Objavljeno

PitchWise 2014: Mizoginijo, čuvaj se!

U organizaciji Fondacije CURE, prošlog je tjedna u Sarajevu održan deveti festival ženske umjetnosti i aktivizma PitchWise, a već prvog dana festivala, u očekivanju performansa kosovske redateljice Zane Hoxa Krasniqi, ispred sarajevske katedrale okupio se značajan broj ljudi.

Radilo se o kratkom, ali vrlo efektnom performansu o bešćutnosti državnih institucija prema sudbinama žena koje su pretrpjele nasilje, a u čijim su očima one samo još jedan broj u registru. Poniženje njihovih sudbina prikazano je kroz sizifovski pokušaju dviju žena da u kovčegu sakupe sve dokumente bezimenih žrtvi hladno odbačenih od birokratskog službenika za pisaćim strojem.

Osim toga, prvog dana festivala održano je i predstavljanje knjige Zabilježene: Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku te vrlo inspirativno predavanje 4. val feminizma u praksi: Žene u cyber prostoru.

Knjiga je djelo desetoro autora/ica koji/e su “pokušali predstaviti sliku svijeta žena u vremenu kada se život vrtoglavo ubrzao”, kaže predgovor; o doprinosima žena u umjetničkoj, znanstvenoj, aktivističkoj i ostalim sferama života. Namjera knjige jest da se otrgnu zaboravu sve hrabre žene koje su odbijale poslušnost i prkosile pravilima kako bi se izborile za bolje prilike.

Jasmina Čaušević naglašava kako je za čitanje knjige u pravom ključu potrebno definirati pojmove zaborav, sjećanje i žene. Zaborav je u ovom kontekstu strategija, unaprijed smišljeno potiskivanje i brisanje tragova, dok sjećanje kao odgovor na ove strategije treba shvatiti kao ponovno upisivanje u vrijeme i prostor, kao taktiku otpora režimu zaborava. Definicija žene preuzeta je sa predavanja Gorane Mlinarević Feministička kritika militarizacije svakodnevice:

“Kada pričam o ženama i ženskom političkom agensu, ne pričam isključivo esencijalistički i biološki, već to zaista smatram političkim agensom koji je potencijalno emancipatoran u smislu otpora patrijarhalnom sistemu. Kada pričam o ženama, govorim o ženama kao o analitičkoj kategoriji.”

Na predstavljanju knjige također je naglašena važnost osvještavanja naslijeđa koje baštinimo od svih žena u povijesti koje nam omogućavaju da danas budemo ovdje, te da cijenimo njihove borbe svjesni kako feminizam ne počinje s nama.

Tema predavanja Žene u cyber prostoru mogla bi se sažeti izjavom predavačice Caroline Criado Perez: “Kultura u kojoj živimo sastavljena je od malih seksističkih djela koja možete jednostavno ignorirati, ali kada pomislite na njih kolektivno možete uvidjeti obrazac”, a da je obrazac prisutan, pokazala je nebrojenim primjerima svakodnevnih seksizama predstavljajući studije koje istražuju reprezentaciju žena u medijima.

Rezultati takvih studija su prečesto poražavajući, poput onog da se u britanskim udžbenicima povijesti spominje više konja slavnih vojskovođa nego žena. Ovakvoj je situaciji Caroline odlučila stati na kraj kada je pročitala odluku Nacionalne banke da se jedini ženski lik na novčanicama, onaj Elizabeth Fry, zamijeni likom Winstona Churchilla. Pokrenula je kampanju Women on banknotes koja je rezultirala promjenom plana te je najavljeno kako će lik Jane Austen krasiti novčanicu od 10 funti od početka 2017. godine.

Nakon što je vijest o ovoj odluci izišla u medije Caroline je iskusila brutalno verbalno zlostavljanje i višestruke prijetnje smrću na Twitteru. Podijelila je s nama kako je upravo zbog ovog iskustva uvidjela koliko je ono što radi svojom kampanjom zapravo važno te je pozvala sve prisutne žene da što više istupaju javno kako bi se borile protiv onih koji nas žele održati nevidljivima.

Drugi je dan festivala započeo predavanjem Drug/ca (1978-2014): Ženska historija kroz leće vremena u regiji koje je okupilo feminističke aktivistice iz Srbije (Gordana Stojaković, Lepa Mlađenović), BiH (Milena Karapetrović, Zlatiborka Popov Momčinović), Crne Gore (Ljupka Kovačević), Slovenije (Tea Hvala) i Hrvatske (Željka Jelavić) kako bi se podsjetile na značaj koji je prva feministička konferencija Drug/ca iz ’78. imala za razvoj feminističkog pokreta na prostorima bivše Jugoslavije. Svaka od sudionica pružila je jedinstveni osvrt na zbivanja koja su uslijedila te na specifičnu situaciju u svojoj zemlji kako bi nastavile sa komparativnom analizom feminističkih inicijativa.

Također, Berina Džemailović predstavila je tek lansiranu feminističku medijsku produkciju KRIVA čija je ideja stvarati multimedijalni sadržaj koji svojim feminističkim politikama otvara prostor marginaliziranim idejama i praksama u društvu, te otvoreno govori o seksu, seksualnosti, rodu, kulturi, umjetnosti i aktivizmu.

Festival je obilježilo i niz kreativnih radionica, od kojih ističemo Sigurne, snažne, svoje – upoznajemo svoje emocije, suprotstavljamo se patrijarhatu pod vodstvom Lepe Mlađenović i Je li moje tijelo stvarno moje? Željke Jelavić.

