Laura Bates, osnivačica projekta Everyday Sexism, za The Guardian komentira zašto ulično zlostavljanje nije samo bezazlena zabava, već izraz moći i kontrole nad ženskim tijelom, koje se lako može pretvoriti u nasilje.
Laura Bates, osnivačica projekta Everyday Sexism, za Dok je nedavno hodala ulicom oko 19 sati, Bates je primijetila, ne pridajući tome nikakvu važnost, da joj dva muškarca idu u susret. Kako je bilo prilično mračno, tek kada su se približili uvidjela je što joj se sprema. Počeli su ju odmjeravati, zuriti joj u grudi i noge, međusobno se došaptavati i smijuljiti. Srce joj je počelo ubrzano kucati i osjetila je navalu već poznatih emocija, strah, tjeskobu, nemoć, ljutnju, frustriranost i sram.
Mnogi muškarci koji smatraju da uličnom zlostavljanju ne treba pridavati veliku važnost i predlažu da ga se prihvati kao kompliment, ovo ne razumiju. Ne razumiju napetost koju žene osjećaju dok hodaju, istovremeno skenirajući ulicu i tjeskobu koju osjećaju kada uvide što će se dogoditi, pokušavajući se zaštititi ključevima koje nose između prstiju ili slušajući glazbu sa slušalica kako bi mogle pognuti pogled i ignorirati okolinu.
Ove se situacije prečesto kreću od zlokobnog zurenja do agresivnih seksualnih ponuda i ljutitih uvreda, ‘droljo’, ‘kurvo’. „Jednom su trčali za mnom po ulici. Jednom su me pritisnuli uza zid. Jednom su me iznenada zgrabili za prepone … I zato da, mišići su mi se zgrčili i povukla sam se u sebe dok su prolazili … i zato, ukratko, to ne mogu shvatiti kao kompliment“, kaže Bates.
„Ne radi se o komplimentu. Radi se o iskazu moći. To je način da mi pokažu da muškarac ima pravo na moje tijelo, pravo da raspravlja o njemu, da ga analizira, da ga ocjenjuje, i da meni, i svima u blizini, iznese svoju presudu, svidjelo mi se to ili ne. To je moć koja se koristi kako bi se zastrašivalo i dehumaniziralo pripadnike LGBTQIA zajednice, koji su izloženi neproporcionalnoj količini uličnog zlostavljanja … Ulično zlostavljanje nema veze s komplimentima, jednako kako ni silovanje nema veze sa seksom. U oba slučaja radi se o moći, nasilju i kontroli.“
Bates ovime ne želi slikati sliku žene kao žrtve kojoj mogućnost uličnog zlostavljanja remeti cijeli životni ritam, ali želi istaknuti da se ne radi o nečemu što možemo nazvati bezopasnim.
Mnoge su se žene hrabro sukobile sa svojim zlostavljačem, ali radi se o tome da ne bi morale biti primorane na to. Umjesto da podučavamo žene kako bi u toj situaciji trebale reagirati, trebali bismo raditi na prevenciji uličnog zlostavljanja. Početi možemo s razbijanjem mita da je ulično zlostavljanje samo bezopasna zabava. [Ž.V.]
