Objavljeno

Što sam naučila od Laci Green

Kada sam bila tinejdžerka, jednako sam snažno patila od dva poriva: onog da se uslijed svog niskog samopouzdanja asimiliram u okolinu i budem što više prosječna, i onog buntovnog koji me tjerao da budem ‘posebna’ u svim svojim odabirima: od odjeće, preko glazbe do nekonvencionalnih (i uglavnom nedovoljno promišljenih) stavova.

Vrijedno sam usvajala sadržaj mainstream medija, ali nisam dublje razmišljala o tome čega sam dio i kako to utječe na mene i druge ljude.

Godinama kasnije naletjela sam na Laci Green. Dok sam gledala videe u kojima Laci jednostavnim jezikom raspliće ponekad komplicirane stvari osjetila sam se mirnijom, kao da me posjela i rekla da je zapravo sve ok (a onda mi ipak objasnila par stvari koje to nisu).

Da mogu, linkala bih petnaestogodišnjoj sebi Lacin kanal i spasila se nekoliko godina brige i izjava zbog kojih mi je danas pomalo neugodno. Danas sam zato odlučila podijeliti pet stvari koje sam od Laci naučila.

Zašto su dečki toliko različiti od djevojki?

Spol i rod su dva različita pojma: dok je spol biološka kategorija, rod je društvena kategorija koja, ovisno o tome kojeg si spola, diktira kako bi trebao/la izgledati, što bi trebao/la voljeti i kako se ponašati. Kategorije roda su drugačije za muškarce i žene, no obje su poprilično uske i jednako štetne.

Pojednostavljeno: žena treba biti njegovana, lijepa, poslušna, nježna i sentimentalna, dok muškarac treba biti pametan, sposoban, snažan i emocionalno prigušen. Osobine koje se pripisuju ženama se u današnjem društvu smatraju ‘neozbiljnijima’; žene se često opisuje kao pretjerano osjetljive i slabe te im se kao takvima ne predviđa uspjeh u svijetu koji vrednuje osobine definirane kao maskuline.

Što ako nekoj ženi njega kose nije primarna briga ili ako neki muškarac voli ”žensku” muziku? Ups, šteta za njih? Ne!  

Dečku koji plače u društvu jer je vidio zgaženog psa treba pružiti maramicu bez da mu se kaže da prestane biti slabić i curica, a djevojci koja nije obrijala pazuhe nitko ne bi smio reći da drži ruke spuštenima niti je čudno pogledavati!

Kako biti u vezi?

Kao i većina tinejdžera/ki, ideju o tome što je ljubav i kako treba izgledati romantični odnos sam usvojila kroz filmove, knjige, časopise i glazbu. I nisam bila previše izbirljiva. Za neka od ponašanja koja sam tad smatrala romantičnim ili u najmanju ruku slatkim, danas jasno znam da su zlostavljačka i da nemaju veze sa ‘zdravom’ vezom.

Iskreno, ‘zdrave’ veze me tad nisu ni zanimale. Čitajući Sumrak sagu nisam, primjerice, vidjela problem: za mene je Edward bio misteriozan i ludo zaljubljen u Bellu. Činjenicu da ju je u potpunosti odvojio od njenih prijatelja sam recimo smatrala dokazom iskrene ljubavi.

O zlostavljanju u vezama nisam znala puno, a o pitanju pristanka nisam uopće razmišljala. Problem romantiziranja ovakvih oblika ponašanja mi se nije činio bitnim jer ljubomoru nisam smatrala problematičnom. Zapravo sam je romantizirala. Shvaćate?

Veze su osjetljiva stvar, pogotovo prve veze koje se najčešće dogode u tinejdžerskoj dobi; nesiguran/a si i neiskusan/a i to je normalno. Ako si s nekim u vezi vjeruj mu/joj, ljubomora često dovodi do manipulativnih i kontrolirajućih ponašanja koja nasposljetku otjeraju partnera/icu ili dovedu do zlostavljanja u vezi.

Također, budi iskren/a s partnernom/icom, to je osoba s kojm želiš biti, pričaj s njim/njom i definirajte vlastite želje i granice.

Ako želiš fizički kontakt, pitaj ga/ju je li mu/joj to odgovara, pogotovo kad se radi o stvarima koje još niste isprobali/e. Također, ako partner/ica pristane npr. na poljubac, ne znači da je, recimo, možeš hvatati po grudima; pitaj želi li to i pritom uzmi u obzir da šutnja nije potvrdni odgovor.

Druge cure ti nisu neprijateljice!

Ili bar nemoj da budu!

”Ja se uglavnom družim s dečkima. Oni mi više pašu jer imaju bolji smisao za humor i ne opterećuju se glupostima kao cure. S njima je sve jednostavno. Cure uvijek pričaju o dečkima ili o šminki i ja to ne mogu slušati.”

