Kao što to inače znam učiniti nakon što pogledam film koji me se na bilo koji način dojmio, odlučila sam malo prosurfati nakon što sam pogledala novi Pixarov animirani film Turning Red (kod nas preveden kao Crvena panda; r. Domee Shi), nadajući se saznati još pokoji detalj o filmu.
Budući da je to prije svega izuzetno zabavan film, da Pixar nikad ne kiksa kad je riječ o animaciji i da mi se apsolutno ništa u njemu nije učinilo problematičnim ili kontroverznim, nije bilo kraja mom čuđenju kad sam shvatila da se film našao na meti kulturalnih ratova koji već neko vrijeme divljaju Internetom. „Zaraćene“ strane su, kao što to obično biva, vrlo plastično i rastegnuto do kraja, zabrinuti čuvari konzervativnih vrijednosti s jedne, i “woke” internetski ratnici s druge strane.
No, kako su uspjeli pronaći toliko materijala za prepirku u animiranom filmu o 13-godišnjoj djevojčici kinesko-kanadskog podrijetla koja, odrastajući u Torontu ‘90-tih, ulazi u pubertet koji joj, pored uobičajenih neprilika, donosi i neočekivano obiteljsko naslijeđe – transformaciju u veliku crvenu pandu? Naime, kad uđu u tinejdžersku dob sve žene iz obitelji pretvaraju se u pandu kad god doživljavaju izražene emocije (što je u pubertetu praktički non-stop).
Iako valjda nema simpatičnije životinje od pande, sama njezina veličina, kao i potreba za logičnim objašnjenjima prema vanjskom svijetu, stvaraju niz komičnih situacija u kojima će se junakinja Meilin istovremeno morati obračunati s fizičkim i emocionalnim promjenama kroz koje prolazi: s obiteljskom tradicijom i roditeljskim očekivanjima, vršnjačkim pritiscima, traženjem vlastite autonomije i interesa… Da, puno je tu toga, i koliko god godina imale i koliko god nostalgije osjećale za godinama u kojima je sve toliko intenzivno, vjerojatno se sjećate i kaosa koji taj period života nosi sa sobom. Dakle, zasad se sve u filmu čini uobičajeno i nekontroverzno, zar ne? Ipak ne – šokantno je koliko su neke teme i dalje tabu u današnjem društvu.
Činjenicu da se zapad današnjice još uvijek bori s rasizmom i seksizmom pokazala je recenzija filma na portalu CinemaBlend. U tekstu je kritičar Sean O’Connel iznio negativan stav o filmu iz razloga što se ni na koji način nije uspio poistovjetiti s protagonistkinjama filma. Upozorio je da Pixar udaljuje gledatelje/ice pričom koja je duboko osobna, a ne univerzalna, smatrajući da je publika za ovaj film jako uska te da on nije dio te zamišljene publike. Tekst je (s pravom) izazvao brzu i žestoku reakciju čitatelji/ca portala, zbog koje je recenzija povučena, portal se ispričao, i objavljena je nova recenzija koja se stopila s većinski pozitivnim stavom kritike o filmu.
No, O’Connel nije bio jedini koji se nije uspio “povezati” s filmom, a mnogi su primijetili da dio kritičarske elite nije imao sličnih problema s prijašnjim Pixarovim filmovima (čak ni onda kada su glavni likovi bili neživi objekti i izmišljena čudovišta). The Guardian se usudio eksplicitno zapitati je li problem u tome što je Meilin, pored toga što je ženskog roda, još i azijskog podrijetla, istaknuvši da su nezadovoljni kritičari zapravo dio ciljne demografije Hollywooda od samih njegovih početaka – bijeli muškarci određene dobi, za koje gotovo svaki blockbuster konstruira muške likove koji će im biti inspirativni i ženske likove koji će im biti privlačni. Kao što ističe Jeff Yang u The Guardianu, jedna od posljedica prilagođavanja Hollywooda upravo toj publici je i činjenica da joj se sve „drugačije“ priče i iskustva moraju prilagoditi pa se prezentiraju ili kao izrazito čudna i strana, ili ih se “omekšava” kako bi ih ciljana publika lakše probavila.
No ako pogledamo statistiku, ono što O’Connel iz svoje privilegirane perspektive smatra “uskom” publikom zapravo je većina – više od pola stanovništva Zemlje čine ljudi koji su azijskoga podrijetla; isto tako, više od pola stanovništva Zemlje čine ljudi koji nisu muškarci. Čak i da nije tako, kao što primjećuju u Forbesu, Scorseseove filmove, primjerice, nitko ne smatra nepristupačnima za publiku koja nije talijanskoga podrijetla, pa je O’Connelov argument zaista apsurdan, tanak i pun predrasuda.
