Kada je Let England Shake izašao prije nekoliko godina, mnogei su ga doživjelei kao radikalan zaokret u karijeri kojom su do tada, barem prividno, dominirale intimne teme. Moglo bi se reći da je i PJ Harvey sama pomalo ishitreno otpisala vlastita rana izdanja kao suviše osobne albume lišene društvene agende – njeni moćni iskazi femininog ali i feminističkog bunta nipošto nisu bili apolitični koliko se možda čine, posebice u usporedbi s recentnim albumima uvelike posvećenima ratu ili društvenim nejednakostima.
Novi album vrlo jasno potvrđuje prebacivanje fokusa na globalno relevantne teme, samim konceptom implicitno tematizirajući vrlo aktualno pitanje o mogućnosti stvaranja doista apolitične glazbe u današnjem svijetu. PJ Harvey pritom ne pokazuje aspiracije za zauzimanje kakve springsteenovske pozicije glasa naroda ili, nedajbože, za ispoljavanje plitkog Bono-Vox-aktivizma. Dok je snažna politička nota na Let England Shake umjesto protestnim propovijedanjem bila iznesena u vidu impresija iz perspektive protagonista koji svjedoče besmislenom razaranju i patnji, The Hope Six Demolition Project poseže za donekle nekonvencionalnim aktivističkim alatom – svojevrsnim dokumentarizmom.
Možda baš zato, novi album nailazi na klasični problem glazbe označene kao ‘prosvjedne’: kada je protest jasno artikuliran, riskira bivanje otpisanim na račun banalnosti, kada pak ne nudi gotova rješenja ni parole, riskira nejasnoću i pogrešna tumačenja. The Hope Six Demolition Project balansira između tih dviju krajnosti protestnih albuma, u cjelini naginjući onoj tobože nejasnoj s elementima suviše bjelodanih zaključaka i opservacija. Rezultat, možda neočekivano, elegantno nadilazi sve te poteškoće.
Nakon istraživanja povijesnih manifestacija kolonijalizma i imperijalizma u formi gotovo potpuno mirne meditacije o ratu koja, naravno, ispod ugodne površine skriva neugodnu istinu, PJ Harvey se okreće promatranju posljedica istih dugoročno razarajućih politika te sukoba, kako oružanih tako i simboličkih. Poput televizijskih vijesti, skače između različitih dijelova svijeta izvan matične Engleske koja je prethodno poslužila kao primjer, prvenstveno Kosova, Afganistana i SAD-a. Poetične tekstove koji su odgovarali ugodnoj zvučnoj slici zamjenjuje pak izravnijim stihovima i nimalo sramežljivim rock arsenalom.
The Hope Six Demolition Project počinje bez okolišanja, zaraznim riffom i veselim ritmom ‘The Community of Hope’ koja iskazuje sve samo ne naslovom naznačeni optimizam. Impresije zabilježene u vožnji zapostavljenom washingtonskom četvrti brzo su izazvale kontroverze te navukle gnjev lokalnih vlasti, tamošnje zajednice ali i dijela medija – što zbog negativno konotiranih opisa kvartovskih škola i stanovništva, što zbog činjenice da je kao vodiča radije odabrala novinara Washington Posta radije negoli autentičnog stanovnika Anacostije.
Za vlast je sasvim jasno zašto bi mogla biti ljuta kad netko njihovim školama prilijepi epitet ‘shithole’, a ono što svim tim pritužbama neobjašnjivo promiče jest to da kritika nipošto nije upućena siromašnom stanovništvu čija mladež pohađa usrane škole, nego nadležnima za socijalnu politiku koja nije osigurala adekvatne uvjete obrazovanja. Iako je Paul Schwartzman zasigurno bio izuzetno samozadovoljan kada je shvatio da se, unatoč njegovom iskazu o mjesnim planovima koje je PJ Harvey pretočila u završne stihove pjesme, na dotičnom području neće izgraditi Walmart, također bi morao znati da netko poput njega nije bio slučajno odabran za vodiča. Trebao je to biti netko tko odražava viđenje na kojem se temelji politika prema tom području, vjerojatno dobrostojeći građanin koji bez previše ustezanja i empatije o(t)pisuje bijedni dio grada.
I na ostatku albuma Harvey uglavnom nastanjuje ulogu dokumentaristice nastojeći zabilježiti i prikazati stanje stvari u posjećenim krajevima; stanje primjenjivo na ostatak svijeta. Tako ‘The Ministry of Defence’ uvjerljivo oslikava ruševine u Afganistanu, uz oštri rif zaključujući: ‘This Is How the World Will End’, a prljavi blues komad ‘Chain of Keys’ iznosi potresnu sliku stare žene na Kosovu koja uzaludno čuva ključeve kuća svojih davno nestalih susjeda. Na ‘Medicinals’ Harvey zanimljivom komadu o tradicionalnoj indijanskoj medicini prije naglog završetka suprotstavlja prizor koji je možda bio snažan iz prve ruke, ali ovako traljavo prenesen ne uspijeva postići željenu poantu o slojevitostima problema odnosa SAD-a prema indijanskom stanovništvu. ‘Dollar, Dollar’ je zanimljiv osvrt na momentalnu zabrinutost nad problemima kao što je siromaštvo – koja lako nestaje fizičkim udaljavanjem od problema, vrlo suptilno ukazujući na nedostatak svijesti zapadnih zajednica o onome što se događa drugdje, pa i zatvaranje očiju pred sličnim nepravdama u vlastitom okruženju.
