U Ljubljani su od 4.- 8. ožujka održane 17. Rdeče zore, festival koji promiče queer i feminističku kulturu i svake godine spaja aktiviste/kinje i umjetnike/ce s prostora bivše Jugoslavije, ali i razne istomišljenike/ce sa svih strana svijeta. Tako su se i ove godine na programu Rdečih Zora našle razne izložbe, koncerti, radionice, tribine, predavanja, projekcije filmova, večeri poezije i književnosti, ali i dva vrlo zanimljiva performansa.
Iza jednog od njih stoji kolektiv naziva Quimera Rosa (Pink Chimera), a kako je bila riječ o cyber post porn BDSM performansu koji je najavio i radionicu, pomislila sam kako to nikako ne smijem propustiti. Međutim, u Ljubljanu sam stigla dan kasnije nego što sam namjeravala pa mi je performans promaknuo. Na sreću Pink Chimera imaju odličnu web stranicu na kojoj sam pogledala sve što me zanimalo o ovom i ostalim performansima koje izvode, te saznala malo više o tome što me čeka na radionici. Moram priznati da nisam ostala razočarana.
Uz to što sam sama složila vlastiti Body Noise Amp, uređaj kojim se kolektiv služi u performansima, i dobila ga priliku ponijeti kući (jedva čekam neku večeru za kojom ću prijateljice suptilno spojiti na uređaj) kroz razgovor s članovima/icama kolektiva sam razbila i neke vlastite predrasude o tijelu i seksualnosti. Želja da podijelim to iskustvo nije jedini razlog zašto sam ih zamolila za intervju, to sam napravila i zato što smatram da ovu temu treba približiti svima onima koji nisu imali priliku vidjeti rad Pink Chimere, ali i onima kojima je seksualnost škakljiva tema unatoč tome što smo uglavnom vrlo seksualna bića.
Čime se bavi kolektiv Pink Chimera i što vas je inspiriralo da ga pokrenete?
Kolektiv i umjetnički klub Pink Chimera započeo je s radom 2008. godine u Barceloni. Radimo na različitim projektima kroz radionice i performanse koji progovaraju o temama kao što su seks, rod, post porn i identiteti, a koje problematiziramo koristeći tehnologiju. U svom radu često surađujemo s raznim kolektivima, umjetničkim laboratorijima i klubovima koji žele ekperimentirati i istraživati neke od tema kojima se bavimo. Cilj nam je povezati umjetnost, znanost i tehnologiju koristeći feminizam i DIY praksu. Da pokrenemo kolektiv i krenemo s performansima nas je najviše inspirirao Kiborški manifest autorice Donne Haraway u kojem ona iznosi svoju teoriju o znanosti i feminizmu. Tako je i naš naziv Pink Chimera nastao kao spoj horora Pink Panther i grčkog mitološkog bića Himere.
Kako biste opisali svoje performanse i ono što oni propituju nekome tko ih još nije imao priliku vidjeti?
Glavni motiv naših radova su proteze kao tjelesni modifikatori. Prilikom performansa ih koristimo za transformaciju tijela kako bi ukazali/e na to da se prilikom seksualnog susreta odnosi mijenjaju ovisno o tijelima i onome što od njih očekujemo i što o njima znamo. Kada modificiramo tijelo protezom mi stvaramo novi odnos. U svojim performansima često koristimo i BDSM jer nam je važno prikazati nenormativne seksualne odnose koji uključuju maštu i uvođenje noviteta. Smatramo da je seksualnost društveno uvjetovana, a seksualne prakse s kojima se većina ljudi susreće (uglavnom kroz porno industriju) ne uključuju kreiranje noviteta i eksperimentiranje prilikom seksa. Rodna binarnost, kao i svi ostali oblici društvenih antonima, ograničava ljude, a mi smatramo da je potrebno istražiti čitav spektar koji se nalazi između tih polova kako bi dobili/e bolji uvid u koncepte roda i tijela.
Rekli/e ste i da u svom radu koristite ljudsko tijelo kao instrument. Koja je uloga naprave Body Noise Amp u izvedbama i kako ona omogućava tijelu da proizvodi zvuk?
