Živimo u eri fikcionalnih zlikovki i problematičnih žena. Umjesto šaroliko odjevenih obožavateljica indie glazbe koje su tu da razonode tugaljivog protagonista ili snažnih žena s ranjivom crtom, nova heroina manipulira zapletom i ostalim likovima. Od povremeno toksičnih mladih žena i sitnih kriminalki, do prijetvornih lažljivica prerušenih u brižne žene, zavoljele smo likove koji nipošto nisu “uzorne” feministkinje.
Priče o srčanim i nadarenim pojedinkama koje su, unatoč poteškoćama, doprinijele manjinskim pravima i ostavile zadivljujuće opuse hrabre nas uslijed (patrijarhalnih) nedaća. Ipak, destruktivni odgovori na položaj žena jednako su zanimljivi kao oni djelatni. Proračunate, kaotične ili besciljno zle, zlikovke su utjelovljenje bijesa koji smo naučile potiskivati.
Strah od smjernih družbenica koje se odjednom okrenu protiv svog zaštitnika proganja zapadnu kulturu od antike. Krvoločne osvetnice, sadistkinje i hladnokrvne zavodnice u lažno pitomom obličju jezivo su naličje dolične ženstvenosti. Romantizam, period opčinjen (ženskim) unutarnjim životom i (ne)normalnom seksualnošću, proslavio je još uvijek prepoznatljivu negativku – fatalnu ženu.
Fatalne su žene, kao što Maša Grdešić objašnjava u analizi Kovačićeva romana U registraturi (1888.), „glamurozna muška fantazija“. Te spletkarice prisvajaju „prekrasnu fasadu“ svojih nevinih, anđeoskih dvojnica kojom opčinjenog protagonista (a često i sebe) odvode u propast. U popularnom povratku fikcionalnim zlotvoricama, Grdešić opisuje fatalne žene kao suštinski androgine. Lijepe i dotjerane, one se služe ženskim strategijama manipulacije i ucjene, ali ih njihova moć djelovanja i odbacivanje sretnog raspleta u vidu (heteroseksualne) romanse i majčinstva razdvaja od pozitivnih ženskih likova.
Iako se često oslanjaju na mizogine mitove o ženskoj prirodi, a gotovo su uvijek, piše Grdešić, prikazane iz muškog kuta „zadivljenosti i nerazumijevanja“, teško je ne dijeliti pogubnu naklonost prema fatalnim ženama. Smjerne su žene dosadne. Nesretan kraj koji zatekne zlikovke i njihove obožavatelje uči čitateljice pokornosti. Umjesto da ozbiljno shvatimo tu lekciju, možemo prigrliti žensku moć stvaranja zapleta (čak i onih koji nisu ispričani iz ženske perspektive).
Premda o njima uglavnom znamo samo ono što nam muški likovi povjere, fatalne su žene, za mene, apsolutne gospodarice lektirnih naslova poput romana Zlatarevo zlato, U registraturi i Kći Lotršćaka. Načelno bismo trebale uzdisati za junacima i biti kao njihove odabranice, ali nas neobuzdana životnost spletkarica odvodi u interpretacijske stranputice. Zaokupljajući pažnju protagonista, fatalna žena opčinjava i čitateljicu.
Villanelle, antagonistkinja serije Killing Eve (2018. – 2022.) koju glumi sjajna Jodie Comer, prije ekranizacije bila je tek jedna od umjereno zanimljivih ubojica iz popularnih krimića. Opisana kao Lara Croft s antisocijalnim poremećajem ličnosti, seksi psihopatkinja u pripijenim haljinama čije grudi autor romaneskne trilogije Luke Jennings spominje na svakoj trećoj stranici, Villanelle je na život došla tek intervencijom Phoebe Waller-Bridge.
Autorica i glavna glumica genijalne serije Fleabag, pronicljivog pogleda u upitne odluke i načela kaotične mlade žene, Waller-Bridge prikazuje složene međuljudske odnose precizno i suptilno. Unatoč značajnim žanrovskim razlikama između Killing Eve, napetog, visokobudžetnog HBO-ova trilera koji cinično komentira svjetsku politiku, i Fleabag, tragikomedije o londonskoj svakodnevici, obje se serije odlikuju slojevitim ženskim likovima i uspjelim miješanjem registara. Iako je radila samo na prvoj sezoni serije (što se pokazalo pogubnim za osrednju treću i posve razočaravajuću četvrtu sezonu), Waller-Bridge majstorski je odabrala Jenningsove zaplete koji osvjetljavaju dinamiku između Villanelle i njezinog plijena/progoniteljice, istražiteljice Eve Polastri (jednako sjajna Sandra Oh).
