„Žene ne obavljaju nikakav kreativan posao povezan s pripremom animiranih filmova, budući da taj posao u cijelosti izvršavaju mladi muškarci. Iz ovog razloga, ne razmatraju se prijave djevojaka za školu animacije“, poručili su jednom prilikom ženama iz Walt Disney studija.
Ne čudi stoga da unatoč svim modernim resursima, Carrie Tupper, umjetnica i produkcijska koordinatorica Kamikaza, nije imala lak posao kada je za The Mary Sue odlučila rekonstruirati povijest ženskog bavljenja animacijom.
Knjige gotovo da i ne spominju žene koje su se bavile animacijom, a seksizam u industriji postoji i danas, što samo naglašava pretpostavku da je i animacija ‘muški klub’, međutim unatoč tome žene svijetu animacije pridonose već godinama.
Lotte Reiniger (1899-1981)
Prva je animatorica i redateljica animiranih filmova, porijeklom iz Njemačke. Napravila je više od 40 filmova koristeći siluete lutaka, te preduhitrila Disneya i Iwerksa izumivši multiplane, stvarajući priče utemeljene na bajkama i osnovavši 1953. godine svoju vlastitu kompaniju Primrose Productions.
Njezini najpoznatiji radovi su The Adventures of prince Achmed, Carmen i Papageno. Njemačku filmsku nagradu ‘Das filmband in gold’ osvojila je 1972. godine, a Državno odličje Federalne Republike Njemačke 1979. godine.
https://www.youtube.com/watch?v=zCR-GFKmMGU
Lillian Friedman (1912-1989)
Karijeru je započela kao inkerica, precrtavajući individualne crteže na celuloidne listove u Fleischer studiju poznatom po Betty Boop, Popaju i prvim crtežima Supermana. Zapazio ju je animator James Culhane te je pod njegovim mentorstvom 1933. godine postala prva studijska animatorica.
Smatra se kako je sudjelovala u stvaranju crtanog filma s Popajem Can You Take It, a od 11 projekata na kojima je radila, njezino ime je priznato na samo šest.
https://www.youtube.com/watch?v=jqTOyVjpnIs
Karijera joj je bila na dobrom putu do 1937. godine, kada su animatori studija Fleischer započeli štrajk, a budući da se iz financijskih razloga niti na kratko nije mogla odreći posla, Friedman je odbila štrajkati. Kada je štrajk završio trpjela je konstantna maltretiranja svojih kolega. Uzaludno je tražila novo radno mjesto, te je nakon sedam godina u poslu ne kraju morala odustati.
LaVerne Harding (1905-1984)
Drugu studijsku animatoricu u povijesti, uposlio je Walter Lantz, koji je komentirao da je većina producenata smatrala da žene mogu nacrtati samo ptice, pčele i cvijeće, te da su naravno bili u krivu“.
Za Lantz Productions je radila punih 26 godina, a nakon Friedman, ona je druga žena čije ime potpisivalo neki animirani film (Wolf! Wolf!). Kasnije je radila animaciju za Pink Panthera i mnoge likove Looney Tunesa.
Iako su njezini radovi bili šest puta bili nominirani za Oskara, a jedan ga je i osvojio (The Pink Phink, 1964), njezine zasluge nikad nisu priznate. Jednu od najvećih počasti u svijetu animacije, nagradu za životno djelo Winsor McCay osvojila je 1980. godine, a postavši jedna od devet žena koje su ju ikada primile.
Bianca Majolie (1901-???)
Prva žena koju je Disney zaposlio u odjelu razrade priča. Njezin prvijenac je bio Pinokio, a čuvši da je Disney zaposlio umjetnicu Hollywood Citizen News napravio je veliki članak o njoj, propustivši joj spomenuti ime.
Odgovorna je za rani koncept Petra Pana i Pepeljuge, a najpoznatija je po stvaranju Elmer Elephanta koji je inspiracija za slonića Dumba. Iako su ju kolege hvalile, otpuštena je 1940. godine nakon čega se više nije vraćala animaciji, a njezino mjesto je zauzela Sylvia Moberly-Holland.
Sylvia Moberly-Holland (1900-1974)
Disney ju je zaposlio 1938. godine, a radila je na Fantaziji koja je postala poznata po svojoj Pastoralnoj simfoniji i Plesu cvijeća .