Iako je cijeli album izrazito melodičan, pjesme nadahnute posjetom Sjevernoj Americi kao da nose posebno ‘laganu’ notu, podcrtavajući i na taj način površnost značenja vječno isticane slobode i jednakosti. Euforičnom refrenu ‘Near the Memorials to Vietnam and Lincoln’ kontrastirana je glazbena nijansa sumnje i dječak koji se otvarajući prazne ruke zabavlja nauštrb gladnih ptica izazvanih da skaču na – ništa. Dovitljivo nazvana ‘The Ministry of Social Affairs’ zvuči kao manje groteskni komad iz Rocky Horror Picture Show, ilustrirajući kontinuirano potiskivanje socijalnih problema pred ekonomskim pitanjima.
‘A Line in the Sand’ prikazuje evidentno neljudske uvjete u izbjegličkom kampu; namjerno otpjevani visokim glasom, njeni stihovi poput “We got things wrong/ But I believe/ We also did some good” zvuče uistinu banalno, slaže se dobar dio kritike. No, znate li kako još zvuče? Identično uvriježenom američkom narativu objašnjenja vlastite upletenosti u Afganistanu i svim drugim zemljama kojima su priskočili u pomoć prije nego što su se stvari nekako neobjašnjivo zakomplicirale. (To što u pozadini njihovog velikog humanitarizma uvijek postoje još neki ekonomski i geopolitički interesi, naravno, puka je slučajnost.)
Na cijelom albumu, PJ Harvey vješto izmjenjuje različite vokalne pristupe ovisno o rakursu i poruci koje želi prenijeti, potvrđujući velik raspon uloga koje može pokriti. Bučni rock korijeni nakon dugo vremena dospjeli su u prvi plan, podebljani elementima bluesa i gospela te vođeni dominantnim saksofonom. Munjevita ‘The Wheel’ možda najupečatljivije koristi gustu kombinaciju handclapa, pjevnog refrena, gitarskih rifova i sola, upozoravajući na nestanke i smrti koje jednom kada postanu statističke brojke jednostavno blijede unedogled, kao i odgovornost krivaca.
PJ Harvey se možda čini suviše distanciranom ili nedovoljno ljutom, ali to je upravo u skladu s defetističkim ozračjem viđenog. The Hope Six Demolition Project je protestni album koji ne protestira, već nastoji predstaviti stvari u vlastitoj zastrašujućoj realnosti. Ne zato što je autorici svejedno, nego zato što bi bilo kakvo dodatno podcrtavanje bilo suvišno, kao što i jest na nekoliko mjesta na kojima joj se to omakne. Nije sasvim jasno što bi trebalo dodatno eksplicirati onima koji zamjeraju PJ Harvey nedorečenost na ovom albumu. Ne nudi rješenja iznesenih problema jer rješenja znamo i sami, problem je u nedostatku moći da se ista provedu. Ako The Hope Six Demolition Project ne pruža katarzu, to je isključivo zato što povoda za katarzu trenutno nema. Jedino što preostaje jest opisati viđeno naglašavajući osjećaj bespomoćnosti koji riječ ‘hope’ u naslovu albuma čini još slojevitijom.
Upravo naziv krije suštinu onoga što se nalazi u pozadini svih traumi iznesenih u jedva četrdesetak minuta albuma. HOPE VI je projekt deklarativno usmjeren na rješavanje problema lošeg stambenog stanja u siromašnim američkim četvrtima koji u praksi najčešće funkcionira tako da sredstva za pomoć primaju područja s najboljim izgledima za razvijanje četvrti za stanovništvo s boljim prihodima, odnosno da se siromašno stanovništo prisilno iseljava iz dijelova grada atraktivnih za investitore. Kao i slični projekti iz ‘60-ih – elegantna gentrifikacija sponzorirana od strane vlasti koja motiv pomaganja ranjivim skupinama koristi za legitimizaciju pogodovanja ekonomski moćnima – HOPE VI među stanovništvom nosi naziv ‘Negro removal’.
The Hope Six Demolition Project stoji za tipično neoliberalistički način rješavanja problema, ekonomske interese zavijene u humanitarno ruho koji su pak više nego simptomatični za aktualnu globalnu klimu pretpostavljenosti kapitala socijalnim pitanjima i opće erozije demokracije. Album ne odiše nadom u bolje sutra, pa čak niti nevjericom da je zbilja moguće sve ovo što se događa, već rezignacijom i razočaranjem. “If we have not learnt/ By now/ Then we’re a sham”, kaže PJ Harvey znajući da su “if” i “then” suvišni.
