teorije slijeđenjem teorijske šprance, već neočekivanim istupima ukazuje na banalnost muškog seksizma pomalo parodijskom strukturom radnje.
Biller u svom djelu koketira i s idejom prikaza propasti idealnog heteronormativnog para te prikazuje sve boljke takvog odnosa koji je zagnjurio u patrijarhalnim ideologijama. Kao kakvu studiju, Biller predočava film kao studiju propasti nuklearne obitelji i kontrastira između heteronormativnog koje se na kraju srozava – Elaine i njeni pokušaji pronalaska životnog partnera, i onog neheteronormativnog koje na posljetku opstaje – vještičji koven s Barbarom i Gahanom te Trish koja se rješava utega svoje neuspjele heteronormativnosti (svoga muža). Poput kataklizmičke bitke dobrog i zla, nositelji zla su upravo izglačani ljudi koji profitiraju od svoje klase i normativnosti (Elaineini ljubavnici), dok oni demonizirani netradicionalnih svjetonazora su svijetli likovi (vještičji koven Gahana i Barbare te Trish), s Elaine u sivoj zoni, u konfliktu svojih odabira. Kako djelo dolazi do svog finala, razotkrivamo azbestne slojeve idealnog, heteronormativnog, koje se ispostavlja kao tragična farsa koja se u repeticiji, kroz nekoliko slučajeva neuspjelih ljubavnih pokušaja Elaine, dokazala kao provjerena i neučinkovita praksa koja u svom patrijarhalnom izdanju ne može uspjeti u bilo kojoj formi.
Ne oklijevajući, Biller u svom radu predstavlja pletoru svoje feminističke izobrazbe i transformativne mogućnosti svog rada, dajući žanru u starom ruhu šezdesetih, ali i novom ruhu 2010-ih bitnu i neizostavnu feminističku perspektivu za koju se samo možemo nadati da će je slijediti i druge/i jer, zašto i ne bismo se nadale/i tome? Filmskoj industriji potrebna je smjena fokusa na probleme žena, a nadajmo se da će to s pravom dozom humora, glamura i feminizma kao kod Biller učiniti i druge/i nasljednice/i ili tek novopridošle/i svijetu filma. Upravo u ovakvu filmsku feminističko-vještičju delikatesu nije teško zagristi i uživati, ni uz bolne desni, ni uz previsoku razinu šećera u krvi.
