Lenu Nw a.k.a Fellatiu Geishu prvu put sam otkrila preko intervjua koji je dala za Dazed i u kojem je predstavila svoju videoigru Fuck Everything. To je bio početak zanimljive večeri koja je završila sutrašnjim manjkom koncentracije za život ali i uspješno odigranim svim scenarijima igre.

Bila sam odvratni pijani lik koji je završio silovan, mačka koja je općila s barskom stolicom u wc-u, anime srednjoškolka me zatočila u kontejner i napala calamari krakovima koji su izvirili iz njenih bradavica, a iza svega toga se krio i opširni manifest koji je pojašnjavao točno zašto i kako je koji lik postavljen upravo tamo gdje je. Radilo se naime o pomno razrađenoj kritici kulture silovanja kako u cyber, tako i u opipljivom svijetu.

Fuck Everything je imala i dosta dobar soundtrack, a kada sam otkrila da ja autorica skoro sve glazbe sama Lena koja se u spotovima kiti ogrlicama od krvavih falusa, naša perverzna ljubav bila je zapečaćena. „Volim te Lena, hoćeš li mi dati intervju?“ Lena je pristala.

^{Fuck Everything}

Fuck Everything je poprilično slojevit projekt koji se bavi raznim temama, od silovanja na spoju do HIV-a i heteronormativnost. Kako si došla na tu ideju i koja je glavna poruka projekta?

Moram priznati da sam mnogo sam razmišljala o tome što uopće znači kultura silovanja. Prvo što sam uz asocirala uz tu sintagmu su njene očite manifestacije kao što su događanja u bratstvima na američkim sveučilištima, no onda sam promislila taj pojam u kontekstu umjetnosti i glazbe. Shvatila sam da sam okružena hrpom medija koji prikazuju silovanje, no i dalje se smatraju umjetnošću, od Eminema do Tyler, the Creatora. Još jedna od medijskih formi koja mi je pala na pamet su dating simulation igrice koje su, iako originalno iz Japana, izvršile velik utjecaj i na zapad.

U njima osoba koja igra slijedi dating protokol u kojoj je najčešće u poziciji muškarca koji susreće idealiziranu i snažno seksualiziranu žensku osobu. Zanimalo me i na koji način su ove igrice povezane s Otaku subkulturom. Otaku se definiraju kao opsesivni obožavatelji japanske animacije i stripova, njihovi se životi većinom odvijaju u tim zamišljenim svjetovima i zaljubljuju se u anime likove kojima daju prednost spram živućih žena.

Dating simulations predstavljaju konstrukt idealne žene i proces datinga napravljene od strane muškarca. Fuck Everything je dating sim koji predstavlja konstrukt muškosti napravljen od strane žene, a koji istodobno ocrtava moje poglede na hipermaskulizirani i patrijarhalni medijski svijet. To je moja dekonstrukcija/subverzija/distorzija/destrukcija idealnog dating scenarija heteroseksualnog muškarca ili fantazije silovanja.

^{Fuck Everything}

Razlozi zašto sam odabrala formu videoigrice su brojni. Mislim da je medijsko bombardiranje koje se vrši s interneta pridonijelo općem otupljenju na razne probleme od kojih je silovanje samo jedan u nizu. Zato Fuck Everything i sadrži mnoge šokantne i snuff elemente koji su direktna referenca na svojevrsno mentalno silovanje kojem su izloženi milenijci. Tu je također i činjenica da se radi o feminističkoj videoigri, a videoigre su tradicionalno smatrane „muškim“ prostorom.

Pogledajte samo #GamerGate koji je dobro ilustrirao količinu seksizma u žanru videoigrica i pokazao koliko je tom području potrebna feministička infiltracija. Sve to odražava kulturu silovanja s kojom sam započela ovaj opis. Smatram li da promičem tu kulturu time što tematiziram i prikazujem silovanje u svojoj umjetnosti? Ne, kao žena primarni sam objekt represije iste te kulture, tako da si uzimam za pravo konstantno ju ogolijevati.

Internet je temeljna platforma na kojoj prezentiraš svoj rad, a često ga u svom radu i tematiziraš. Kako bi opisala trenutan odnos feminizma i Interneta?

