Objavljeno

Seks lutke: od mita do tehnologije

Foto: RealDoll, Instagram

Mit o Pigmalionu i Galateji vjerojatno je najstariji, a ujedno i najpoznatiji mit o ljubavi između čovjeka i kipa. U Metamorfozama Ovidije piše o mizoginom kiparu koji je, ne htijući imati veze sa stvarnim ženama, izradio kip najljepše žene koju je mogao zamisliti, te se u njega i zaljubio. On je dodiruje, jubi, odijeva i donosi joj poklone:

Duge đerdane joj na vrat, a na prste kamenje drago;

Iz uha sitni joj biser, a niz prsilančići vise,

Pristaje sve joj, al’ nije ni gola manje lijepa.

One je meće na dušek bojadisan Sidonskom bojom,

Zove je ljubom svojom i nagnuti polaže često

Vrat joj u perje mekano on, ko da osjeća štogod.

Tisućama godina kasnije, u filmu Craiga Gillespieja Lars ima curu Ryan Gosling glumi muškarca koji se također zaljubljuje u kip; jedina je razlika u tome što ga nije napravio sam već naručio preko interneta te što nije napravljen od mramora nego od medicinskog silikona. Larsova odabranica Bianca je, naime, lutka za seks. Sve ostalo je tu: i Lars drži da to tijelo nije bjelokost/silikon, već živo tijelo, i on joj se umiljava i donosi dare, kiti odjelom i meće duge đerdane na vrat, zove ljubom svojom. A pretpostavljamo da joj i “cjelive daje i misli da prima ih, govori, grli (…) meće na dušek”, iako je film po tom pitanju vrlo oprezan – u strahu da ne prijeđe granicu između priče o zabavnoj deluziji simpatičnog protagonista i zazornog carstva pornografije,  Lars i njegova lutka u filmu čak žive u različitim domaćinstvima do eventualnog sklapanja braka.

Film Lars ima curu, kao i mit o Pigmalionu, inspiriran je brojnim slučajevima odnosa ljudi i čovjekolikih predmeta, a čije pravo vrijeme tek dolazi. Naime, pred nama je era androida, prvi roboti s umjetnom inteligencijom već godinama borave među nama, uključujući najnovije pridošlice: robote za seks. Prošlu godinu obilježila je tako velika vidljivost Harmony, mlađe i naprednije sestre Larsove Biance, prvog seks robota iz radionice Matta McMullena, glavnog kreatora iza brenda RealDolls, čiji je proizvod i Bianca.

Scena iz filma Lars ima curu

Ipak, vratimo se malo unatrag. Lutke za seks pojavljuju se sredinom 20. stoljeća, kada su prema urbanoj legendi znanstvenici u laboratorijima nacističke Njemačke radili na masovnoj proizvodnji lutaka na napuhavanje koje bi čuvale njemačke vojnike od opasnosti spolnih bolesti i općenja s nearijevskim ženama, no njihova je pretpovijest također zanimljiva. Mornari su na daleka putovanja nosili dames de voyage, krpene lutke koje je često dijelila čitava posada. Legenda o mehaničkoj lutki koju je René Descartes izradio i ponio sa sobom na prekooceansko putovanje također je interpretirana u svjetlu tradicije dames de voyage. Austrijski umjetnik Oskar Kokoschka, možda poznatiji kao jedan od ljubavnika Alme Mahler, još je jedno poznato ime uz kojeg se veže prapovijest seks lutaka. Nakon trogodišnje burne veze Mahler ga je ostavila, a Kokoschka je za utjehu dao načiniti njenu lutku s kojom je neko vrijeme živio – vozio ju je sa sobom u kočiji, smještao je u lože u operi, slikao autoportrete s njom, sve dok ju na jednoj zabavi nisu raskomadali njegovi prijatelji.

