Nakon više od desetljeća produkcije koja je razmazila gledatelje podigavši televizijsku sliku na razinu filmskih podataka, istovremeno jednako revno brinući i o svim ostalim komponentama kvalitetnog dramskog programa, od kreativnog scenarija, preko podjele uloga, do društvenog utjecaja i rušenja tabua, čini se da je ‘zlatno doba’ televizije pomalo posustalo u posljednje vrijeme.
Doduše, još se uvijek može pronaći ponešto što će originalnošću odskočiti od ostatka obilne produkcije, no rijedak je biser poput Amazonove serije Transparent koju ćete ‘progutati’ u jedno popodne, kao desert poslije ručka, a nećete je zaboraviti do sljedećeg jutra.
Autorica serije Jill Soloway, komičarka, scenaristica i redateljica najpoznatija po radu na seriji Six Feet Under i filmu Afternoon Delight, procijenila je da je došlo vrijeme da se tema transrodnosti i homoseksualnosti fokusira više na unutarnji nego na društveni aspekt likova. Jasno, jedno je drugim u velikoj mjeri uvjetovano, posebno kada je u pitanju seksualnost i spol, koji su, prema Michelu Foucaultu i rodnoj teoriji, tek društveni konstrukti čije se izvorište nalazi u društvu, povijesti i kulturi, a zapadnjačka kultura, ponajviše pod utjecajem katoličke crkve, ima bogat staž represivnog odnosa i potiskivanja seksualnosti.
Uloga društva i odnosa prema Drugome u Transparentu nipošto nije zanemarena, likovi su uronjeni u odnose koji su ih uvjetovali u identitetskim obrascima i iz kojih se rađa drama, no ono što ovu seriju čini posebno zanimljivom upravo je prikaz unutarnjeg oslobođenja od okova društvenog očekivanja na putu u samopotrazi, u dekonstrukciji i ponovnoj rekonstrukciji vlastitih identiteta, koja se likovima događa dinamikom domino efekta.
“You are telling me I didn’t have a Bat Mitzvah because Dad wanted to go out in the woods and dress up like a woman?”
“That and you were a spoiled brat.”
Iako je žanrovski definirana kao dramedija (drama + komedija), radi se o ozbiljnoj drami koja će na trenutke možda i nasmijati gledatelja pokojom apsurdnošću situacije u kojoj se likovi zatječu, no dominantan je ipak bolan osjećaj anksioznosti proizveden suptilno prikazanom potragom likova za samoshvaćanjem vlastitog identiteta, krhkog mozaika sastavljenog od rodnih, spolnih, dobnih, obrazovnih, religijskih, političkih i drugih afilijacija pojedinca.
Tijelo je prvo utočište identiteta osobe, budući da posredstvom njega primamo i procesuiramo informacije iz okoline i doživljavamo svijet koji nas okružuje, a svijest o njemu i njegovu funkcioniranju skloni smo, svjesno ili nesvjesno, potiskivati u kulturalnim okruženjima i normama stvorenima u okvirima tradicionalnih promišljanja o jastvu i pozicioniranju čovjeka prema svijetu, koja temelje pronalazi u kartezijanskoj tradiciji supstancijalnog dualizma, primata uma nad tijelom.
Pa čak i kad je kronotop u koji je priča uronjena sadašnjost L.A.-a, jednog od nejdekadentnijih mjesta Amerike pa i svijeta, grada koji nam se sa strane gledajući čini prostorom potpune slobode u kojem se više ništa ne može okarakterizirati kao ‘nenormalno’ ili ‘nakaradno’, posebno ne u intelektualnom miljeu koji proklamira toleranciju prema Drugome kao jednu od najvećih američkih vrijednosti.
“Politically, I am basically a lesbian. I see male privilege everywhere and I would totally love to be a lesbian.”
Osnovna priča jednostavna je i ne otkriva se mnogo njezinim spominjanjem: glavni lik, umirovljeni sveučilišni profesor Mort Pfefferman, Židov koji ne drži do religiozne tradicije, razvedeni otac troje odrasle djece, shvaća da je konačno došlo vrijeme da prestane živjeti u laži koja ga je zbog društvenih obzira držala zatočenikom u njegovom vlastitom tijelu, te kroz čitavu sezonu postepeno otkriva jednom po jednom djetetu svoju transrodnost, istovremeno intimidiran njihovim reakcijama i sve hrabriji u samoprihvaćanju nove sebe koja je cijeloga života ležala potisnuta duboko unutra i izlazila na površinu tek povremeno, pod strogo kontroliranim okolnostima.
Potpuno samoprihvaćanje događa se u trenutku kad si nadjeva ime i pojavi se u javnosti kao Maura Pfefferman. Ovu nevjerojatno zahtjevnu, transformativnu ulogu u kojoj se neprekidno i vrlo suptilno balansira između karikature i patetike, brižljivo pazeći da ne prevagne ni u jednu stranu, maestralno je odigrao nikad uvjerljiviji Jeffrey Tambor, a ostatak glumačke ekipa podjednako je senzacionalan (uključujući Gaby Hoffmann, Amy Landecker, Judith Light, Carrie Brownstein). U narativnom smislu ova serija je naprosto primjer genijalnosti: strukturirana je u deset polusatnih epizoda, koje se odgledaju kao jedan filmski maraton; gledajući je imate dojam da pola sata traje duplo duže, a istovremeno i osjećaj da je vrijeme proletjelo.
“My whole life I have been dressing up as a man.”
Serija je takozvani “slow burner” u kojemu radnja teče polako i lijeno, bez prevelikih šokova, jer gotovo se svaki ishod može intuitivno naslutiti, a opet se dobiva dojam da se događa nevjerojatna količina neopipljivih stvari, koje se postepeno kroz seriju počinju i materijalizirati. U unutarnjim životima likova događaju se pravi građanski ratovi između misli, emocija, hormona, očekivanja i strahova, a sva je ta unutarnja drama potaknuta tek jednom iskrenom odlukom čovjeka da se oslobodi tereta vlastitih i društvenih očekivanja, stereotipa, predrasuda i društveno utemeljenih normi, te da konačno prodiše punim plućima na bolnom, ali oslobađajućem putu emancipacije i transformacije rodnog i spolnog identiteta.
Transparent je posebno teško, ali zato i važno, gledati iz domaćeg konteksta, iz zemlje u kojoj je na snazi nova katolička obnova u kojoj se agresivno pokušava nametnuti definiranje svega kroz tek jednu binarnu opoziciju: normalno – nenormalno, prema kojoj je ‘nenormalno’ sve ono što ne razumijemo pa izaziva strah i nelagodu i kao takvo se treba ili odstraniti iz vidnog polja ‘normalnih’, ili pokušati ukalupiti i asimilirati, ili, ako sve drugo propadne, nasilno iskorijeniti. Tužno je takvo crno-bijelo gledanje na sve ono što je iole drugačije, ali i na vlastitu unutarnjost s kojom se mnogi pojedinci uporno obijaju suočiti, u donekle razumljivoj, ali nikako opravdanoj panici od ponora kojeg bi mogli zateći pri pogledu u sebe same. Društvo teško da može biti zdravo ako ga većinski sačinjavaju ljudi koji nisu u kontaktu ni s vlastitim emocijama ni jastvom, niti su spremni u njega stupiti, a istovremeno se tobože revno brinu o tuđoj dobrobiti, dokidanjem prava i guranjem na marginu svake manjine.
