„Sutra, sutra“ je druga predstava Irene Čurlik.
Kako je autorica još relativno mlada, rado ću ju upoznati s vama. Irena je dramaturgija, te kazališna i radijska autorica. Poznata je publici Teatra &td i posjetiteljima programa Kulture promjene po tekstu „Je n’ais plus d’idées“ kojeg je, u suradnji s Anicom Tomić i Jelenom Kovačić postavila na Dan žena 2008. Inicijatorica je projekata Noćni Lab, LabFEst i Škripultura, a suradnica je Radija SC i Trećeg programa HR. S njezinim kazališnim radom sam se osvježila i to na projektu „Disleksija“ – koju sam proglasila „tetarskim otkrićem“ pogotovo jer mi se svidjelo što svoje predstave piše i režira.
Njezina ideja o budućnosti podržana je na daskama &TD-a. I ovaj put autorica se bavi društvenim fenomenima koji su apstraktni u teatarskom smislu, te gotovo nemogući za izvedbu, ali ona je pronašla put. Uvijek postoji način kako se može nešto napisati, pa da ima smisla. To u ovoj predstavi nije slučaj. Ono što se ovdje postiže je emotivni, psihološki moment koji je važniji od logičkog ili kako u narodu kažemo „racionalnog i pragmatičkog“, a daleko je od strukturiranog koda koji volimo imati da bi pronašli red i smisao. Predstava u tom cijelom misaonom procesu, dobiva na dodatnom kaosu scenografijom koja je u funkciji govora.
Kako mi je jednom razgovoru rekla: „Ja sam radijski čovjek“ tako sam bolje razumjela Ireninu potrebu da verbalizira i kroz govor shvati prostor, te nadogradi vizualni doživljaj. U ovom komadu „Sutra, sutra“ nisam doživjela klasičnu fabulu, koja me trebala odvesti do vrhunca, pa kraja. Ovdje je apsurd na sceni, povezan s apsurdom u mojem promatranju onoga što kazalište propituje.
Ipak sam se uhvatila misliti o jednom liku koji me držao pribranom, a tumačila ga je Lada Bonacci. Naime Irena je ovdje prenijela onaj iskreni moment gdje smo onakvi kakvi jesmo. Možda je David Bowie, u samoći svoje vile, osoba koja si kaže nešto kao: „Ja sam lignja, izgledam kao lignja i osjećam se kao lignja.“, ali u svakom slučaju to neće dijeliti s javnošću. Jer kad bi bio toliko iskren, nitko mu se ne bi divio. Mi ne bi imali tu drugu stvarnost koju želimo. Skinula bi se maska koju smo lijepo namjestili. Gotovo bi nestao naš svijet iluzije u kojem je lijepo, postoje nepisana pravila i red, gdje je sve lako, smiješno, zgodno i moguće.
U toj predstavi je najvažniji upravo lik koji tumači Lada jer vraća apsurd života, koji prikazuje Irena, u realne okvire i direktno kritizira tu našu lažnu stvarnost koju „pušimo“. Svijet koji nije stvaran, a opet je opterećen silnim informacijama koje probavljamo svakodnevno jer se prezentiraju kao važne. Tako sam se odjednom uhvatila kako razmišljam o tome da je predstava razvučena i kako uvod traje predugo. No, usred tih mizanscena koje me drže uspavanom odjednom shvatim da sam ipak prošla emotivnu gradaciju. Taj prijelomni trenutak je naglašen onda kada Vladimir Tintor s gađenjem prikazuje Zemlju. Njemu je neugodno i želi nestati od silne sramote. Ovdje se protkala politika. Pitam se koliko se nas osjeća kao da je Zemlji došao kraj? I nije se pitao što trebam napraviti da bi društvo radilo za naš život na Zemlji?
Do kraja predstave sam nekoliko puta poželjela pobjeći jer činilo se da je autorica „zabrijala sa spikama“. Možda je to bilo i do glumačke interpretacije. Irena veli da je tekst napisala u mjesec dana, te da je njena željela da glumci govore brzo i tu su ideju sjajno izveli. Imala je cilj koji treba razbiti prisutne kodove glumačkog pristupa dramskom tekstu, ali i teatru. Onom u scenama i dijalozima s psihološkim pauzama. Tako, svugdje piše da se Irena bavi budućnošću i želi prikazati nova zanimanja s kojima ćemo graditi identitete. Ali, ona radi kritiku društva koje upravo živimo i zato je ova predstava dobra.
U cjelini gledano, to je eksperiment s tekstom, scenom, svjetlima, publikom i glumcima jedino što su tehnički problemi posljedica neimaštine u teatru što čak daje na cjelokupnom dojmu. Ona je znanstvenica u laboratoriju s miševima i ograničenim budžetom, ali nije li to opća realnost?
Iako Irena nije na „fejsu“, te komunicira elektroničkom poštom, telefonom ili uživo ona upravo kreće od te polazišne točke: „Ne znaš tko si i ne znaš kako da se uklopiš. Imaš 500 virtualnih prijatelja od kojih redovno komuniciraš s dvoje, jednim građaninom-znanstvenikom koji boluje od agorafobije i jednom bakom koja ti šalje slike svojih štenaca, jer si ti jedina koja se raspekmezi svaki put kad ih ugleda. Baka to zna, jer svitaš. U 3 ujutro. Boluješ od nesanice i nikad se nisi formalno školovala, jer te hologramski učitelj nije razumio. Svoj novac koji zarađuješ igrajući igrice za Kineze, što ne radiš jer moraš, već jer voliš, trošiš na antikvitete primitivne tehnologije, kojima si zakrčila stan i sad se u njemu osjećaš kao još veći stranac, nego na internetu.“
Irena me ovom predstavom uzdrmala jer je propitala moju realnost. Provodim vrijeme na internetu, istražujući, gradeći nove svjetove ili još apsurdnije fejasajući s prijateljima jer sam zatvorena u stanu i pišem, pa se nemam vremena družiti. Shvaćam da provodim previše vremena u virtualnom svijetu koji je sad već stvaran. No, onaj koji je „stvaran“ gradi iluzije koje živim. Jedino je stvarno vrijeme koje živim pod maskom klauna, baš kao i svi ostali.
Dvoje od četvero glumaca u ovoj predstavi nemaju facebook profil. Ima ga Lada, ona tumači neprilagođenu, te kontrira drugom „stvarnom životu“. Ovom koji se odvija u psihološkim igrama. U svijetu klauna koje želimo, pratimo i volimo, a tumače ga Vladimir Tintor, Nataša Dangubić ili apsurdni lik Ante Perkovića kojeg ne mogu usvojiti kad ogovori, ali ga doživljavam kao integralni dio izvedbe u kontekstu glazbe. Nisam baš oduševljena glumačkom izvedbom, jer mi se čini da se traže ali sam shvatila da su glumci u službi onoga što je Irena htjela reći. I da završim kao i predstava u uokvirenom pripovijedanju, pomisao na sutra me drži jer zašto ne bi dali šansu onome što nas čeka?
Kako bi opjevao David Bowie i svojevremeno Freddy Mercury:
„It’s the terror of knowing
What this world is about
Watching some good friends
Screaming ‘Let me out’
Pray tomorrow – gets me higher
Pressure on people – people on streets…“
