Predatorica, predsjednikova druga majka, cougar – eto epiteta kojima se časti novu prvu damu francuske, Brigitte Macron. Ona se, naime, usudila narušiti društvene norme i udati se za mnogo mlađega muškarca, što intrigira medije, ali i pokazuje dvostruka mjerila politici za žene i muškarce pri procesu starenja.
Probudio se Silvio Berlusconi. Bivši talijanski premijer i medijski mogul, zapamćeniji po svojim korupcijskim aferama no samoj politici, oglasio se nakon duljeg izbivanja iz medijskog prostora. Da je živ i zdrav, hrvatska publika saznala je nakon što se upustio u njemu svojstvenu analizu vanjske politike, komentirajući novi francuski predsjednički par. “Emmauel Macron je 39-godišnji momak s bogatom karijerom, koji povrh svega ima atraktivnu mamu, koja ga je uzela pod svoje dok je još bio dijete”, čuli smo od njega.
Da je Berlusconijev komentar tek izdvojeni slučaj, sam po sebi ne bi imao pretjeranog značaja niti zalužio podbrobnije komentiranje – bivši talijanski premijer nikada nije bio oličenje diplomacije, pa je ostao upamćen po redanju diplomatskih gafova, neslanih pošalica i seksističkih komentara. No, Silvio Berlusconi je posljednji u nizu onih koji su svoje mišljenje o izboru novoga francuskog predsjednika sveli na pokoji satirični komentar upućen njegovom braku, i novoj prvoj dami Francuske, Brigitte Macron, starijoj od svoga supruga.
Interes za Brigitte Macron nije problematičan sam po sebi, neizbježno je da se supruge visokih dužnosnika i političara nađu pod povećalom mainstream medija. Svojevremeno mediji nisu štedjeli prostora ni kada je valjalo pisati o razvodu bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja ili njegovom (tada novom) braku s Carlom Bruni, ili kad je bilo riječi o ljubavnom životu Francoisa Hollandea, onome s “nevjenčanom suprugom” ili prevari koju je počinio s glumicom Julie Gayet, popraćenoj fotografijama francuskog predsjednika koji joj u rano jutro nosi croissante na skuteru…
U Francuskoj je privatni život francuskih političara, pri čemu predsjednici nisu iznimka, dugo bio marginalnom temom novinskih napisa. Za razliku od, primjerice, Sjedinjenih Američkih Država, u kojima se moral političara i njegova podobnost za obavljanje određene funkcije uvelike vrednuje i po tome koliko im privatni život odgovara tradicionalno “poželjnim obiteljskim vrijednostima”, francuski mediji su se klonili ulaska u spavaće sobe svojih visokih dužnosnika, sve dok privatno ne utječe na javno, to jest ljubavni život na obavljanje funkcije. Tako je godinama bila javna tajna, primjerice, da je predsjednik Francois Mitterand uz zakonsku suprugu i “službenu obitelj”, imao i paralelnu obitelj, “neslužbenu” ženu i kćerku. Novinari su za to godinama znali, ali su o tome i šutjeli sve dok se nije postavilo pitanje je li stan u kojemu živi Mitterandova “alternativna obitelj” plaćan novcem poreznih obveznika.
No, ovaj put za prvu damu i Macronov privatni život pokazuju pojačan interes i francuski mediji. Pomalo kontradiktorno, jer je, za razliku od onoga njegovih prethodnika, privatni, obiteljski život Emmanuela Macrona već duže vrijeme mirna rijeka. U braku je već 10 godna, to mu je prvi brak, nikada se nije razveo i, zasada barem, nitko se nije dokopao informacija o nevjerama između supružnika Macon. Macron ističe svoju ljubav prema supruzi, govori o njoj kao družici, prijatelju, ističe njezinu važnu ulogu u njegovom ne samo privatnom već i poslovnom životu, pa je jedini “grijeh” predsjedničkog para to što je Ona 25 godina starija od Njega. Jer upravo se oko te brojke, dvadeset i pet, vrti cijeli medijski narativ, u kojoj se pomalo voajerski iznose detalji te nekonvencionalne ljubavne veze – upoznavanje dok je on bio tek petnaestogodišnji srednjoškolac, ona njegova profesorica, udana, s troje djece. Zajednički rad na kazališnom komadu, zaljubljivanje i njegovo obećanje, kada je imao 17, da će “je oženiti jednoga dana”.
Uz pokoji neizbježan komentar na kraju, kakav je primjerice u jednom tekstu imao njemački Bild, upitavši se “može li ova veza uspjeti?”, jer ipak, radi se o punih 25 godina, a interes nije zaobišao niti hrvatske medije, pa se i u kratkim izvještavanjima o njegovoj pobjedi na izborima spominjala njezina dob. Njihov je brak dao i povoda člancima koji analiziraju “zašto se profesorice zaljubljuju u svoje učenike”, ili koje su pozvate Hrvatice u vezi s mlađim muškarcima.
