Dizajn nije sinonim za estetiku. On nije lijep ili ružan. Dizajn je sve ono što stoji iza proizvoda: proces, funkcija i/ili informacija.
Danas gotovo svatko ima pristup alatima koji uz minimalne troškove omogućavaju izradu beskonačno mnogo probnih modela osnovne ideje. Čini se da više nije izazov napraviti udobnu, kvalitetnu stolicu, već lansirati što veću paletu boja i materijala. Nije nužno da proizvod bude kvalitetan jer mu namjena nije da traje cijeli život i prenosi se iz generacije u generaciju. Već sljedeće sezone možda ga zamijenite jer taj uzorak jednostavno više nije “in”.
Dizajneri se prilagođavaju prodavanjem “doživljaja”, procesa. Omogućuju korisnicima da sami osmisle proizvod. Je li to dobar put? Kratkoročno, uzmemo li u obzir zahtjeve tržišta – da, dugoročno – možda i ne.
Muzej moderne umjetnosti u New Yorku (MoMA), arhitekturu i dizajn, od svog nastanka 30-ih godina prošlog stoljeća, smatra nedjeljivom cjelinom, tako da sinteza to dvoje čini osnovnu premisu te njegove kolekcije. Danas u tu nedjeljivu cjelinu neizostavno ulaze i, možda već zastarjelo nazvani, novi mediji.
Viša kustosica MoMA-inog odjela za arhitekturu i dizajn od 2007. godine, Paola Antonelli, za svoj si je profesionalni cilj postavila proširivanje shvaćanje uloge dizajna i njegovog utjecaja na društvo i razvoj.
Kako se ta uloga razvija i mijenja, pojavila se i potreba za propitivanjem uvriježenih stavova o dizajnu koji su postavljeni prije više od stotinu godina. Forma i funkcija postale su jedno, a proces je ušao u jednadžbu dizajna kao ravnopravni član.
3D printer
“Forma slijedi funkciju”
Nastavljajući se na legendarnu rečenicu „Forma slijedi funkciju“, ”oca nebodera”, arhitekta Louisa Sullivana, Paola Antonelli vjeruje da je vrijeme da ista ode u ropotarnicu povijesti.
“Dobro dizajniran objekt je sveobuhvatan. Jedinstvena je, materijalna ekspresija jake ideje. Predmeti zaslužuju poštovanje. Dizajn nije dekoracija“, kaže Antonelli.
Kompjuterska tehnologija učinila je posao za Antonelli bogatijim i izazovnijim. Iako su i danas pojedine akvizicije predmeti koji se mogu izložiti i sačuvati, sve je veći broj onih virtualnih ili onih koje traže sudjelovanje posjetitelja.
Antonelli je, primjerice, radila kao kustosica na stalnom postavu MoMA za predmete koje je izradila Neri Oxman voditeljica MIT Media Lab’s Mediated Matter Group. Kolekcija je uključivala suknju i ogrtač izrađene Stratasys Connex multi-material 3D printerom. Svaki predmet isprintan je u jednom prolazu i koristi u isto vrijeme čvrste i meke materijale, čime dozvoljava lakoću kretanja istovjetnu “običnoj” odjeći.
„To su divni odjevni predmeti – ali iz perspektive dizajna, može se reći da je pravi značaj, prava „elegancija“, u softveru“, kaže Antonelli.
Antonelli također kurira i amblemske ikone kompjuterske i Internet revolucije, uključujući i Google map pin i simbol @. Posebno je ponosna na @ jer pokazuje da ne morate fizički posjedovati nešto da bi to ‘stekli’. Budući da je @ u javnoj domeni, muzej nije morao platiti njegovu upotrebu što ga čini jedinim besplatnim izloškom u zbirci.
Danas od koncepta možemo direktno prijeći na prototip. Kod 3D tiska gotovo sve što proizvedete može smatrati prototipom. Dizajn danas prije možemo usporediti s protokom vode nego nizom koraka isklesanih u kamenu, što također odgovara i rastu „kulture dijeljenja“. Isti impuls koji je potaknuo open-sourcesoftver, danas potiče dizajn predmeta.
„Sve više predmeta postoji u matrici, gdje mogu biti modificirani od strane različitih korisnika, i prilagođeni svakoj pojedinoj svrsi. Dizajn postaje suradnja, a u isto vrijeme i pogodniji za prilagodbe, rješavanje individualnih želja i potreba“, kaže Antonelli.
Prije 2 godine, MoMA je uvela novu kategoriju u sklopu arhitekture i dizajna – video igre. Tada je u stalni postav uvršteno prvih 14 video igara, od planiranih 40-ak, primjerice Pac-Man (1980), originalna sovjetska verzija Tetrisa (1984), Myst (1993) i The Sims (2000). Taj potez potaknuo je raspravu na temu “jesu li video igre umjetnost?”.
Paola Antonelli tvrdi da jesu.
“Danas živimo, kao što vrlo dobro znamo, ne u digitalnom, ne u fizičkom svijetu, već u mješavini ta dva svijeta. Upravo se tu događa interakcija.”
Čistač mina
Dizajn govori o ljudima i životu
Osim multimedijalnog dizajna, video igara i interfacea, uključuje se i eksperimentalni dizajn proizašao iz novih tehnologija.
Antonelli je tako u stalni postavi uvrstila i čistač mina s pogonom na vjetar u obliku divovske glave maslačka, rad afganistanskog dizajnera Massoud Hassanija, izrađen od bambusa i biorazgradive plastike.
„Možemo mnogo toga naučiti od siromašnijih zemalja. Njihove tradicije izrade u suprotnosti su s našom potrošačkom kulturom i ja im se neizmjerno divim. Oni koriste sve, recikliranje je njihova druga priroda. Razumijem da korporacije moraju zaraditi novac, ali sigurno postoje bolji načini za to od konstantnog bacanja stvari i trošenja resursa“, zaključuje Antonelli.
https://vimeo.com/27445875
Neostvarena ambicija joj je akvizicija Boeinga 747. Ideja je da 747-ice, želi ih tri, ostanu djelom aktivne flote, s posebnim MoMA oznakama.
Kada se putnici ukrcaju u avion, dobili bi brošure koje detaljno opisuju značajke aviona. U biti, Antonelli zamišlja virtualnu MoMA kolekciju čija upotrebna vrijednost ne bi bila neiskorištena.
Možemo zaključiti da je uz dizajn evoluirala i uloga muzeja kako ga vidi Antonelli. Muzeji suvremenih umjetnosti i dizajna prilično riskiraju s akvizicijama budući da ne postoji dovoljan vremenski odmak da bi mogli ocijeniti što je od izloženog trajna vrijednost.
Ideja uklapanja aviona dugačkog preko 70 metara u postav MoMA-e zvuči impresivno, ali ne mogu ne postaviti pitanje da li “akvizicija” predmeta koji je u upotrebi i nije dostupan svima na “uvid” prilično izmjenjuje definiciju muzeja? Jesu li takve akvizicije samo safety net i stvarni pokazatelj današnjeg tržišno usmjerenog razmišljanja muzeja, budući da ih se ne otkupljuje u cijelosti i po punoj cijeni?
Izvor: Radar