Evin je život bio ugodan i lišen naglih obrata. Imala je uredski posao u britanskoj obavještajnoj službi, išla na karaoke s kolegama i bila u skladnom braku s učiteljem matematike Nikom. Onda je saznala za Villanelle. Opsjednuta glamuroznom i okrutnom plaćenom ubojicom koja odstrjeljuje mete zlokobne tajne organizacije Dvanest na prilično dovitljive načine, Eve je odbacila normalan život kako bi je pronašla. Villanelle, jednako opčinjena agenticom koja je progoni, unosi pomutnju u njezin uređeni svijet. Dvije žene započinju odnos obilježen nasiljem i (potisnutom) seksualnom privlačnošću te spoznaju da su sličnije no što su isprva mislile.
Težnja prema normalnosti, koja uslijed niz brutalnih umorstava i razorenih intimnih odnosa postaje sve nedostižnija, pozadina je odnosa Eve i Villanelle. Kućna se idila zaziva nekoliko puta. Za njihovog prvog okršaja, Villanelle, čiju motivaciju Eve nikako ne uspijeva dokučiti, priznaje da želi „normalne stvari. Ugodan život, kul stan, zabavan posao, nekoga s kim može gledati filmove“. Ipak, obje žene odbacuju svaku priliku za takav rasplet koji je, u drugoj sezoni, opisan kao zahtjevno glumatanje. Kao što njezina nadređena, hladna agentica Carolyn (Fiona Shaw) – koja opomene Eve da „junak dobije curu samo u Hollywoodu“ – ubrzo shvati, Eve i Villanelle jednako su nepogodne za uobičajene sretne krajeve.
Prizor koji oprimjeruje odnos tih svojevoljnih žena je ples nespretan zbog toga što obje pokušavaju voditi. Waller-Bridge i njezine nasljednice iz idućih dviju sezona, Emerald Fennell, veteranka queer romansi koja je kao redateljica debitirala trilerom Promising Young Woman (2020.), i Suzanne Heathcote, napetost prekidaju komikom, Villanellinim zaigranim pitanjima koja odaju njezin nemar za ustaljene norme ili Eveinom nespretnošću. Čak i tijekom prizora kasapljenja sjekirom, Killing Eve šarmantna je i duhovita serija.
Žanrovska ambivalencija, spoj šala s briljantno odglumljenom žudnjom i nihilističkim pogledom na globalne i prisne odnose odgovara neodredivosti koja je provodni motiv serije. Gledateljice su, kao i Eve, uvijek u dvojbi je li Villanellina naklonost stvarna ili se radi o vještoj mimikriji ljubavi kojom psihopatkinja nastoji ugrabiti svoj plijen. Evein status normalne žene koja iz prikrajka viri u amoralan svijet naručenih ubojstava i političkih malverzacija postupno postaje jednako upitan.
Biseksualnost protagonistkinja, ali i sporednih likova kao što je Evein kolega Bill, uspješno komunicira temu podvojenosti i na romantičnom planu. Biseksualnost je česta odlika fatalnih žena koja upućuje na njihov višak libida i manjak morala. U popularnoj je kulturi ona izraz opsesivne potrebe redatelja da ubace muške likove (i njihove nenaštimane gitare, na žalost obožavateljica Euphorije) u ženske biografije koje se odvijaju mimo heteroseksualnih zapleta. Unatoč književnom predlošku koji se oslanja na klasičan ljubavni trokut u kojemu više butch žena zamjeni muškarca i preotme njegovu partnericu, Killing Eve odbacuje zamorne zaplete.
Villanelle su imena njezinih žrtava uručena na razglednicama. Dolazak plaćenice u europske metropole najavljen je lijepim, donekle umjetnim, panoramama grada nakon kojih obično slijede masakri. Osim što seriju čini vizualno zanimljivijom, kontrast estetike i brutalnosti zrcali Villanellinu osobnost. Kada vreba ili ubija, skladno lice zlikovke poprimi sadistički, zamrznuti izraz, a njezine savršene oprave umrlja krv.