Iako se interes medija za ovu ljubavnu priču, pa čak i isticanje detalja o razlici u godinama među njima može razumijeti, takva su pisanja dala zamah onima koji su činjenicu da je Brigitte Macron starija o svoga supruga iskorili u napadima na Emmanuela Macronea dok je još bio predsjednički kandidat.
https://twitter.com/b_judah/status/857019451425902593
Tijekom kampanje, Brigitte Macron bila je laka meta za napade s lijeva i desna. Jedna od glavnih pošalica, meme koji je kružio društvenim mrežama prije izbora, prikazivao je dvoje kandidata za dugi krug predsjedničkih izbora, Macona i Le Pen uz natpis “Francuski izbori imaju freudovsku dimenziju: biramo između one koja je ubila svog oca (Marine Le Pen isključila je oca iz svoje stanke, zaključivši da njegovi rasistički ispadi smetaju njezinoj kampanji, op.a.), i onoga koji je oženio svoju majku”.
Kritika satiričnog Charlie Hebdoa ne iznenađuje, no kada je tjednik na naslovnici prikazao karikaturu Brigitte Macron s trudničkim trbuhom, i Emmanuela Macrona koji je dotiče, uz natpis “Napravit će čuda!”, podigli su se mnogi (ženski) glasovi koji su ocijenili da je satirični tjednik zakoračio u neukus, lošu satiru. Jer, iako je kritika bila usmjerena na program predsjedničkog kandidata, koji je Francuzima obećao značajne promjene u zemlji koje kao da graniče s čudom, opet je izražena preko tijela njegove žene.
Jean Marie le Pen, osnivač i bivši predsjednik ekstremno desne Nacionalne fronte nazvao je Brigitte “ženom cougar”, a jedan od desničarskih republikanskih zastupnika usporedio je Macrona s bivšim predsjednikom, Francoisom Hollandeom: “Imamo novoga predsjednika koji je tek mlađa verzija prethodnoga. Osim što je prošli živio sa ženom koja ima godina kao i njegova kćer, a novi sa ženom koja ima godina kao njegova majka”.
Napadati Macrona preko njegove žene bila je i ostala niska strategija, pa je i sam predsjednik, tada tek kandidat, jednom prilikom komentirao za novine Le Parisien da se time pokazuje “degradacija političkog života”. No, u ovim se napadima prvenstveno ogleda seksizam, još uvelike prisutan u francuskom društvu. Naime, dok se tijekom čitavog dvadesetog stoljeća kroz različite kulturne produkte, od filmova do književnosti, razvijao brend francuskog društva kao liberalnog, otvorenog za eksperimentiranje i seksualno nesputanog, društveni je realitet u stvarnosti tek u manjoj mjeri pratilo fikciju.
Također, iako su u Francuskoj obrasci muške i ženske ljepote manje kruti, pa je prirodno i androgino prihvaćenije i privlačnije no, primjerice, u nas ili SAD-u, i dalje vrijedi ono da je kod žena privlačno mlađe, mršavije, krhkije, dok će muškarci afirmirati svoju muževnost tjelesnom snagom, moći ili financijskim uspjehom.
Samim spominjanjem dobi Brigitte Macron te velike razlike u godinama među njima, dovodi se tako u pitanje Macronova muževnost (nije li mu žena majka, i nije li majka ta koja odlučuje?), njegova odlučnost (nije li ona, kao starija žena odabrala njega, i vodila ga kroz život, odlučivala za njega?), pa i njegova potentnost. Vrhunac svih glasina bila je ona da “predsjednički kandidat Macon skriva svoju homoseksualnost, te da je njegov brak tek krinka”.
Ovakvi homofobni ispadi također slijede logiku prema kojoj je homoseksualnost i dalje nešto što treba ostati skriveno, što je neprihvatljivo na političkoj sceni, i što bi ukazivalo na “slabost” vođe – ili, banalnije rečeno, toleriramo je, ako već moramo, u društvu, no ne i na vodećim pozicijma.
“Postoje dvije odvratne stvari koje se kriju iza tih tvrdnji”, komentirao je i sam Macron u jednom intervjuu. “Prva je to da se njome govori da “nije moguće da je taj čovjek koji živi sa ženom starijom od njega, išta drugo nego homoseksualac ili prikriveni žigolo. Dakle u tome ima prave, implicitne mizoginije (…) I homofobije, jer je time se želi reći “ok, on je homoseksualac”. Ali da to jesam, ja bih to i rekao, jer biti homoseksualac ne predstavlja problem”.
Bilo je tu, dakako, i onih drugih, koji ga nisu prozivali za gubitak muškosti, nego im se pričinjao gotovo kao svetac, patnik, koji se eto odrekao toga da ima svoju djecu s Brigitte, i umjesto toga prihvatio kao svoje njezino troje djece iz prvoga braka.