Pozadinska buka zabrinutih roditelja sa sličnom perspektivom nadodala se na taj kritičarski fijasko, dovodeći u pitanje i ostale, iako usko povezane, aspekte filma. Tako se na meti našla i navodno pretjerana zrelost filma: razgovarati otvoreno o menstruaciji s 13-godišnjom djevojkom – iako je to godinu dana kasnije od prosječne dobi u kojoj djevojčice dobivaju menstruaciju – za mnoge je očito još nedostižan cilj. Iako pretjerano zaštitnički nastrojena i autoritativna, što će posljedično i izazvati sukob s Meilin, majka Ming ovaj dio pohvalno odrađuje – otvoreno, bez vlastitog srama, nudeći potporu u obliku razgovora, higijenskih potrepština i tableta protiv bolova, da bi zatim urnebesno sve pokvarila ponavljajući joj isto ispred škole pred drugom djecom.
Nadalje, teško im je prihvatiti činjenicu da su 13-godišnje djevojke također seksualna bića koja u to doba počinju intenzivnije istraživati vlastitu seksualnost – iako je u filmu taj aspekt prikazan vrlo simpatično, prihvatljivo i sve samo ne eksplicitno. Meilin i njezine prijateljice ludo obožavaju dečke iz fiktivnog boy benda 4*Town, koji bi mogao biti bilo koji od iznimno popularnih boy bendova ‘90-tih, a imaju i fantazije o dečkima koji ih okružuju – Meilin će samu sebe iznenaditi gotovo nesvjesno skicirajući slatkog dečka iz lokalne trgovine, za kojeg nije ni znala da joj je sladak.
Zadnje, iako ništa manje važno: unatoč tome što je vrijedno i odgovorno dijete koje poštuje obiteljsku tradiciju, Meilin će se pobuniti protiv majčine zabrane da ode na koncert omiljenog 4*Towna, kao i protiv obiteljske odluke da se crvenu pandu protjera u mističnom obiteljskom ritualu. Nekima je ta tinejdžerska pobuna strašno zasmetala te su pale optužbe da film previše ohrabruje neposluh i odstupanje od tradicionalnih vrijednosti, da prerano djetetu daje autonomiju da pronađe i prihvati vlastiti identitet. Film razrješava sukob dozvoljavajući i jednoj i drugoj strani osobni rast – Meilin će puno naučiti o sebi, ali njezini roditelji također, nadilazeći usput i neke vlastite strahove i predrasude.
U krajnjoj liniji, čak i ako vas ne zanimaju osobito teme poput rodne nejednakosti na filmu, zanimat će vas pitanje koje film vrlo hrabro postavlja svojoj odrasloj publici: kako odgajati svoje kćeri u današnjem vremenu i koje im vrijednosti (pokušati) prenijeti? Naravno, to je zaista zastrašujuće pitanje za sve roditelje kojima je stalo do dobrobiti vlastite djece, a koje zahtijeva i često neugodnu količinu preispitivanja samoga sebe i svojih stavova, iskustava, a ponekad i trauma. Što god mislili o tome, čini se da je sve bolje od guranja glave u pijesak pred zahtjevima koje taj period odrastanja stavlja pred roditelje i preskakanja razgovora koji, iako ni roditeljima ni djeci često nisu najugodniji, predstavljaju toliko potrebnu potporu u ovom zahtjevnom periodu života.
Iznad svega, centralna poruka filma zapravo je vrlo pozitivna i poziva na prihvaćanje sebe i drugih, ili, kako to Meilin u nekom trenutku lijepo kaže: “Svi imamo kaotične, glasne, čudne dijelove sebe koje skrivamo, a mnogi im nikada ne dopuste da izađu”. Ne čini se poštenim oduzimati djeci pravo da slobodno otkrivaju tko su, a u „pandemiji“ prepopustljivog odgoja zasigurno nije jednostavno donositi ispravne odluke. No, ne kaže se bezveze da je roditeljski posao najteži na svijetu, danas možda i teži nego ikad prije, a Turning Red čini se kao savršena pozivnica da se pošteno prione na posao.
Za one koji još nisu ili neće biti roditelji, film funkcionira i kao šarmantno, nostalgično putovanje u vlastito odrastanje. Mnogi su, pa tako i ja, prepoznali mlađe verzije sebe u Meilin, a hashtag #at13 koji je nakon izlaska filma doživio dramatični porast podsjetio nas je da 13-godišnje djevojke znaju zaista biti šašave, glasne, neugodne, dramatične, pretjerane u svemu. Oni kojima se film nije svidio smatraju da je takav portret djevojke u pubertetu nerealističan, no, iz perspektive onih koje su u jednom trenutku bile ta djevojka, možemo samo žaliti što tada nismo imale filmove koji bi nam pružili ovakvu vrstu utjehe i razumijevanja, i što svijet nije bio spremniji da nas prihvati.
