Jednog dana, 1779. godine, na vratima klinike za liječenje siromašne djece, u londonskoj četvrti Soho, pojavio se bračni par tražeći pomoć za svoju sedmogodišnju kćer. Prvi doktor ustanovio je da ima herniju, dok je drugi imao nešto drugačiju ideju. „Suvišno je zamarati čitatelja sa šokom koji su roditelji doživjeli kada sam im prvi put rekao da njihovo dijete nije djevojčica, kao što su mislili, već dječak“, zapisao je drugi doktor.
U ranim 2000. godinama, profesorica sociologije na Sveučilištu Kansasu, Carol Warren , istraživala je povijest struje u arhivu knjižnice. U jednom je trenutku uočila stari pamflet s intrigantnim naslovom: Slučaj dječaka kojeg su zamijenili za djevojčicu – s tri pregleda anatomije: prije i poslije zahvata i liječenja , ispod kojeg se kao autor navodi kirurg Thomas Brand.
Sudeći po Brandovom izvještaju, objavljenom 1787. godine, uočena je ‘nepravilnost’ u pacijentovim ‘vanjskim dijelovima’. Nakon daljnjih pretraga, zaključio je da je „organ nalik stidnim usnama zapravo skrotum“ te je preporučio „operativni zahvat kojim će se osloboditi zarobljeni penis“. Brand je učinio i korak dalje te je djetetu, čije ime nije poznato, pomogao u prilagodbi, učeći ga kako „mokriti stojećki, nositi hlače i uživati u privilegijama koje nosi muški spol“.
„Ovakav zahvat je svakako neobičan za to vrijeme, ali ne nužno i nevjerojatan. Naime, u kasnom 18. stoljeću, izvođene su nešto smionije operacije. Također, bolnice u Engleskoj se počinju širiti i otvaraju se nove, a s poboljšanjem higijenskih standarda, operacije postaju sigurnije, kirurzi postaju iskusniji i skloniji eksperimentiranju. Zahvat, koji je opisao kirurg Brand, uklapa se u takvo stanje.“, smatra Mary Fissell, profesorica povijesti medicine na Sveučilištu John Hopkins.
Pamflet na osam stranica, s tri ilustracije djetetove anatomije, možda opisuje jedan od prvih slučajeva operacije promjene spola, iako Brand zahvat nije vidio kao promjenu, već kao vraćanje ‘stvarnog’ spola . Problematično je stoga, iz gledišta nekih stručnjaka, nazivati taj zahvat ‘operacijom promjene spola’, kako ga je nazvala Carol Warren. „To nije ono što je on mislio da čini. On nije vjerovao u ‘promjenu’, već u ‘popravak’ spola“, napominje Fissell.
Brand je, naime, sudeći po zapisima, vjerovao u postojanje isključivo dva odvojena spola. Poricao je postojanje hermafrodita, iako je bio upoznat s tim konceptom. „Pojam ‘hermafrodit’ odnosi se na životinju koja ima i muške i ženske organe u istoj mjeri i u potpunosti razvijene. No, nema razloga vjerovati da takvi slučajevi mogu postojati i kod ljudskih subjekata“, zapisao je Brand.
Brandovo viđenje spola i roda odražava prevladavajući stav tog vremena: sudeći prema normama iz 18. stoljeća, spol je medicinski termin koji nema ništa s izborom ili osobnim izrazom. Spol nije smatram dijelom identiteta, već dijelom tijela“, napominje Carol Warren. Ideja da osoba može biti transrodna postala je opće prihvaćena tek oko dva stoljeća kasnije. Iz tog se razloga vjeruje da zahvat koji je proveo Brand nije imao veze s preferencijama subjekta na kojem je izveden. Vrlo je vjerojatno da se, u ovom slučaju, niti pacijenta, niti roditelje, nije pitalo za mišljenje.
„Da se pacijenticu nije pitalo za mišljenje nije iznenađujuće“, smatra Elizabeth Reis, profesorica na ženskim i rodnim studijima Sveučilišta u Oregonu i autorica knjige Bodies in Doubt: An American History of Intersex te nastavlja: „Čak i danas aktivisti vrše pritisak na medicinske stručnjake da djeci rođenoj s atipičnom spolnom konstrukcijom daju veće pravo glasa o načinu na koji se postupa s njihovim tijelom, drugim riječima, da pričekaju s operacijama dok se ne formira njihov rodni identitet, kako bi odlučili žele li i kakvu kiruršku ili hormonalnu intervenciju“. New Republic…
