Nakon što je prošlog tjedna objavljena vijest da će na Glastobury festivalu ove godine po prvi puta osigurano područje rezervirano isključivo za žene, mnogie posjetitelji/ce su se pobunili/e tvrdeći kako se radi o seksizmu.
Područje nazvano Sisterhood (Sestrinstvo) jedno je od 27 područja koje će se ove godine naći na jednom od najvećih festivala suvremene glazbe na svijetu, a predviđeno je kao sigurno mjesto za sve žene, queer i trans osobe koje se identificiraju kao žene te će ujedno biti prilagođeno osobama s invaliditetom.
Organizatori/ce su u priopćenju istaknulie kako ovakav prostor smatraju nužno potrebnim u svijetu koji je još uvijek vođen muškarcima i dizajniran po njihovim potrebama.
Ipak, protivnici/e ove ideje tvrde kako se radi o obrnutom seksizmu upravo iz razloga što bi postojanje sekcije koja je rezervirana isključivo za muškarce izazvalo burne reakcije u feminističkim i aktivističkim krugovima. Ipak, u ovoj je situaciji vrlo važno razumjeti kontekst cijele situacije.
Ako uzmemo za primjer osobnu sigurnost, sa sigurnošću možemo reći da je gotovo svaka žena u svom životu imala negativno iskustvo samostalnog kretanja u kasnijim noćnim satima, naročito ako bi na svom putu morala proći pokraj jednog ili više nepoznatih muškaraca. Festivali po tom pitanju nisu mnogo drugačiji.
Prečesta je pojava pijanih muškaraca radi kojih je ženama nemoguće probiti se u prve redove, muškaraca koji koriste gužvu kako bi se ‘stisnuli’ uz žene ili šaljivdžija koji vole dobacivati ‘duhovite’ opaske.
Upravo je zbog toga Sisterhood mjesto na kojemu će žene moći opušteno uživati u festivalu, zabaviti se i povezati kako bi podijelile svoja iskustva i pronašle najbolji način da se međusobno podupiru.
Međutim, nisu posjetitelji/ce jedini/e koji se protiv ovoj ideji. Shirley Manson, frontžena benda Garbage izjavila je kako smatra da je puno važnije pozvati što više žena na stage kako njime ne bi dominirali muški izvođači, nego getoizirati žene u jedan prostor u kojemu će se moći osjećati sigurno. Unatoč tome što se na line-upu nalaze mnoge kvalitetne glazbenice, broj ženskih izvođačica na festivalima daleko je od proporcionalnog, pa ipak u ovom slučaju nije riječ o izvođačima/cama, već o posjetiteljima/cama i njihovom doživljaju festivala vezanim uz publiku.
Unatoč svim negativnim komentarima koji su se pojavili vezano uz Sisterhood područje, ideja isključivo ženskih glazbenih događanja nije iznjedrena u modernim feminističkim krugovima, već se potreba za takvim prostorom pojavila još 70-ih godina prošloga stoljeća.
Michigan Womyn’s Music Festival godišnji je glazbeni festival koji je od 1975. zagovarao radikalniju politiku po kojoj su na festivalu bile zaposlene samo žene, a posjetiteljice su mogle slušati isključivo ženske izvođačice. Ipak, postojana politika isključivosti spram trans osoba festival je iz godine u godinu činila sve nepopularnijim te je prošlogodišnje izdanje ujedno bilo i posljednje.
Među popularnijim ženskim festivalima našao se i Lilith Fair, festival koji je od 1997. okupljao isključivo ženske izvođačice. No unatoč tome, festival je polako izgubio svoju čar jer je, kako su posjetitelji/ce smatrali/e, bio rezerviran samo za bijelce/kinje koji su željeli izvođačice koje se uklapaju u njihovo viđenje glazbenica kao jedinstvenih, sentimentalnih žena koje svojim izvedbama nisu previše odudarale od njihovih vizija.