Villanelle je okružena lijepim predmetima. Ona je senzualna: voli dotjerivanje, zavođenje i hranu. Opreka životnosti i nedostatka ljudskosti (empatije i, kao što britanski agenti posumnjaju, sposobnosti za ljubav) čini je nedokučivom. Eve je upozorena da će je Villanelle „voljeti nasmrt“, a, prilikom drugog od njihovih okršaja, susreta u rimskim ruševinama, zgodna joj zlikovka izjavi naklonost riječima „Ti si moja“.
Iako poprilično nespretno istražuje unutarnji život svojih protagonistkinja, Jennings je nabasao na metaforu koji savršeno dočarava Villanelle. Ona se dosađuje u slavnim galerijama jer slike ne može posjedovati, smije im se samo diviti. Iako su mogle skončati kao tek jedno od popularnih istraživanja psihopatije, opaske o Villanelle ne odnose se samo na nju, nego i na nas, normalne ljude, koji maštamo o skupocjenim stvarima, uzbudljivim aferama i neprijateljima koji se “slučajno” okliznu i padnu pod metro.
S boljim raspletom, Kiling Eve bi bila zapamćena kao serija koja je preoblikovala špijunske priče i predstavila nam zanimljive likove čije poduhvate želimo gledati godinama nakon prvog susreta. Laura Neal, autorica četvrte sezone, imala je donekle lagan posao. Najuspjelija od Jenningsovih knjiga, Die for Me (2020.) spaja pomno promišljenu špijunsku intrigu i povijest tajnovite organizacije Dvanaest s opisima zajedničkog života Eve i Villanelle. Uz književni predložak, Neal se mogla osloniti i na neupitnu kemiju između glavnih glumica.
Umjesto toga odlučila je prikazati drame hladnoratovskih anarhista (u crno-bijelom, u slučaju da netko ne shvati da su 1980-te bile u prošlosti), istražiteljske taktike suptilne poput Udbe koja u bež mantilima motri studente Filozofskog, neupečatljive likove i dosadne govorancije. Sezona se nominalno bavi „lovom na Dvanaest“, ali od tog sudbonosnog progona ne vidimo gotovo ništa do samog kraja. Eve i Villanelle sasvim lako pronađu supertajnu organizaciju koja se skriva na gej vjenčanju. Villanelle ih smakne u par hitaca pa pogine od fizički nemogućeg metka kojim je pogodi snajperist unajmljen od Carolyn koja se čitavo vrijeme samo pretvarala da im je saveznica.
Neal je uspješna samo u jednome: sve je dobre dijelove knjige dosljedno zamijenila nedorečenim besmislicama. Umjesto da Dvanaest bude skupina imenovana po poemi Aleksandra Bloka, kontroverznom, vjerojatno ironičnom, uratku o krvoločnim proleterima koje predvodi Isus Krist, anarhisti su se tako prozvali jer se “stvari često zovu po brojevima.” Carolynin angažman u okupljanju radikala uspjela je intervencija, ali nejasno je kako su Dvanaest od čupavih buntovnika postali zakulisna svjetska sila.
Preskok od četrdesetak godina gledateljicu ostavlja s dojmom da je slučajno preskočila epizodu. Iz neobjašnjivih razloga, Neal je odlučila istražiti odnos glavnih junakinja uvođenjem nasumičnih likova kojima se one ispovijedaju. Ta je odluka još više razočaravajuća kada se uzme u obzir da je Jennings dao publici ono što je željela: opis turbulentne veze Eve i Villanelle. Umjesto detaljnog pogleda u suživot dviju ustvari dubinski istraumatiziranih žena, od Neal smo dobile pitomu desetominutnu sekvencu u maniri romantičnih komedija. Scenaristkinja je odlučila ponoviti svoj raniji projekt, seriju Sex Education, s (u ovoj sezoni ružno odjevenim) serijskim ubojicama. I to bez seksa.
Killing Eve nije serija o skladnim međuljudskim odnosima. Tragičan kraj, Villanellina smrt kojoj svjedoči užasnuta Eve, konačan je gubitak nakon mnogih bolnih razdora. Iako je smrt kao kazna za queer seksualnost s pravom kritiziran rasplet, kontrast dobrih gejeva, dobrostojećih muškaraca na čijem su vjenčanju naše junakinje nenajavljene gošće, i destruktivnog queer para manje je vidljiva konzervativna agenda posljednje sezone. Neal poručuje da je queer seksualnost prihvatljiva samo pod određenih uvjetima. Dobri gejevi nisu uvijek dobra reprezentacija. Najveći prijestup posljednje sezone kašnjenje je za suvremenom queer kulturom koja je napokon prigrlila svoje zlikovke.