Feminizam na internetu se na žalost u dosta slučajeva sveo na senzacionalističke magnete za klikove. Pogledajte samo ovu majicu, kliknite da vam se to ne sviđa i vi ste feminizam! Klikovi posvuda! Ne znam koliko su ti članci uopće produktivni, a danas su posvuda i smatraju se vrstom internet feminizma. Također vidim da se tuđa vjerovanja i ideali često strogo kritiziraju do točke u kojoj mainstream internet feminizam postaje pomalo totalitaran. „OVO JE PRAVI NAČIN NA KOJI ĆETE POSTIĆI JEDNAKOST, AKO SE NE SLOŽITE S TIM ONDA STE USRANA FEMINISTKINJA I NE ŽELIMO VAS.“

Moj rad je često bio kritiziran na načine na koje inače ne bi bio da ga nisam označila kao feministički, kao da time što se smatram feministkinjom automatski moram poravnavati ono što radim mišljenjima drugih žena. To mi ne pada na pamet. No s druge strane internet je taj koji nam omogućuje da izrazimo to isto mišljenje koje onda može (ili ne mora) biti kritizirano, u čemu leži pozitivna strana odnosa feminizma i interneta. Prilika da čujemo više različitih iskustava daje nam bolju perspektivu na stvari. To što se ne slažem s click-bait člancima o kojima sam govorila ne znači da bih htjela da ih nema, naprotiv, samo bih voljela kada ne bi bili pisani tonom koji kao da za misiju ima utišati tuđe mišljenje.

Smatraš li da auto objektivizacija u određenoj mjeri može poslužiti kao sredstvo osnaživanja?

Kada seksualiziram samu sebe u stvari samo imitiram ono što je meni privlačno. Privlačno mi je i kad druge žene seksualiziraju same sebe. Također volim objektivizirati muškarce i prikazivati ih u visoko seksualiziranom kontekstu, tako da bi bilo licemjerno od mene da mi smeta kada netko to radi meni  ako me pritom ne vrijeđa. Voljela bih kada bi naše društvo u većoj mjeri seksualiziralo muškarce u reklamama. Ono što je u temeljno loše u objektivizaciji jest degradiranje nečije ljudskosti, što seksualiziranje nužno ne radi.

Ja smatram da radim upravo to u svojim glazbenim spotovima, prikazana sam u seksualiziranim pozama koje ne znače nužno auto objektivizaciju. Općenito me smeta konotacija degradacije koja toliko pritišće taj pojam seksualizacije da dolazimo do trenutka u kojem se moramo zapitati da li nas seksualiziranje može osnažiti. Jednostavno rečeno, seksualiziranje je zabavno, a ako kroz njega prezentiram svoj rad to znači da me i osnažuje.

U posljednje vrijeme smo kroz medije mogli mnogo saznati o problematici silovanja na sveučilištima u SAD-u. Kako to da se baš sada počelo intenzivno razgovarati o tome i kakva je situacija na državnom sveučilištu Florida na kojem studiraš?

Unatoč lošem ugledu po pitanju seksualnog nasilja, neke stvari se na mom sveučilištu ipak jesu popravile. Dugo vremena je postojala kampanja zvana FSU Men Measure Up čija je propagandna svrha u stvari bila uvjeriti ljude da muškarci sa sveučilišta Florida znaju što je pristanak te da vas vjerojatno neće silovati. Ove godine su se napokon riješili tih postera i pokrenuli novu kampanju pod nazivom #kNOwMore koja bi trebala obrazovati ljude o pristanku i olakšati prijavljivanje seksualnog nasilja. Malo je žalosno doduše to što je kultura silovanja na kampusu prvo trebala doći u žižu rasprave na nacionalnoj razini da bi sveučilište pokrenulo ovakve promijene. 

S druge strane kultura silovanja je jako udomaćena u SAD-u, između ostalog i zato što je hipermaskuliziranost slavljena kao jedna od najvećih vrlina. To nas dovodi do bratstava koja su, kao glavna poprišta mačizma, stavljena na pijedestal. Zadnji put sam na tulumu jednog takvog bratstva bila još kao brucošica, ali se sjećam konvencija koje su tamo vladale i koje vjerojatno još uvijek perzistiraju- toleriraju se isključivo heteronormativne rodne uloge koje se tradicionalno učvršćuju sveprisutnim seksizmom.

Odlučila si reagirati na kontroverzu koja je nastala kada je profesionalni sportaš i tvoj kolega sa sveučilišta Jameis Winston  optužen za silovanje. Slika koju si tom prigodom naslikala je poprilično provokativna i sigurno je izazvala snažne reakcije?