Body Noise Amp koristimo iz istog razloga iz kojeg koristimo sve ostale proteze u performansima (dilda, štikle, brkovi), zato što nam omogućuju da transformiramo svoje tijelo i identitet. Naše radionice i performansi su nešto poput drag queen ili drag king izvedbi, samo što se mi transformiramo uz pomoć tehnoloških uređaja. Kako je vid za većinu ljudi primarno osjetilo, odlučili/e smo se poigrati i drugim osjetilima te smo u transformativne procese uključili/e zvuk. Body Noise je uređaj koji prilikom kontakta između dviju (ili više) osoba stvara zvuk koji ovisi o intenzitetu i vrsti dodira. Osobe koje su spojene na Body Noise tako imaju priliku dodir sagledati kroz perspektivu koja nije samo vizualna, što im omogućava da opuštenije pristupaju kontaktu koji njihovo tijelo ostvaruje s drugim tijelima.
Na koji način polaznici/e radionica na njima propituju vlastite i tuđe identitete?
Radionice koje radimo su različite, ovisno o tome gdje ih i za koga održavamo te koliko će dugo trajati. Radionice poput ove koju smo održali/e na Rdečim Zorama su kraćeg oblika (4-5 sati) i uglavnom su usmjerene na upoznavanje polaznika s Body Noise uređajem i osnovnim idejama performansa kojeg izvodimo. Radionice koje traju nekoliko dana su ozbiljnijeg tipa i omogućavaju nam da s polaznicima/ama podijelimo što smo naučili/e od ostalih umjetnika/ca koji/e se bave srodnim temama. Kroz njih također pokušavamo proširiti svijest o tome da je tehnologija nešto što bi trebalo biti dostupno svima.
Društvo njeguje razne predrasude, a među njima je i ona da je tehnologija nešto što je rezervirano za muškarce i da su geekovi i hakeri uglavnom cis muškarci. Zato nam je važno pokazati polaznicima da je tehnologiju moguće promotriti drugačije, da ju se može koristiti feministički i da itekako može biti povezana s tijelom. Znamo nastupati na feminističkim festivalima na kojima polaznike/ce tek upoznajemo s tehnologijom i približavamo im pogled na tehnologiju kroz prizmu tijela, a isto tako smo organizirali/e radionice i na festivalima kao što je Noise Festival čiji su polaznici/e ponekad i bolje upoznati s uređajima s kojima radimo od nas, pa im je kroz rad s njima lakše promišljati o tjelesnosti ili queer identitetima.
Kakva je uloga tijela kao izvedbenog prostora u problematiziranju roda kroz umjetnost?
Tijelo je glavni instrument u performansima, a mi ga u svojim radovima dekonstruiramo kroz tehnologiju, budući da osnovnu konstrukciju tijela smatramo tehnološkom i ne vjerujemo u podjelu na kulturu i prirodu. Prilikom performansa transformiramo svoje tijelo i otkrivamo svoju seksualnost i preferencije, te tako sami/e gradimo svoj identitet. Naš rad je proizašao iz pokreta u Barceloni koji se usmjerio na umrežavanje umjetnika/ca i aktivista/kinja kako bi ih ohrabrio da eksperimentiraju s tijelom i seksualnošću i premjeste ih iz privatnih u javne prostore.
Ako je dopušteno da nam u javnosti govore što i kako trebamo raditi sa svojim tijelom u privatnosti svoga doma, izuzetno je važno da ta ista tijela i (društvo neuobičajene) seksualne prakse iznesemo natrag u javnost.
Na jednoj ste od vaših radionica – It’s time for body noise – rekli/e da kroz dodir konstruirate i vlastitu seksualnost. Kako uspješno uzdrmati jedan društveni konstrukt kao što je seksualnost?
Vladajuće je mišljenje da postoji normalna, prirodna seksualnost koju utjelovljava seksualnost bijelog cis muškarca. Mi kroz performanse koji uključuju dodir i Body Noise Amp – koji predstavlja novu, čulnu dimenziju dodira – pokušavamo ljudima približiti ideju toga da je seksualnost individualna stvar i da svatko od nas ima drugačije potrebe, želje i maštarije. Upravo zato često koristimo BDSM u svojim performansima.
BDSM kao nenormativan fenomen uključuje trenutak koji bi trebao postojati u svakom seksualnom odnosu, a to je trenutak pristanka i dogovora. U BDSM-u se morate dogovoriti tko što smije raditi, što vam odgovara i što vas smeta, dok to u ‘klasičnom’ seksualnom odnosu često izostaje. Od žena se i muškaraca očekuje seksualno ponašanje koje je dosljedno društveno-uvjetovanim pravilima, što je pomalo bizarno jer sam seks nije nešto što bi trebalo biti društveno uvjetovano.