Poznato je da muškarcima koji su joj bili podređeni nije bilo drago uzimati naredbe od žene, te da su neki od njih maltretirani zato što su radili na sekvenci s vilom maltretirani, uslijed izražene homofobije tog perioda.
Otpuštena je nakon Drugog svjetskog rata, ali se animacijom nastavila baviti sve do smrti 1974. godine.
Retta Scott (1916-1990)
Bila je prva žena koja je radila animacije za Disney. Kao studentica slikanja, mnogo je vremena provodila skicirajući životinja u zoološkom vrtu, a ovaj joj se hobi isplatio kada su ju 1938. godine zaposlili za razvoj priče o Bambiju. Ona je nacrtala one stravične lovačke pse koji love Bambijevu djevojku Faline. Kolege su hvalile njezinu sposobnost crtanja životinja iz svih uglova zbog čega su se činili izrazito realističnima.
Tijekom Drugog svjetskog rata radila je propagandne filmove, ali nakon rata kao mnoge žene na ‘muškim’ poslovima, odlazi, te postaje slobodna umjetnica. U tom periodu ilustrirala je za Disney Veliko zlatno izdanje Pepeljuge, a 2000. godine, posthumno je prozvana Disneyevom legendom.
Mary Blair (1911-1978)
Danas se smatra jednom od najutjecajnijih umjetnika/ca u Disney povijesti, a njezin jedinstven stil ostavio je nezaboravan pečat na Disney animiranim filmovima Tri Kavalira, Pepeljuga, Alisa u zemlji čudesa i Petar Pan.
Iako je nakon Petra Pana dala otkaz, te se godinama borila s obiteljskim nasiljem i vlastitim alkoholizmom, uspjela je kreirati atrakciju It’s a Small World.
Posthumno joj je, 1991. Godine, dodijeljena nagrada za legendu Disneya, pet godina kasnije nagrada Winsor McCay, a Google ju je za rođendan počastio jednim doodle-om.
Eunice Macaulay (1923-2013)
Kanadska umjetnica koja je kreirala čestitke, postala je prva animatorica nagrađena Oscarom 1978. godine za kratki film Special Delivery o nezgodnoj smrti poštara.
Tijekom karijere radila je kao animatorica, redateljica, scenaristica i producentica na više od 25 kratkih filma.
Kazuko Nakamura (??-??)
Vjerojatno prva japanska animatorica, koja se smatra majkom modernih anime filmova. Unatoč malo dostupnih podataka, poznato je da je započela karijeru 1956. godine u studiju Toei Doga, te se ubrzo prebacila u studio Mushi Pro, gdje 1960. godine postaje prva supervizorica animacije za čitavu TV seriju ( Princess Knight).
Za studio Mushi Pro radila je na Animerama filmovima za odrasle, te napravila većinu animacije za prva dva, 1001 Nights i Cleopatra. Poznata je po autentičnom prikazu ženskih likova, bez pretjeranog naglašavanja seksualnosti koju stvaraju muški animatori.
Reiko Okuyama (??-2007)
Duga japanska animatorica u povijesti, počela je crtati kako bi si skratila vrijeme koje je kao djevojčica zbog bolesti provodila u krevetu. U studiju Toei Doga počela je raditi 1957. godine, gdje vrlo brzo dobiva poziciju animatorice na filmu Sarutobi Sasuke (Magični dječak).
Kada je postala majka, očekivalo se da će odustati od karijere, a kada je to odbila, poslodavci su zaprijetili čak i poslom njezinog supruga. Otišla je, ali se i vratila s podrškom sindikata, te osigurala ženama pravo da se zbog obitelji ne moraju odricati karijere.
Postala glavna animatorica u Toei Doga studiju, a kasnije se odlučila za karijeru slobodne umjetnice i profesorice.
Njezina najznačajnija djela su Grave oft he Fireflies, Puss in Boots i The Little Norse Prince.
Brenda Banks (??-??)
Svoj posao u svijetu animacije osigurala je umarširavši u ured Ralpha Bakshija, od kojeg je zahtijevala da ju zaposli. One je bio toliko impresioniran njezinom hrabrošću da je to učinio, a ona postala prva afroamerička animatorica.
Za Bakshija je radila na Gospodarima prstenova, a kasnije i na Looney Tunesima Warner Bros-a, The Pirates of Dark Water Hanna-Barbere i FOX-ovim Simpsonsima.