U prvoj polovici dvadesetog stoljeća još se jedan umjetnik bavio izradom erotskih lutaka. Hans Bellmer njemački je nadrealist poznat posvojim radovima koji konkretiziraju psihoanalitičke pojmove žudnje, sadizma, fetiša, pogleda i opsesije – konkretno, po lutkama koje je načinio prema svojoj šesnaestogodišnjoj rođakinji Ursuli Naguschewski kako bi, po vlastitim riječima, sublimirao svoju seksualnu žudnju. Lutku je postavljao u seksualizirane poze i fotografirao. U povijesti umjetnosti ostao je najviše zapamćen upravo prema albumu tih fotografija (Die Puppe/La Poupée), koje je sama Ursula odnijela u Pariz i pokazala poznatim nadrealistima Andréu Bretonu i Paulu Éluardu, koji su u Bellmerovim radovima prepoznali i kritiku nacističkog režima. Bellmer je pak nastavio s izradom lutaka, koje su postajale sve razrađenije i sve seksualiziranije, te su dobile i genitalne otvore.

Hans Bellmer, La poupee

Većini su ljudi ipak prva asocijacija na seks lutke plastične lutke za napuhavanje koje su se prodavale u sex shopovima devedesetih i ranih dvijetisućitih godina. One su bile vrlo popularne, iznimno nerealistične, i uglavnom se kupovale kao šaljivi poklon za momačke večeri. Međutim, s tehnološkim razvojem i iskustvom stečenim u filmskim studijima među umjetnicima odgovornim za specijalne efekte, na tržište su došle silikonske lutke s unutarnjim kosturom i pokretljivim zglobovima koje su za mnoge postale puno više od šaljivih poklona ili seksualnih igrački.

Za ovu  je revoluciju prvenstveno zaslužan već spomenuti kipar i maketar Matt McMullen koji krajem devedesetih patentira RealDolls – najpoznatiju i najskuplju marku silikonskih lutaka, koja će postati zaštitni proizvod kompanije Abyss Creations, vodeće tvrtke na tom (sve kompetitivnijem) tržištu. Za relativno malu, ali dosta aktivnu internetsku zajednicu Real Dolls su postale partnerice s kojima žive. Ti, mahom muškarci, svojim silikonskim odabranicama kupuju donje rublje, perike, fotografiraju ih, vode na vožnje automobilom i na plažu, druže se s drugim vlasnicima i njihovim lutkama, emotivno se za njih vežu. Subkulturu vlasnika silikonskih lutki u široj sujavnosti popularizirali Benita Marcussen, koja je u svojem fotografskom projektu dokumentirala ponekad potresne i dirljive, ali najčešće jednostavno začudne trenutke u životu ovakvih parova, te Nick Hott, koji je snimio dokumentarac Guys and Dolls, ali na internetskim forumima lako je pronaći i fotogalerije kojepostavljaju sami vlasnici lutaka. Ako nisu u deluziji kao Lars, a ne odnose se prema lutkama ni kao prema običnim predmetima, što se zapravo događa?

Već i površnom analizom diskursa koji čujemo u Hottovom filmu primjećujemo određene teme koje se ponavljaju: lutkama njihovi vlasnici pripisuju vlastitu volju i moć djelovanja (agency). “I enjoy her looking at me”; “oh, she’s reading”; “we’ll be missing each other”; samo su neke od izgovorenih rečenica. Oni su ipak svjesni da lutke zapravo ne gledaju, ne čitaju te da im njihovi vlasnici ne nedostaju. “I think she’s sleeping off now” šapće u kameru jedan od vlasnika iz filma dok ulazi u spavaću sobu. “Yeah, she’s still asleep. I need to change her face from the eyes open to the eyes closed face”. Lutka je ta koja spava,  ali kako bi mogla spavati, vlasnik mora izmijeniti njezino lice.

