Kosovo nije toliko poznato u svijetu umjetnosti. Iako su tradicionalne i vjerske ideologije duboko ukorijenjene u društvu, Kosovo potiče na razgovor o svakodnevnim problemima koji prate ova uvjerenja. Kao mnogi dijelovi svijeta, i ova samoproglašena neovisna država nosi se s mnogo problema, od opresije žena u pretežito albanskom društvu, diskriminacije LGBT osoba, nacionalizma do mjesnih problema poput nedostatka vode i struje. Ovi problemi i dalje ne nailaze na potrebnu količinu interesa od strane Vlade i organizacija koje se bave spomenutim problemima.
Ženski kolektiv Haveit nada se da će pomoći u rješavanju upravo tih problema. Ovu buntovnu skupinu čine dva para sestara iz Prištine, Hana i Vesa Qena te Lola i Alketa Sylaj. Ovaj kolektiv djeluje kroz performanse, proteste i videoinstalacije, a njihovo umjetničko djelovanje u izrazito konzervativnom društvu često predstavlja zastrašujuć rizik.
Suočene sa snažnim podjelama u društvu, skupina je izvrgnuta prijetnjama smrću, teorijama zavjere i ismijavanju, no to ih nije pokolebalo, već samo nahranilo njihovu kreativnu glad.
“Zbog toga se više trudimo. Da se bojimo, ne bismo uopće krenule u to. Jasno nam je gdje živimo”, kažu Haveit. Kao u svakoj borbi za socijalnu pravdu i rodnu jednakost, uvijek će biti ljudi koji se ne slažu, a Haveit bi to prve priznale.
Od svih umjetničkih metoda i praksi, njihovi ulični performansi dižu najviše prašine. “Kada smo se prije nekoliko godina ljubile na Valentinovo kako bi promovirale LGBT prava, fotografirale smo perfomans i objavile ga na internetu. Bilo je mnogo loših reakcija. Bojale smo se da bi se nešto moglo dogoditi. No za tri dana svi su zaboravili na to i ništa nam se zapravo nije dogodilo”, objašnjavaju djevojke.
Nakon što su se 2011. djevojke složile kako su na svom umjetničkom sveučilištu ograničene u kreativnom izražavanju, odlučile su svoje djelovanje pomaknuti i na ulicu. To je omogućilo prolaznicima/ama da svjedoče mladim ženama koje kroz umjetničke akcije postavljaju pitanja o LGBT pravima, nacionalizmu i opresiji, a koja su mnogim članovima/cama njihovog društva još uvijek previše neugodna da bi se s njima suočili/e.
“U galerijama ili kazalištima ljudi su već odlučili što misle”, kaže skupina kad govori o umjetnosti, dodajući da se takvi prostori ne bave uvijek tim pitanjima u širem kontekstu. Stoga djevojke koriste različite medije kako bi pokazale svoj stav. Korištenje gradskog središta kao pozornice omogućilo im je umjetničku slobodu, spontanost u odabiru ciljeva i privlačenje pozornosti iskrene publike koja se uključuje, pozitivno ili negativno.
“U našoj su zemlji stvari dobre izvana, ljudi se trude promicati LGBT prava i rade unutar zakonskih okvira. No nevladine organizacije zapravo ne djeluju. Ne čine ništa što može utjecati na promjene, da stvari odu korak dalje”, kažu Haveit.
Uz tu tišinu, kolektiv postaje glasniji, pomičući granice na način od kojeg mnogi kosovski umjetnici bježe. Njihova umjetnost ne želi zaraditi novac ili zadovoljiti poznavatelje umjetnosti, nego stvoriti platformu na kojoj će ljudi moći otvoreno raspravljati o preprekama u društvu.
“Počele smo to raditi jer se svakodnevno suočavamo s tim problemima i naravno da ih želimo promijeniti. Želimo da ljudi međusobno surađuju kako bi riješili ta pitanja”, objašnjava kolektiv. Haveit malo-pomalo ogoljuje probleme, ne samo na Kosovu, nego na cijelom Balkanu. Suradnja s umjetnicima/cama poput Dardana Zhegrove i Agima Balaja omogućava im da ojačaju i pokrenu druge umjetnike/ce s kosovske umjetničke scene. “Kao da smo odgojene pod staklenim zvonom u umjetničkoj zajednici, s prijateljima koji vole dobru glazbu, filmove i slično, no kada učinite nešto poput ovoga, stvarnost vas prizemlji”, kažu Haveit.
Iskoračivši iz te sigurnosti, kolektiv je svojim radom gostovao na mnogim mjestima od Tirane, Švedske i Skopja do Ljubljane i Milana. Sljedeći mjesec sudjeluju u zajedničkoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti Ludwig u Budimpešti s 25 drugih kosovskih umjetnika/ca različitih naraštaja. Izložit će svoj projekte pod nazivima Koristi usta i Kada je otac plakao, videoinstalaciju u kojoj su djevojke snimale Albance dok im govore iznimno osobne stvari o sebi. “U našoj tradiciji muškarcima govore da budu čvrsti, da su glave obitelji. Pokušale smo ih rasplakati govoreći im naše priče”, kažu Haveit.
Zauzimanje stava i stvaranje glasa za ljude koji se previše boje sami progovoriti nije mala stvar, a Haveit su pogodile u živac. Dok propituju rodna, društvena i politička pitanja na kontroverzan način, njihov rad ublažuje probleme koji često proistječu iz straha. Strah se manifestira u različitim oblicima, poput potrebe da se očuvaju tradicionalne i vjerske vrijednosti ili bježanja od susjedskog ogovaranja. Dok Haveit nastavljaju ostavljati svoj umjetnički trag i širiti poruke prema globalnoj publici, boje se da ih ne potlače jer se žele nastaviti boriti.
“Najviše se bojimo da ne postanemo tihe poput naše zemlje. Želimo nastaviti raditi buku!” Dazed…/prevela i prilagodila: Lana Perišić
