Pričom o muškarcu koji u opasnosti od snježne lavine svjesno bježi napuštajući obitelj, Ruben Östlund propituje društvena rodna očekivanja te pritisak kojem su muškarci izloženi u situacijama kada trebaju odigrati svoju predodređenu ulogu heroja.
Inspiracija za film Turist leži u istinitoj priči o ekspediciji na Sjeverni pol iz 1897. godine, o švedskom istraživaču S.A. Andreeu koji je sa članovima posade preminuo na putu. Andree naime, nije htio iznevjeriti očekivanja javnosti, te je iako svjestan da nema adekvatnu opremu krenuo u osvajanje Sjevernog pola.
„U njegovom dnevniku možete pročitati da nije vjerovao u ovaj projekt, ali gubitak društvenog položja za njega bi bio prevelik, pa je radije ubio i sebe i svoju posadu, nego priznao da je u krivu“, ističe redatelj.
Njegovi filmovi su neugodne, ali duhovite drame koje preispituju pretpostavke da je ljudski rod civiliziran i racionalan. Njegov najnoviji filmski uradak prati Tomasa, oca dvoje djece koji na skijanju prilikom opasnosti od lavine napušta svoju obitelj. Nakon njegovog povratka dolazi do obiteljskog konflikta zbog neprihvaćanja njegovog bijega od odgovornosti.
„Jedna od najbolnijih stvari koje se mogu dogoditi ljudskom biću je gubitak vlastitog identiteta. Za muškarce on je povezan s kukavičlukom. Jer, i oni su u velikoj mjeri žrtve rodnih očekivanja“, tvrdi Östlund.
Tomas utjelovljuje bijelca, pripadnika srednje klase sa sređenim životom koji se do tada nije našao u opasnosti te se ne zna nositi s njom. Östlund na taj način pokušava dočarati kako herojstvo nije instinkt već naučeno ponašanje. Nešto sasvim suprotno onome na što nas je naučila većina holivudskih filmova, odnosno to da glavni muški lik mora biti heroj kako bi se ispunilo očekivanje da štiti slabije i nemoćne.
Slučaj kapetana broda Costa Concordia koji je potonuo 2012., Francesca Schettina, također je zanimljiv u ovom kontekstu. Schettino, koji se trenutno žali na zatvorsku kaznu od 16 godina, je napustio brod prije mnogih putnika, što je u suprotnosti s pomorskom tradicijom i društvenim očekivanjaima, no tijekom suđenja govorio je da je to bilo slučajno, da je nenamjerno upao u čamac za spašavanje.
Problem, je kaže Östlund što smo svoju kulturu izgradili na sustavu vrijednosti koji je nerealan.
Jednako kako muškarci moraju održajati svoju ulogu heroja, žene moraju igrati ulogu čednosti, a svako izlaženje iz ovih okvira snažno djeluje na psihu osobe. U tom smislu Östlund govori o slučaju žrtava osvetničke pornografije čiji su roditelji strahovali da će si djevojke nauditi zbog srama koji su osjećale. Govorili su im da se više nikada ne fotografiraju gole, no umjesto da ih posramljuju zbog seksualnosti i golotinje, svi bismo podučavati sve da na internetu ne objavljuju tuđe fotografije bez dozvole.
No, vraćajući se na ‘herojstvo’, komentira dalje kako je tek snimajući filmove shvatio koliko se ustvari ono što gledamo razlikuje od stvarnosti, u kojoj ljudi u neočekivanim i opasnim situacijama većinom reagiraju nespretno ili se jednostavno smrznu, ne znajući kako postupiti.
Ne trebamo biti heroji, kaže Östlund, trebamo prevladati svoju nevoljkost da se uključimo.
U Švedskoj je trenutno aktualna rasprava o uvođenju zakona koji će kažnjavati osobe koje ne reagiraju na ulici ukoliko je nekome potrebna pomoć. No, ovo nije riješenje, ne trebamo osuđivati ljude koji ne reagiraju jer ne znaju kako i što učiniti, nego sustavno podučavati praktične načine ponašanja u neočekivanim situacijama. The Guardian…