Lutke u takvom društvenom okruženju zaista funkcioniraju kao subjekti: one djeluju, proizvode emocionalne reakcije  od ljutnje, kao u slučaju jednog vlasnika koji je istukao lutku jer mu je stvorila puno problema kada je slomila leđa (unutarnji kostur), preko zaljubljenosti do, naravno, seksualnog uzbuđenja. One posjeduju nešto što Alfred Gell naziva društvenom moći djelovanja, a što je 1998. opisao u svojoj seminalnoj studiji Art and Agency. Kako bi objasnio djelovanje slika i kipova, Gell preuzima iz Piercove semiotike koncept indeksa, koji koristi za sve likovne pojavnosti (umjesto, recimo, pojma skulpture ili umjetničkog djela – uostalom, teško bismo naše lutke svrstali u ovekategorije).

Njega slika ne zanima kao simbolička pojava, kao poruka koju valja dešifrirati, već ga zanima što slika proizvodi u vlastitom društvenom kontekstu. Kroz proces otimanja moći djelovanja indeksi se ukazuju kao subjekti, vrše društveno djelovanje. Gell kao primjer navodi svoj odnos s automobilom: on iznimno cijeni njegovu stabilnosti i činjenicu da nikada nije “odlučio” neki teži kvar “proizvesti” u nezgodnoj situaciji, već tek onda kada je imao dovoljno vremena da se tim kvarom i pozabavi. Ukoliko biauto, kaže Gell, “odlučio” stati usred kišne noći nasred puta, bilo bi to više od običnog problema – on bi se osjetio osobno izdanim od svog vozila i bio ljuti povrijeđen. Auto se utoliko doima kao subjekt s vlastitom voljom. Korak dalje odlazi kada uzima za primjer nagaznu minu koja je ubila neprijateljskog vojnika. Tko je u tom slučaju subjekt, vršilac radnje? General koji je izdao zapovijed, vojnik koji je postavio minu ili sama mina? Lutke nesumnjivo itekako djeluju u svom malom društvenom okruženju – odakle ta moć dolazi? Unutar iste društvene situacije uloge lutke i vlasnika stoje u dijalektičkoj kontradikciji: lutka je i subjekt i objekt, odlučuje da ode na spavanje, ali samo ako joj vlasnik promijeni lice; želi zagrliti vlasnika, ali samo ako joj on namjesti ruku.


Matt McMullen, foto: Realbotix Instagram

Moguće razrješenje ove tenzije mogli bismo pronaći u teoriji proširenog uma. Klasičnu ilustraciju ove teorije navode Andy Clark i David Chalmers u članku “The Extended Mind” iz 1998. Dvoje ljudi iznjihovog primjera, Inga i Otto, žele posjetiti izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku. Otto pati od Alzheimerove bolesti te zapisuje u bilježnicu sve važne informacije koje više ne može držati u glavi. Kada trebaju otići na izložbu Inga se prisjeti adrese, dok je Otto pronađe u bilježnici. Autori tvrde kako nema supstancijalne razlike između Inginog i Ottovog kognitivnog procesa osim činjenice da se jedan odvijao unutar bioloških granica tijela, dok je drugi uključivao predmet iz okoliša. Kao i kod dječje igre lutkama, i kod lutaka za odrasle vlasnici delegiraju internalizirane društvene odnose, ali i potrebe, strahove i fantazije u okoliš i  djelomično ih uključuju u vlastite sfere utjecaja.

Ukoliko je  tenzija između indeksa i korisnika, lutke i vlasnika lažna, dakle ukoliko se ona razrješava u delegiranju vlastitih kognitivnih procesa u okoliš, nameće se pitanje koje će promjene na tom planu donijeti seks roboti. Umjetna inteligencija već odavno nije samo pojam  iz znanstvene fantastike, a seks roboti su već napustili laboratorije.

Za razliku od seks lutaka koje su područje rubnog interesa seksologa te ponekog filmaša ili antropologa, seks roboti su u zadnjih nekoliko godina postali tema o kojoj su napisani mnogi op-edovi i organizirane konferencije. Ukoliko uzmemo u obzir da se radi o industriji koja vrijedi preko 30 milijardi dolara, da se umjetna inteligencija razvija eksponencijalnom putanjom i da je trenutno u svijetu aktivno oko 8,5 milijuna robota, to ni nije neobično.