Istina je da žena od 63 godine ne može više rađati, no isto se tako u Francuskoj žena više ne stavlja nužno (tek) u kalup majke, pa bi joj se činjenicu da ne može imati više djece možda još i oprostilo. Ono što je teže oprostivo je gubitak mladosti, ergo, privlačnosti, koja se posvuda veže uz plodnost. Pa dok su bore i sijede vlasi kod muškarca znak uspjeha, životne mudrosti, iskustva, koje ponosno nosi i koji (p)ostaju njegovi aduti, znakovi starenja na ženskom tijelu su znakovi slabosti, a starenje rezervirano za osamu, a ne za svjetla reflektora.
Sjajno je to formulirala Susan Söntag u svome eseju “Dvostruki standardi starenja” (The double standard of ageing) koji je, iako izdan 1972. godine, još uvijek zastrašujuće aktualan. Söntag u eseju postavlja tezu da je starenje manje bolno za muškarca jer dvostruki standardi o starenju “pogađaju posebice žene”.
“Društvo je mnogo popustljivije pri starenju muškarca, kao što je i mnogo tolerantnije prema nevjernim muževima. Muškarcima je ‘oprošteno’ ostariti, bez kazne, na načine na koje to ženama nije”, piše ona.
Jedan od tih načina tiče se upravo i pojavljivanja žene u medijskom prostoru i načina na koji se nosi sa starenjem. Upravo je zbog toga Brigitte i trn u oku mnogima. Ona u svome starenju nije naime dovoljno pokorna.
Sa svim svojim borama i godinama, ne bježi u sjenu već ponosno stoji uz svog mlađeg supruga; ne bježi od fotoaparata, već pristaje na igru s paparazzima i pozira na plaži u kupaćem kostimu, ne ograničava se na garderobu koju se namjenjuje “ženama njezinih godina”, već ostaje u kožnim hlačama i jaknama, pokazuje se u mini suknjama. I, ako Brigitte Macron posebice smeta, to je i zato što se ne libi iskazati nježnost u javnosti – tu su hvatanja za ruku i razmjenjeni poljupci između nje i supruga, tu je ona kao seksualno biće.
“Za žene starenje znači i ponižavajući proces postupne seksualne diskvalifikacije. S obzirom da se žene smatraju maksimalno poželjnima u ranoj mladosti, nakon čega im seksualna vrijednost postojano pada, čak se i mlade žene ponekada nađu u očajničkoj utrci s kalendarom. Stare su čim više nisu jako mlade. Zbog toga, žene se ne oblače, šminkaju, bojaju kosu, idu na drastične dijete i na face-lifting samo zato da budu privlačne. To su načini da se obrane od duboke razine neodobravanja usmjerenog protiv žena, neodobravanja koje može poprimiti formu averzije. Dvostruki standard o starenju pretvara život žena u neumoljiv hod prema stanju u kojemu neće biti tek neprivlačne, nego odvratne”, piše Sontag u svome eseju.
Gledati stariju ženu s mlađim muškarcem postaje dakle nelagodno i zato što se ona ne libi pokazati da je, šezdesetoj godini i nemogućnosti rađanja unatoč, seksualno biće. Tako se o njoj gradi slika “žene-predatorice”, koja kao starija i iskusnija ide po svoj plijen, koja više nije objekt muškarčeve žudnje već aktivno djeluje, dopušta si da zadovolji svoju želju.
Otuda i engleski termin “cougar”, puma, u upotrebi od kasnih 2000-ih, kojima se opisuje žene starije od 40 godina koje se usuđuju – strašne li zamisli! – izlaziti s mlađim muškarcima. Termin evocira svu mačkastu tajanstvenost i kalkuliranost žene koja vreba i grabi plijen, kojime je se izjednačava s predatoricom. Ljuti, ali i ne iznenađuje, činjenica da sličan termin, koji bi ukazivao na predatorsku prirodu onih koji u krevetu završavaju s dvostruko, trostruko mlađim djevojkama, jednostavno ne postoji.
Brigitte je kroz posljednjih nekoliko mjeseci postala ikona sebi unatoč, jer je njezina pojava ukazala na aspekt seksizma na koji se često zaboravlja. Niti nju niti njezinoga supruga ne treba promatrati kao par svjesno usmjeren promicanju feminističke borbe. Naime, Macrona se već kritizira jer je unatoč ravnopravnom odnosu muškaraca i žena u kabinetu, najvažnija ministarstva (unutarnjih poslova, pravosuđa, europskih poslova, vanjskih poslova i ekonomije) dodijelio muškarcima, a nije niti ustanovio Ministarstvo za ženska prava kako je obećao prije nego je izabran za predsjednika.
Novi francuski predsjednik je u intervjuu za časopis Femme actuelle koji je dao u travnju, lakonski i jednostavno, sažeo samu srž problema: “Da je odnos godina zamijenjen, nikoga to ne bi čudilo, svi bi mislili da je to sjajno”.
Drugi predsjednički par s one strane Atlantskog oceana, savršeno ilustrira tu njegovu primjedbu – Melanija Trump je 25 godina mlađa od Donalda Trumpa. No, kako za muškarce vrijeme drugačije teče, tako je ta razlika u godinama ostala gotovo nezamijećenom.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
