Ekranizacija bestsellera spisateljice Diane Gabaldon, u našim knjižarama naslovljenim Tuđinka, pokrenula je internetsku erupciju pohvala na fronti nekonvencionalnog prikaza ženstvenosti, seksualnosti i ljubavnih odnosa. Ova je receptura Outlanderu zaradila i epitet ‘feminističke’ sapunice za modernu ženu.
Koliko je serija uspjela u svojoj subverzivnoj namjeri snabdijevanja prečesto zakinutog ženskog gledateljstva istražit ćemo u sklopu osvrta na cjelokupnu prvu sezonu.
Većina serija na premium kanalima poznata je po iskorištavanju slobode prikazivanja eksplicitnih scena seksa i nasilja, no unatoč ovom trendu, redatelj Ron Moore (Battlestar Galactica, Star Trek) zasjeo je za kormilo Outlandera i, na sreću, odveo seriju u sasvim drugom, kako erotičnom, tako i provokativnom smjeru.
Ako ne obećanje svježe, suvremene „sapunice koje se ne morate sramiti“, Outlanderov glavni mamac mogao bi biti ogroman budžet raspršen od glazbe do vizuala i evidentan u maestralnim škotskim i engleskim krajolicima kojima se otvara svaka epizoda. Kostimografija i scenografija na očekivanoj su razini kablovske produkcije, ukorak s HBO-ovim i Showtime-ovim povijesnim dramama.
Glumačka postava već od prvog pogleda daje do znanja da Outlander cijeni pretežito ženski pogled: u glavnoj je ulozi prelijepa, ali dodirljiva Caitriona Balfe, a nasuprot njoj crvenokosi maskulini ideal Sam Heughan, u promotivnim materijalima prikazan kraj slogana „Some Like It Scot“. Iako se primarno reklamira demografiji gledatelja/ica tipičnih sapunica s utvrđenim rodnim ulogama, Outlander vrlo brzo izvrće svoje hiperseksualizirane stereotipe na sasvim nov i fascinantan način.
Protagonistica Claire Beauchamp Randall liječnica je na bojištu u Drugom svjetskom ratu, a svojom se naracijom prirodno utvrđuje kao snažna i tvrdoglava vodilja radnje. Osim o teroru rata i samodostatnosti koju je tijekom njega stekla, Claire otvoreno progovara i o ulozi koju u njezinom životu igra intimnost s mužem, Frankom.
Claire je moderna žena koja jednako sposobno izražava nezadovoljstvo šovinizmom i imperijalizmom, kao što se izražava o svom spolnom životu. Slavlje ženstvenosti započinje prvo seks-scenom fokusiranom na gratifikaciju žene – cunnilingus na kojem inzistira sama Claire – a zatim i prikazom ritualnog obreda škotskih vještica. Opčinjena ritualom, Claire zaluta među drevno druidsko kamenje i biva poslana kroz vrijeme u 18. stoljeće.
Da, zbilja. Po riječima prve recenzentice romana, „to je jedna od onih priča koje morate uzeti zdravo za gotovo jer je toliko nevjerojatna.“ Bilo kako bilo, u znan-fan bljesku Claire se budi u klanskoj Škotskoj, emancipirana žena u kontrastu s erom bez medicine, znanosti i ženskih prava. I naravno, upoznaje Jamieja Frasera, highlandera i arhetipa snažnog ratnika iz ljubavnih romana, s kojim nevoljko, ali neizbježno klizi prema ljubavnom trokutu.
Spoiler alert! Ako vas je sinopsis pilot epizode zainteresirao, možda bi bilo najbolje da preskočite do zadnjeg paragrafa.
Ključnu ulogu u seriji imaju, svakako, žene. I Moore i Gabaldon potrudili su se stvoriti prikaz povijesti izvan perspektive muškarca-vojnika. Tu je lik Geilis, koju utjelovljuje prepoznatljiva Lotte Verbeek, seoska vještica koja ukazuje Claire na važnost prijateljice u krutom patrijarhalnom svijetu starog kraljevstva, a završava spaljena na lomači iako je trudna. Sama trudnoća je pivotalan motiv za biološki neplodnu Claire; u dirljivom (i u svojoj iskrenosti blatantno nevjerojatnim na televiziji) razgovoru s Jaimejevom trudnom sestrom, pita ju: „Kakav je osjećaj biti trudna?“
Žene su na sceni stvarne osobe od krvi i mesa, one su trudnice, starice, majke. Od scena poroda preko nagih druidskih rituala do naprosto urinacije u visokoj travi, Outlander ističe koliko je rigidan i nastran prikaz žene u mainstream kulturi.
Zbog toga Outlander svrstavaju među vodeće primjere televizijske seksualne revolucije, pri čemu prikaze ženskih likova ne umanjuje vlastita seksualnost, a čije se želje i pogreške u spolnoj intimi istražuje bez osuđivanja.
U ovom uzbudljivom formatu, žene su akterice, za razliku od voajerske sekspozicije u serijama tipa Igre prijestolja koja hrani muški pogled.