U raspravi o seks robotima u fokusu su puno više pitanja razvijanja odnosa, stvaranja veze, problema programiranja idealnih partnera, borbe protiv samoće, seksualnog rada. Arran Squire, vlasnik seks robota Samanthe, doveo ju je prošle godine na popularni britanski jutarnji show This Morning. Držeći Samanthu tijekom intervjua za ruku, prepričavao je kako, osim noću u krevetu s njim i njegovom ženom, Samantha sudjeluje i preko dana u obiteljskom aktivnostima. S obzirom da ju jemoguće  programirati na obiteljski mode, dopušta joj druženje s djecom, koja prihvaćaju Samanthu kao “obiteljsku prijateljicu” (kao što i Larsova Bianca čita priče djeci u vrtiću). Ideja proizvodnje robota s umjetnom inteligencijom koji bi pomagali u borbi protiv usamljenosti i marginaliziranosti starijih osoba nije nova te se tvrtke koje proizvode robote za seks snažno oslanjaju upravo na tu retoriku: “We are not creating sex robots, we are creating companions”, tvrde u Abyss Creations.

Ukoliko dijelite sa mnom osjećaj istovremenog zazora i zanimanja, niste sami. Seks lutke, a posebice seks roboti, za dobar dio ljudi još uvijek spadaju u procijep koji je dobio i svoje ime: uncanny valley, osjećaj nelagode pri susretu s lutkom ili androidom koji nalikuje ljudskom biću, ali se u nekim detaljima ipak razlikuje. No, uz taj mutni osjećaj zazora, ideji robota za seks mnogi upućuju i vrlo jasno definirane prigovore. Možda najartikuliraniji presjek tih prigovora donosi izvještaj koji je sastavilo nevladino Društvoza odgovornu robotiku koje kroz multidisciplinarni pristup nudi razmatranja o sedam pitanja. Za početak, bi li uopće ljudi željeli seks s robotima? Na to su pitanje pokušali odgovoriti mnogi, ali rezultati istraživanja u tolikoj se mjeri razilaze da je jasno kako je osnovni problem zapravo u načinu postavljanja pitanja, te kako smo još uvijek daleko od pravog odgovora. Zanimljiva je u tom kontekstu anketa koju Anthony Ferguson donosi u svojoj knjizi o seks lutkama, a prema kojoj bi vrlo mali broj vlasnika seks lutaka želio da njegova lutka može govoriti (iako ne bi imali ništa protiv toga da se može kretati). S druge strane, u desetak godina koliko je prošlo od pisanja njegove knjige upravo su vlasnici high-end silikonskih lutaka postali glavno tržište za robote.

Drugo pitanje koje izvještaj postavlja tiče se (ne)mogućnosti ostvarivanja odnosa s robotom: zaključak je da roboti nisu u stanju zaista osjetiti emociju, već je samo repliciraju, te da je svaki mogući odnos robota i čovjeka zapravo tek fikcija koja podrazumijeva obustavu nevjerice (suspension of disbelief). No što ćemo jednom kada roboti počnu bez muke prolaziti Turingov test? Društvo za odgovornu robotiku se pita i o širem utjecaju robota na društvo i više ne samo potencijalnim etičkim dilemama: bi li bordeli sa seks robotima bili prihvatljiv(iji)? Mogu li se seks lutke koristiti u sprečavanju pedofilije? Oba su ova pitanja odavno izašla iz sfere intelektualnih špekulacija – u Houstonu je nedavno zabranjen bordel slutkama i robotima, dok slične institucije postoje u Europi (i cvjetaju u Japanu). Paralelno su medijski poprilično popraćeni bili slučajevi u kojima su na carinama presretane seks lutke i roboti s likom djece, iako zakoni u tom području još ništa jasno ne propisuju.