Wow, revolucionarno! Osim što je seksistički i toliko često da je postalo uobičajeno. U pozadini te izjave se čuje ”Nisam nalik ostalim curama i zato vrijedim više od ostalih cura”. Zašto imamo potrebu promatrati ostale cure kao konkurenciju i prvom se prilikom ograditi od svake sličnosti?

Društveno nametnuti standardi su apsolutno nepošteni, no djevojke su svoju lekciju jako dobro naučile stoga ne oklijevaju primijeniti naučeno da bi jedna drugu ponizile i sebi ‘digle vrijednost’.

Ono što pri tom propuštaju vidjeti je da su u toj borbi sve na istoj strani. I gube. Dok su prozivaju jedna drugu ne vide da su zapravo razjedinjene te na taj način oslabljene.

Ti možda nikad nisi imala dečka/curu, ali cura koja ih je imala 15 ne zaslužuje da joj se zbog toga smiješ i na kavi s prijateljicama nabrajaš njene partnere/ice zgražajući se. Ona ti nije neprijateljica, ali društvo koje ženu procjenjuje prema broju seksualnih partnera je.

https://www.youtube.com/watch?v=rXq4x1Wt8fs

Tvoje tijelo ti nije neprijatelj!

Lekcija o tijelu mi je od svih bila najmanje nova. Bila sam svjesna da su standardi ljepote i zahtjevi nametnuti ženama suludi, znala sam da su fotografije koje vidim u časopisima obrađene i da nitko nije savršen, no to me nije spriječilo da po osmi put računam indeks tjelesne mase i grizem se što nije ispod prosječnog.

I prije Laci sam znala da trebam voljeti svoje tijelo i imala sam to u planu: za dva mjeseca, kad izgubim sedam kilograma, ošišam kosu i riješim se prištića.

Iako nikad nisam bila radikalno nezadovoljna, nisam sebi dopuštala da se osjećam lijepom jer sam smatrala da ipak nisam baš ‘toliko lijepa‘. 

Ono što mi tad nije bilo jasno jest da ne trebam čekati da mi društvo potvrdi moju ljepotu. Jednom kad odlučiš da si lijepa (ili da ti uopće nije bitno jesi li) i da nema ništa loše u tome što si toga svjesna, klupko se polako samo počne rasplitati i više tuđi komentari nemaju toliki utjecaj.

Počela sam se odijevati onako kako sam željela, a nisam bila sigurna pristaje li mi. Prestala sam se obazirati na tuđe komentare i otpustila dio tereta koji me do tad držao nezadovoljnom.

Posramljivanje onoga tko misli da je lijep/a i otvoren/a je oko toga, jasno poručuje da osoba ne smije imati ovlast da sam/a odluči o svom izgledu i da se njime ponosi. 

Jesu li cure manje seksualne od dečkiju?

Kad sam bila tinejđerka nisam smatrala da postoji nešto pogrešno u načinu na koji se u javnosti (ne) priča o seksualnosti. Većina nas je mislila da zna sve što se treba znati, pri čemu se ‘sve što se treba znati’ odnosilo na dobro poznavanje rizika spolnih odnosa u vidu spolno prenosivih bolesti i maloljetničkih trudnoća. Van toga razgovor je bio poprilično tih.

U javnosti je situacija bila slična; o seksualnom zadovoljstvu se, recimo, pričalo samo u odabranim časopisima namijenjenim većinom muškoj publici. Poruka je bila jasna i usvojena: seks je opasan i važan samo muškarcima. Prilično obeshrabrujuće, no na sreću potpuno netočno.

Bilo da se radi o samostalnoj ili grupnoj aktivnosti, seks bi trebao predstavljati zadovoljstvo i biti mjesto otvorene komunikacije među partnerima/icama.

Važno je da poznaješ svoje tijelo i da možeš izravno komunicirati s partnerom/icom po pitanju toga što mu/joj predstavlja zadovoljstvo, a što ne.

Posebno je problematičan bio razgovor o masturbaciji: za žene je ova tema uvijek opterećena sramom i tretira se kao svojevrsni tabu. Rezultat takvih praksi jest činjenica da je ženama vlastita anatomija još uvijek relativno strana, što često rezultira odsustvom užitka u seksualnim aktivnostima s partnerom/icom.

Slučaj s masturbacijom nije izoliran, kada se radi o seksualnom zadovoljstvu uvriježeno je mišljenje da je ženska uloga pasivna. Dok god se žene odgaja da se srame svoje seksualnosti i boje seksa, dok im se otežava pristup metodama kontracepcije i dok ih se posramljuje zbog preuzimanja uloge inicijatorice seksualnih aktivnosti i osjećaja zadovoljstva u seksu, situacija se neće promijeniti.


Povezano