Zasmetalo me to što su ljudi iz mog rada zaključili da želim kazniti Jamiesa ili da sam uvjerena da je kriv za optužbe pod kojima se nalazi. Ne radi se o tome, htjela sam se narugati kulturi koja sportaše uzdiže do statusa božanstva koji su kao takvi bezgrešni. Znala sam da će slika uzrujati ljude koji stvaraju i doprinose toj hipermaskuliziranoj elitističkoj kulturi, a koje očito nije briga za problem seksualnog nasilja. Dobila sam par e-mailova koji predlažu da se ubijem, no nisam se osjećala ugroženo. Mislim da su prijetnje nešto s čime se svaka kontroverzna javna ličnost susretne u jednom trenutku, pogotovo ako se deklarira kao feminist/feministkinja.

Dio inspiracije za ovu i ostale slike iz serije fan art sodomy došao je kao reakcija na maltretiranje koje je doživjela Anita Sarkeesian jer se usudila progovoriti o seksizmu u videoigrama. Ljudi su joj slali crteže u kojima je siluju likovi iz videoigara. Razmišljala sam kako bi bilo zanimljivo primijeniti njihovu taktiku u svrhu feminističkog otpora.  Zato svoje crteže silovanja doživljavam kao sredstva za postizanje jednakosti. Zasad u toj seriji imam 4 crteža, onaj Jameisa Winstona, jedan koji prikazuje dečka iz PKA bratstva kojemu pripada Jameis, jedan na kojem je Tyler the Creator i naravno, Eminem.

Uz vizualnu umjetnost aktivno se abviš i glazbom, a kao Fellatia Geisha imaš već nekoliko rap uradaka iza sebe. Neke reperice poput Iggy Azalee su žestoko kritizirane zbog kulturalne aproprijacije. Što misliš o cijeloj problematici?

Iggy Azalea je problematična kao akterica na rap sceni zato što ne radi ništa posebno novo sa samim žanrom već samo kopira kanon mainstream rap glazbe.  Njene stvari imaju banalan ritam a sadržaj pjesama se temelji na temama kao što su novac, slava, moć i dupe, tako da mi nije jasno zašto je toliko zanimljiva publici. Možda je upravo njena rasa ono što fascinira ljude i čini ju posebnom? To mi se čini kao vjerodostojan zaključak.

S druge strane mislim da postoji nešto duboko problematično u ideji da se osoba mora nositi i ponašati na određeni način samo zbog svoje rase, te da ljudi trebaju stvarati samo sadržaj koji je specifičan za ljude s kojima dijele rasnu pripadnost. Koliko bi to uopće bilo produktivnu za ijednu granu umjetnosti?

Nadalje, mislim da problem ne leži u Iggy Azalei kao osobi, već u onome što se događa kad se umiješa sustav. Moramo se zapitati, zašto je Iggy Azalea toliko popularna kad postoji toliko drugih (Afroameričkih) reperica koje imaju beskrajno više talenta? Što to govori o stanju rasizma u SAD-u?  Mislim da se trebamo usredotočiti na pravi problem umjesto da nazivamo Iggy Azaleu rasistkinjom.

Kako komentiraš estetiku pastelnog/ljubavnih ugriza/cvjetnog printa/mrlja od mjesečnice koja je trenutno in u određenim feminističkim umjetničkim krugovima?

Već neko vrijeme se šalim na račun toga da su mjesečnice sada kul. Negdje otprilike kad sam počela studirati nastala je Fellatia Geisha koja je uokolo nosila hlače zaprljane menstrualnom krvlju. Kasnije te godine Petra Collins je uspjela American Apparel-u prodati dizajn vagine iz koje curi menstrualna krv. American Apparel, koji je inače totalno mainstream kompanija….službeno je, mjesečnica više nije stigma! Mjesečnice i ljubavni ugrizi, to su stvari koje su nas učili da prekrivamo i tajimo, odnosno da se sramimo svog tijela i seksualnosti. Kada tako nešto postane trend, radi se o najdramatičnijem obliku melioracije, što je poželjno. Možda čak i predivno!

https://www.youtube.com/watch?v=0521KRFqNjo 

^{*fun fact – gifove u spotu za pjesmu ”Thursting” radila je umjetica Tea Strazičić 🙂}