Feministička kritika je uglavnom jednoglasna u osudi ideje seks robota: ona polazi od teze, s kojom se osobno slažem, da roboti za seks dodatno pojačavaju objektivizaciju žena koja se već događa kroz pornografiju i prostituciju. Kathleen Richardson tako tvrdi kako će razvoj robota za seks dodatno smanjiti empatiju (prvenstveno kod muškaraca) koju je moguće razviti jedino kroz obostrani odnos – ukoliko seks roboti postanu sveprisutni, očekivanja izgrađena kroz interakciju s njima preslikat će se i na žene. Pogled u tvornice lutaka (i robota – zasad su roboti zapravo tek robotske glave s tijelom lutke), snažno potvrđuje ovakvu viziju. Dok feministkinje kritiziraju prostituciju i pornografiju kao komodifikaciju ženskog tijela, kod lutaka za seks je komodifikacija iz simboličke pretočena u realnu: pred očima zaista imamo robu, koja je pak simbolički predstavljena kao žensko tijelo. Pritom spolno određeno tijelo postaje jedinom odrednicom ženskog iskustva. U pogonima Real Dolls modelari pokazuju novinaru silikonski prsluk s grudima uz komentar “ovo je najbliže što se muškarac može približiti bivanju ženom bez operacije”. Kao što je Asja Bakić napisala u svom tekstu o umjetnoj inteligenciji, muškarci se iz generacije u generaciju o ženama informiraju preko sadržaja koji sami stvaraju, pa zašto bi išta drugačije bilo u svijetu seks robota?

Dodatni problem učenja ophođenja s ljudima preko iskustva programirane umjetne inteligencije javlja se u ravni seksualnog pristanka, pojma koji je obilježio zadnjih nekoliko godina, osobito u kontekstu #metoo pokreta. Matt McMullen tvrdi kako nikada ne bi programirali robota kako bi odgovarao fantazijama o silovanju, ali kako ga je moguće programirati da se to ne dogodi? Druga tvrtka koja je na tržište plasirala robote za seks, TrueCompanion, svojim je robotima programirala nekoliko različitih osobnosti. Jedna od njih je i Frigid Farrah, “sramežljiva” lutka koja nije oduševljena ukoliko ju bez najave dodirnete po “intimnim” dijelovima, te se tvrtka morala braniti od napada kakoje proizvela robota za silovanje. Njihova je intencija bila, tvrde, sasvim drugačija: željeli su stvoriti simulaciju emotivnog povezivanja prije samog seksa.

Gellova matrica, u kojoj postoji tek društvena agensnost predmeta, indeksa, u koje projiciramo vlastite kognitivne ideje, počinje se raspadati s razvitkom umjetne inteligencije. Ukoliko su lutke mogle biti savršene partnerice jer su otvarale oči kad bi im ih njihov vlasnik otvorio, a jele, kao u sceni iz Lars ima curu, kada bi vlasnik uzimao hranu iz njenog tanjura, androidi s umjetnom inteligencijom u taj sustav ipak unose pukotine. Kontrola nad onim što će robot reći nije više u rukama vlasnika – one su unaprijed programirane, ali i uče iz interakcija s drugima. Pitanje je puca li i fantazija na tim rubovima ili će je sustav kooptirati i osnažiti kako bismo kolektivno preskočili rascjep uncanny valley i obreli se u društvu u kojem seks androidi, sanjali oni električne seks ovce ili ne, predstavljaju svakodnevicu.

Ono što možemo znati jest odgovor na pitanje hoćemo li u takvoj tehnološkoj budućnosti doživjeti žensku emancipaciju: sama tehnologija nam je neće pružiti. Kao i pornografija, lutke i umjetna inteligencija proizvod su društva u kojem živimo: nije društvo mizogino zbog pornografije, već je pornografija mizogina zbog patrijarhata. Ukoliko ne promijenimo matricu u kojoj seks roboti nastaju, ne možemo od njih očekivati da se pobune – to mi moramo učiniti za njih.


Povezano