Zadnja polovica 2016. godine ostat će upamćena po medijskim istupima novoizabranog predsjednika SAD-a, Donalda Trumpa. Ovaj novopečeni političar nakon svake si je debate ili medijskog pojavljivanja kopao sve dublju rupu svojim seksističkim i mizoginim izjavama. Unatoč tome što ovakav diskurs, čini se, više od polovici glasača i glasačica koji su za njega glasali na izborima nije problematičan, reakcija nije izostala od civiliziranijeg dijela društva.
Nakon što su u javnost procurile snimke u kojima Trump govori o seksualnom uznemiravanju svojih poslovnih suradnica, javio se velik broj žena koje su otvoreno progovorile o svojim iskustvima sa seksualnim uznemiravanjem te osjećajima koje Trumpove izjave bude u njima (od kojih je vjerojatno najblaži osjećaj gađenja).
Žene i djevojke počele su masovno objavljivati tweetove u kojima su opisivale svoja iskustva. Nakon što je 12 žena izašlo u javnost s optužbama za seksualno uzneniravanje koje su proživjele od strane Trumpa, velik broj žena osjetio se osnaženim da nakon desetljeća šutnje po prvi puta otvoreno progovore o svojim iskustvima. Jedna je žrtva silovanja za časopis Slate izjavila kako je cijela debata o Trumpovim silovateljskim tendencijama pokrenula njezina traumatična sjećanja. Naravno, velik je i broj žena koje nisu imale takva traumatična iskustva, ali su ipak bile istinski potresene ovakvim mizoginim istupima u javnosti.
Trump je sve optužbe odbacio, tvrdeći kako su žene ‘iskoristile’ njegov govor kako bi u javnost izašle s lažnim optužbama. Osim što je tvrdnja da bi poveći broj žena izmišljao priče o zlostavljanju apsolutno suluda, posebno su problematična i njegova opravdanja u kojima tvrdi kako se radi ‘tek o riječima’ ili ‘pričama u svlačionici’. Takvim izjavama Trump normalizira seksualno uznemiravanje i objektivizaciju žena. Politički govor može zvučati kao repetitivna buka u pozadini, no ipak može imati veliki utisak na ljude. Iako su neke žene odlučile preokrenuti uvrede u svoju korist i preuzeti izraze koje Trump koristi kako bi ih vrijeđao, društvena znanost nam kaže kako rasističke, seksističke i uvredljive izjave zbilja mogu imati negativan utjecaj.
Novinarka The Atlantica, Olga Khazan napravila je kratki video u kojem ukratko objašnjava posljedice s kojima se suočavaju žrtve uvredljivih ispada. U videu navodi istraživanje provedeno nad studentima i studenticama kojie su prošlie test kreativnosti. Testiranie su podijeljenie u dvije skupine, od kojih je jednu ispitivač tretirao grubo, a drugu ljubazno. Rezultati skupine koja nije bila ‘maltretirana’ puno su kreativniji i inventivniji, dok su sudionici/e u drugoj skupini i sami/e postali/e frustrirani/e i agresivni/e. Isti se uzorak potvrdio među grupom doktora i doktorica te drugim skupinama ljudi.
Ono što je također problematično je i količina mržnje koju gledatelji i gledateljice upijaju sa svojih malih ekrana. Jedno je istraživanje otkrilo da, iako nije loše da glasači/ce na televiziji čuju suprotstavljena mišljenja, nekorektan politički diskurs potkopava povjerenje u vladu. Profesorica iz područja Vlade na Američkom sveučilištu, Jennifer Lawless, tvrdi kako takav diskurs ujedno obeshrabruje i buduće političarke u pokušajima da se kandidiraju za političke pozicije. „Percepcije seksizma ili diskriminacije vode ka tome da žene počinju sumnjati u vlastite kvalifikacije kada je u pitanju pristupanje političkoj areni.“
Naravno, negativne posljedice diskriminatornog govora disproporcionalno padaju na mete takvih uvreda – i sve ostale žene. Što više takvih komentara čuju dnevno, osjećaju se ljuće i depresivnije te manje samopouzdano. Još jedno u nizu takvih istraživanja došlo je do sličnih rezultata koji kažu da su žene suočene sa seksističkim oblikom diskriminacije koji uključuju nazive poput ‘kuja’, u većoj vjerojatnosti oboljenja od mentalnih bolesti, čak i kada uzmemo u obzir ukupnu razinu izloženosti dnevnom stresu. Takvi komentari imaju utjecaja i na žene koje ih samo slušaju sa strane.
Štoviše, različite vrste diskriminacije međusobno se nadopunjuju. Kada netko poput Trumpa u istom trenu kritizira Meksikance i žene, veća je vjerojatnost da će diskriminacija najviše pogoditi Meksikanke. Laurel Watson, psihologinja i profesorica na Sveučilištu u Missouriju u Kansas Cityju, u jednom je istraživanju došla do podatka da su žene koje imaju češća iskustva sa seksualnom objektifikacijom, u ovom slučaju crnkinje, više strahovale za vlastitu fizičku sigurnost. U drugom istraživanju Watson je iznijela rezultate koji kazuju kako su rasizam, seksizam i seksualna objektifikacija u korelaciji sa simptomima PTSP-a među ženama ne-bijele rase. Lawless ističe kako bi glasači/ce koje je Trumpova kampanja inspirirala, mogli/e biti upravo oni/e koji/e će inspirirati buduće kandidate/kinje u smjeru kopiranja retorike u njegovu stilu, a naročito one ekstremne.
Watson, koja je provela istraživanje na temu seksizma i PTSP-a, podsjeća kako Trumpova kandidatura razotkriva tamnu stranu rodnih odnosa u SAD-u. Radi se ipak o jednoj od dvije osobe koju su glasači/ce izabrali/e da ih predstavlja: onoj koja iza sebe ima više-desetljetnu povijest negativnog postupanja prema ženama u javnosti. Bez obzira što znamo da Ameriku još uvijek čeka dugi put do ostvarenja potpune rodne ravnopravnosti, ova nam je godina pokazala koliko će taj put zapravo biti dug. (M.B. i E.H.) The Atlantic…