U radionicama ohrabrujemo ljude da se međusobno dogovaraju i promišljaju o svojim tijelima. Čak i na radionicama na kojima se sudionici samo upoznaju s Body Sound Amp uređajem kroz dodirivanje ruku ili lica, moraju promisliti i iskomunicirati koje dijelove tijela žele izložiti tuđim dodirima, a koje ne. Mnogi nisu toliko otvoreni po pitanju fizičkog kontakta s drugim ljudima pa im je na radionicama puno lakše ostvariti taj kontakt budući da se koncentriraju na zvuk te se vođeni njime lakše zabavljaju konturama različitih dijelova tijela.
U opisu vašeg performansa Akelarre Cyborg piše kako se temelji na ponovnom prisvajanju vještica koje u ovom kontekstu označavaju nešto sasvim drugačije od crne magije, ezoterije i drugih definicija koje su proizveli srednjovjekovno katoličanstvo, kolonizacija, bajke i filmovi Walta Disneya. O kakvim vješticama govorite i zašto je bitno ponovno ih prisvojiti?
Performans Akelarre Cyborg projekt je koji smo zajednički napravili s kolektivom Transnoise. Naš rad propituje mnoga klasična zapadnjačka promišljanja modernizma i humanizma. Zapadnjaci su kolonizacijom i vojskom zapravo uništili mnoge napredne kulture i njihova znanja, među njima i vještice. Vještice su politička fikcija o kojoj znamo samo ono što su nas naučili. Nakon inkvizicije koju je katolička crkva provela u srednjem vijeku, ostavljeni/e smo u uvjerenju da su vještice bile žene koje su se bavile crnom magijom. Za nas su tadašnje vještice žene koje su poznavale prirodu , živjele u skladu s njom, učile od nje i iz nje probirale biljke koje imaju ljekovita svojstva. Vještice su imale svoje krugove i širile su među sobom informacije, savjetovale se i prednjačile u alternativnoj medicini. Vještice su bile nešto poput hakerica modernog doba, držale su se zajedno, razmjenjivale svoja znanja i povezivale se tehnologijom koja je njima bila najbliža – prirodom i životinjama.
Dolaskom moderne tehnologije i medicine, tehnička je oprema postala nešto što je rezervirano za muškarce i smatrano muževnim, dok zapravo sva moderna saznanja počivaju na onome što smo u prošlosti ukrali od vještica. Inkvizicija im nije samo oduzela živote, već im je ukrala znanja i uništila zajednice. Zato smatramo da je važno prisvojiti vještice i osvijestiti njihovu važnost među ljudima. Naučile su nas da je za napredovanje jako važno da se umrežimo, dijelimo znanja i posvetimo se DIY eksperimentiranju sa svime što nam je zanimljivo.
Što za vas znači sintagma post porn?
Post porn je feministička vizija seksualnosti po kojoj sami/e kreiramo svoju seksualnost i način na koji se ona predstavlja u umjetnosti, a kojoj je cilj izaći izvan okvira uobičajenih seksualnih praksi. Pornografija je u današnje doba bitan dio ljudske seksualnosti, a mnoge se feministkinje izuzetno protive pornografiji. No, neki oblik pornografije će uvijek postojati jer su ljudi ipak seksualna bića. Misija post porna je učiniti neuobičajene seksualne prakse vidljivijima i stvoriti vrste pornografije koje odudaraju od društvenih normi koje su prilagođene bijelom cis muškarcu.
U Španjolskoj odnedavna djeluje i umjetnički kolektiv Yes we fuck i PostOp kolektiv kojeg sačinjavaju osobe s funkcionalnim različitostima čiji je cilj kroz videe ukazati na to da i oni mogu imati seksualni život u kojem mogu i trebaju uživati. Takvi su kolektivi hvalevrijedne inicijative jer većina ljudi smatra da je pornografija dokumentarističkog karaktera i zato vjeruju da su seksualne prakse koje gledaju u mainstream pornografiji jedine ispravne. Ne shvaćaju da je i pornografija oblik umjetnosti, a to je ono što mi želimo osvijestiti.