Kao što kaže Lili Loofbourow: „Erotsko – sa ženskog gledišta – rijetko dospijeva na televiziju. Žene su sakupljači seksualnih otpadaka, strvožderi: mi krpamo spolnu uzbuđenost od stvari koje nisu namijenjene da bi nas stimulirale jer nas se ne smatra vrijednima stimulacije. Navikla sam vidjeti grudi nakon grudi nakon guzova nakon grudi, znajući da nisu tu za mene.“
Outlanderovo razbijanje kolotečine gotovo je radikalno, kada pridaje i muškom i ženskom tijelu jednaku količinu pažnje te posvećuje cijelu epizodu izgradnji intimnosti između Claire i Jamieja na prvoj bračnoj noći. U ovom je scenariju Claire seksualno proaktivna, ona je starija i iskusnija, a hipermaskulini Jamie otkriva se kao nesiguran, nevin djevac koji joj priznaje svoju povijest seksualnog zlostavljanja. Seks nije ubrzana, holivudska razmjena nego višesatna progresija stjecanja sigurnosti i samopouzdanja. Prvi je koitus gotovo duhovit u svojoj iskrenosti i dobronamjernosti – desetosekundni, nespretni čin.
S druge strane Outlanderove seksualne realnosti nalazi se problematika silovanja i seksualnog zlostavljanja, ozbiljan dio svakodnevnog života žena i muškaraca (!) 18. stoljeća.
U kontrapoziciji sa senzualnim, emotivnim seks-scenama pojavljuju se jednako necenzurirane i intenzivne scene otete žrtve koja poražava silovatelja usiljenim, grotesknim smijehom njegovoj omlohavljeloj muškosti. Prikaz muške golotinje nepostojeć je čak i u najlascivnijim televizijskim serijama, a u kombinaciji sa smijehom – usred nečeg tako potresnog – postaje prizor osnaženja žrtve, njezin trijumf. Scena silovanja, svojevrsna holivudska opsesija, postaje narativno sredstvo koje ne omalovažava, koje nam umjesto voajerskog kuta koji izostavlja žrtvu (kao što čini Igra prijestolja) daje provokativan uvid u strahotu čina, bez romantizacije.
Međutim, ono čime je Outlander izazvao ogromnu medijsku pozornost (Eonline, Salon, MTV, People, HuffPost) bile su scene silovanja muškarca. Cijela epizoda sezonskog finala posvećena je rehabilitaciji glavnog lika, Jamieja, koji proživljava svoje mučenje u rukama sadističkog britanskog časnika Crnog Jacka Randalla.
Učinivši scene jednako eksplicitnim i realnim, Outlander nam ne dozvoljava da ‘pobjegnemo’ od seksualnog zlostavljanja, da ga mistificiramo promatrajući ga iza zatvorenih vrata, nego nas prisiljava da se suočimo s onim što prethodi i onim što dolazi nakon takvog čina.
Scene, psihološki iscrpljujuće za gledanje, pritom plešu na žici između eksploitativnog i dramatičnog. Iskustvo seksualnog nasilja, kako psihološkog (u trenu kad se Jamie u deliriju slama i fantazira o svojoj supruzi), do fizičkog, prisiljava gledateljstvo da se suoči s tim što znači kada se od heroja napravi žrtva, kao i stigmatizacijom koju Jamie osjeća u svijetu gdje homoseksualnost prebiva pod pogrdnim nazivima. Epizoda dekonstruira i rehabilitaciju od traume, uključujući proces u kojem se Jamie pokušava ponovno smatrati muškarcem i osjećati seksualnu privlačnost prema Claire, te preživljava suicidalne tendencije. Ove su teme vrijedne i utemeljene u stvarnosti.
Međutim, pod koju cijenu dolazi najeksplicitniji televizijski prikaz muškog silovanja? Dio gledateljske baze osudio je scene kao ‘neprobavljive’, ‘ekstremne’ i etiketirao ih kao torture porn ili demonizaciju homoseksualnosti. Teško je govoriti o vrijednosti opisa brutalnog nasilja. Niti jedan gledatelj ne želi vidjeti traumatizirajuće zlostavljanje, no žrtva takvog nasilja nema opciju prikladnog redateljskog reza koji će ju poštediti.
Mnogi se gledatelji/ce osjećaju izdanima Outlanderovom prezentacijom kao lagane, opuštajuće drame koja je prerasla u najmračniji sat televizije. Lako je prepoznati klišeje od kojih pate moderne sapunice: romantizacija nasilja, korištenje silovanja kao narativnog sredstva, reciklaža romantičnih tropa. Postoji nešto i u tome što fanfiction.net broji rastući trend whump pornografije, to jest sadržaja u kojem se (pretežito) muški likovi nalaze u scenama mučeništva, često sa seksualnim nijansama.
Unatoč tome, omalovažiti Outlander svrstavanjem u kategoriju fantazija za ‘dokone kućanice’ bilo bi iznimno nepravedno. Serija je potaknula diskurs o ispravnim pitanjima u ispravno vrijeme. U trenutku televizijske evolucije kad je cenzura postala stvar prošlosti, a šok-učinak stvar budućnosti, demonstrirala je kako ljudsku seksualnost možemo istraživati s punopravnom narativnom vrijednošću.
Outlander se pridružio sve većoj lepezi serija koje se bave pravima žena na vlastito tijelo – Orphan Black, Orange is the New Black – i to spajajući različite ere. Osamnaesto stoljeće, 1945. iz koje dolazi Claire i 2015. iz koje gledamo sasvim su različita vremena, koja unatoč tome pokazuju jednake obrasce. Outlander nas pita: Što znači još uvijek se boriti s tim problemima? Što znači nasmijati im se u lice, i što znači preživjeti ih? Kao takav, Outlander izlazi iz okvira grešnog užitka i unosi neočekivanu svježinu u žanr povijesnih telenovela.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
