Objavljeno

Negativni trendovi u medijima namijenjenim ženama

Foto: Unsplash

U sklopu programa 12. Vox Feminae festivala sveučilišna profesorica i autorica Lidija Dujić u subotu, 6. listopada održala je predavanje naslovljeno „Iz taloga ženskog novinarstva – bivša misica & kontroverzni poduzetnik”.

Potaknuta dojmovima vlastitih studentica, koje su iskustva stečena na novinarskoj praksi opisale obeshrabrujućima, ne nailazeći na atmosferu koja bi poticala kreativnost i stručnost, predavačica se pozabavila prevladavajućim negativnim trendovima u medijima, s naglaskom na medije namijenjene ženskoj populaciji.

Pozivajući se na rad povjesničarke Alice Kessler Harris, Dujić je naglasila kako se pojam „žensko zanimanje“ tradicionalno negativno odrazio na svaku cijenjenju struku, što je uočljivo promatrajući čimbenike poput smanjenja plaća, ali i sveobuhvatnog srozanog ugleda zanimanja, kao što je primjerice učiteljsko zanimanje.

Koristeći statističke podatke o strukturi zaposlenika u hrvatskim medijima iz 2012. godine, prikazala je kako su žene zaposlene u medijima u većini, no one rade na mjestima novinarki ili obavljaju administrativne ili lektorske poslove, no u važnim političkim emisijama u udarnim terminima gotovo da ih nema, a posebno izostaje njihova prisutnost na uredničkim pozicijama ili u upravi.

Citirajući Naomi Wolf koja se u svojoj knjizi Mit o ljepoti bavi upravo problemima časopisa namijenjenim ženama, govori o „falsificiranom i cenzuriranom mediju“ u kojemu je ženski lik glavni, a muški lik uvijek pridružen, no nasuprot očekivanom, u tom mediju ne pronalazimo afirmirajući i osnažujući ton, već poruku o savršenom ženskom liku čijim imperativima niti jedna stvarna žena ne može u potpunosti odgovoriti. Važan dio tog medija jest oglašivački prostor koji ženi nudi potrebna sredstva kako bi se približila idealu koji časopis promovira.

Takav scenarij odigrava se i u hrvatskim medijima, koji koriste zadani jezik i šablonske tekstove kako bi prikazali bajkovite priče koje sadrže malo ili nimalo poveznica sa stvarnosti. Dujić je analizirala naslove uspoređujući ih s rečeničnom sintagmom, te je tako prikazala kako se na mjestu subjekta pojavljuju glavni likovi koji mogu biti „manekenka/misica/glumica“ ili „par/dvojac“ kojima se ponekad dodaje atribut „bivša/uspješna/lijepa“, ili „šarmantan/skladan/nerazdvojan“. Svoje mjesto u medijskom prostoru u tom trenutku zaslužili su jer su „povjerili/zagolicali maštu/ukrali poglede“ (predikat), a na mjestu objekta može se naći „dirljiva objava/intimna ceremonija/bajkovito vjenčanje/lepršavo izdanje“.

Dujić ovo naziva interpretativnim i tabloidnim novinarstvom koje koristi ekspresivne stilske registre, hraneći tako medijsku glad za emotivnom interpretacijom lažne stvarnosti. Komentirajući ovu pojavu, sadržaj ženskog tiska naziva „slikovnicama za žene“ s obzirom na to da su slike uz naslov sadržajno najvažniji dio članka, dok sam tekst uglavnom opisuje sadržaj slike. Upravo u ovom kontekstu Dujić spominje i rastući trend preuzimanja sadržaja s profila društvenih mreža „poznatih osoba“, čije objave često zauzimaju prostor tekstova u medijima.

Naposljetku, Dujić izražava svoje povjerenje u sposobnost čitateljstva da uoči i reagira na sveobuhvatnu degradaciju sadržaja u medijima, ali i nadu u regenerativnu sposobnost medija, za koje smatra da će se pozabaviti ovim problemima kad publika neće više željeti konzumirati ovakve sadržaje.


Povezano