Aktivistica koja se već dva desetljeća bori protiv nasilja i militarizma, a za ljudska prava i slobodu seksualnog opredjeljenja kroz prvu nas je radionicu, Sigurne, snažne, svoje upoznavala s principima emocionalne pismenosti koja je preduvjet borbe protiv patrijarhalnog sistema.

“Ako uspem da preraspodelim vrednosni sistem u sebi pre svega, da mi emotivno bude jednako vredno racionalnom onda sam napravila jedan od prvih činova ka kraju patrijarhata”, kaže Mlađenović u svojem tekstu Kako smo počele da mislimo o patrijarhatu – Žudnja za feminističkom politikom. Ovom radionicom Mlađenović je za sve sudionice uspjela stvoriti siguran prostor u kojem ne postoje vrijednosni sudovi i u kojem osvještavamo da represija nad ženama nije naša osobna stvar, već dijeljeno iskustvo.

Objašnjavajući kako “su osobni osjećaji proizvod sasvim konkretnih društvenih odnosa kroz koje se perpetuira patrijarhalni sistem vrijednosti i ponižavanja” ukazala je na važnost zbližavanja s vlastitim tijelom i emocijama koje se upisuju u tijelo.

Željka Jelavić je aktivistica čiji su istraživački interesi usmjereni antropologiji tijela i seksualnosti te feminističkoj antropologiji, kroz svoju nas je radionicu Je li moje tijelo stvarno moje?, uvela u razgovor o tome može li žensko tijelo biti izvor moći pozivajući se upravo na antropološke i sociološke podatke. Raspravljalo se o načinu na koji kultura i društvo utječu na oblikovanje ženskog tijela povezujući žensku reprezentaciju u medijima s individualnim i intimnim iskustvima svake od sudionica.

Razgovaralo se i o stigmatizaciji ženskih tjelesnih funkcija s jedne strane (poput menstruacije) i objektivizaciji, te ‘cijepanju’ tijela s druge strane što uzrokuje ambivalentni i otuđeni odnos prema vlastitoj tjelesnosti i jedinstvu.

Prikazani su i filmovi, Žene koje brda premještaju autorica Gordane Simonović i Marije Penčić iz Srbije, te Audre Lorde – Berlinske godine 1984-1992. njemačkih aktivistkinja Dagmar Shultz i Ike Hugel Marshall.

Prvi od njih, rezultat je projekta Digitalne priče za transformaciju koji je okupio devet žena različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti iz Sarajeva, Pirota, Niša, Tutina i Vlasotinca. Uz podršku Ekumenske inicijative žena, one su upotrebom novih tehnologija kreirale priču o osobnom ženskom identitetu želeći na taj način doprinijeti promoviranju kulture mira i tolerancije na prostorima bivše Jugoslavije.

Svaka od ovih priča duboko je osobna i oslikava razne oblike represije nad ženama. Autorice su opisale vlastito iskustvo stvaranja filma kao značajno i transformirajuće za njih same kao i za žene sudionice te objasnile kako je želja iza ovog koncepta da se potakne međusobna solidarizacija žena preko nacionalnih i svih ostalih granica.

Drugi film govori o Audre Lorde, radikalnoj feministkinji i pjesnikinji koja je posljednjih godina svog života veliki dio vremena provodila u Berlinu baveći se aktivističkim radom s Afro-njemačkom populacijom te ju gotovo sa sigurnošću možemo nazvati muzom njihovog pokreta, no film, koji se poglavito sastoji od arhivskih snimaka Lordinih predavanja te privatnih fotografija i snimaka, prikazuje ženu koja je između ostalog poticala bijele žene da konstruktivno iskoriste svoj privilegirani položaj u društvu.

Posljednji dan festivala, na predavanju Ženska strana revolucije, aktivistkinja Krystel Tabet iz Libanona, govorila je o izazovima s kojima se suočavaju žene u arapskom svijetu predočavajući niz stravičnih statistika poput one da je u Egiptu 99.3% seksualno zlostavljanih žena nakon pete godine života, te 91% žena na kojima je izvršeno genitalno sakaćenje. Ne izostavivši ni jednu zemlju bliskog istoka Tabet je detaljno oslikala položaj žena koje se tek trebaju izboriti za svoja najosnovnija ljudska prava.

Predstavila je i neke od aktivističkih projekata i kampanja poput briljantne mobilne aplikacije HarassMap osmišljene kao oružje protiv epidemije seksualnog zlostavljanja na ulicama diljem arapskih zemalja, te govorila o načinu borbe za jednakost, religiji i feminizmu i zapadnjačkom feminizmu u kontekstu Orijenta. Pokušavala je naime objasniti na primjeru grupe Femen kako feminističke akcije u različitim kulturnim kontekstima zahtijevaju i različite strategije te kako ne razumijevanje ovih razlika može prouzročiti kontraefekt. Ako gole žene na ulicama Pariza zahtijevaju pravo arapskih žena na skidanje feredža, aktivistice uključujući Tabet imati će još većih poteškoća da pridobiju potporu tamošnjih žena, budući da je problem ženske pokrivenosti samo vrh ledenjaka te je sama strategija neprimjerena kontekstu njihove svakodnevice.

Argumentirala je kako svaki feministički pokret treba proći svoj vlastiti put unutar osobitog društveno-političkog konteksta te kako je najviše što možemo napraviti jedne za druge proširivati svoje mreže komunikacije, dijeliti iskustva, ideje i potporu poštujući ove osobitosti.

Čini se kako je lajtmotiv ovogodišnjeg PitchWisea upravo razlika, odnosno prerastanje ideje o jednom i unificiranom pokretu koji će donijeti jednaka rješenja za sve te spremnost na bezuvjetnu potporu unatoč i preko svih razlika.

 

Piše: Petra Bezjak


Povezano