Kada je 26-godišnji Chris Harper Mercer prošlog listopada ubio devetero ljudi na fakultetu, javnost se pitala koliko mu je teško padala usamljenost i koja je stvar s njegovom zaluđenošću oružjem. Kada je pak Elliot Rodger u svibnju 2014. godine u osvetničkom pohodu ubio šest, a ranio 14 ljudi, na internetu se naveliko raspravljalo o tome koja bi ga dijagnoza najbolje opisala- narcistički poremećaj ličnosti? Možda je neka verzija permisivnog odgoja rezultirala ekstremnom razmaženošću? Ili je riječ o nekom od poremećaja autističnog spektra? Nismo sigurni/e, ali možda bi pomoglo da malo pustimo zoom i pogledamo širu sliku- može li se u analizi agresije pronaći mjesto za pitanje roda?
Da su muškarci počinitelji daleko većeg broja nasilnih kaznenih djela od žena je potpuno jasna stvar, štoviše, toliko je jasna da se podrazumijeva. Dečko je ubio bivšu curu u bijesnom ispadu ljubomore? Očekivano, neće ona njega. Zapravo, čini se da rod ulazi u razgovor tek kada imamo počiniteljicu, npr. Tashfeen Malik, suučesnicu u masovnom ubojstvu u San Bernardinu u prosincu 2015. godine, u medijima poznatu kao ”samozatajna kućanica i novopečena majka koja je pod nerazjašnjenim okolnostima postala ubojica”.
U nekom od oblika, ženski studiji na američkim sveučilištima postoje od 1970-ih, s druge strane, Center for Study of Men and Masculinities, prvi sveučilišni program muških studija, u SAD-u je pokrenut 2013. godine. Don Conway-Long, profesor antropologije i aktivni sudionik programa muških studija smatra da je program nužan korak u društvenoj promjeni:
”Predavanja koja bi se usmjerila na analizu kulturalnog značenja maskulinosti bi nam pomogla na državnoj razini pokrenuti raspravu o maskulinosti koju očajnički trebamo.”
Obama je prepoznao važnost zakona o kontroli oružja u kontekstu sprječavanja oružanih sukoba, povezavši to s gorućim problemom obiteljskog nasilja u SAD-u. Osim zakona, ono što je prilikom sprječavanja oružanih sukoba svakako važno istaknuti je i redefiniranje odnosa prema oružju kroz mijenjanje kulture koja oružje i nasilje nudi kao siguran put ka idealu maskulinosti. Navedeno potkrepljuju i statistike, u SAD-u muškarci čak trostruko češće posjeduju oružje u odnosu na žene. S druge strane, svaki dan barem tri žene ubiju njihovi partneri, a za vrijeme studija svaka peta djevojka doživi neki oblik seksualnog zlostavljanja ili napada. Nasilje (a ako govorimo o SAD-u, poglavito oružano nasilje) je usko vezano uz ideju maskulinosti koju dječaci od najranije dobi usvajaju, maskulinosti potisnutih osjećaja i sile kao alata za dokazivanje vlastite vrijednosti.
Michael Kimmel, sociolog i pokretač sveučilišnog programa muških studija, referirajući se na izjavu Joe Ehrmanna, bivšeg NFL igrača, kaže kako su najgore riječi koje možete reći dječaku ”Budi muško!”. U knjizi Angry White Men: American Masculinity at the End of an Era, Kimmel poziva muškarce da prepoznaju svoju ulogu u svijetu nasilja, ali i da prihvate odgovornost mijenjanja postojeće situacije. Nasilje nad ženama i djecom ne smije biti problem ostavljen ženama na rješavanje, ne smije sve dok su muškarci ti koji vrše nasilje:
”Moramo neke stvari razjasniti i povezati kako bi muškarci shvatili da feminizam donosi bolji svijet za svakoga, način na koji je maskulinost izgrađena i nametnuta nam svima šteti”, ističe Kimmel.
Kada rasprave o odnosu maskulinosti i nasilja konačno dođu na red, redovito su popraćene žustrim debatama u kojima se obje strane razbacuju svakojako potkrijepljenim argumentima o tome jesu li muškarci biološki predisponirani da budu agresivni. Istraživanja, bilo da se radi o neuroanatomskim ili antropološkim, uglavnom potvrđuju već poznate nalaze prema kojima nema ”muškog” ili ”ženskog” mozga, a ni ultimativno ”muškog” ili ”ženskog” ponašanja- sličnosti su daleko veće od razlika, a biološki uvjetovana rodna binarnost konačno opovrgnuta. Razlog zbog kojeg su muškarci diljem svijeta nasilniji od žena nije u njihovoj biologiji, nego u načinu na koji su socijalizirani. Dječaci koje učimo da potiskuju osjećaje tuge, povrijeđenosti i suosjećanja, odrastaju u muškarce za koje je vjerojatnost od počinjenja suicida tri puta veća nego kod žena, za koje je izglednije da će koristiti alkohol i druga sredstva ovisnosti te da neće biti skloni za svoje probleme potražiti stručnu pomoć.
U dokumentarcu The Mask You Live In, redateljica Jennifer Siebel Newsom koja je dokumentarcem Miss Representation 2011. godine već pokrila ženske rodne uloge, ovaj put analizira način na koji rodni stereotipi ograničavaju dječake i muškarce nanoseći svima neizmjernu štetu. Feminizacijom iskazivanja osjećaja dječacima se oduzima mogućnost prepoznavanja i upoznavanja s vlastitim osjećajima, a time i učenja prikladnog izražavanja istih. Sve veći broj dječaka u SAD-u ima poremećaj ponašanja, a velik dio i propisanu farmakoterapiju.
”U našoj kulturi nasilje je učestalo jer je velik broj ljudi naučen da cijeni moć i nasilje neovisno o cijeni koju takve vrijednosti imaju po ostale unutar društva”, ističe Newsom.
Da bi se promjena dogodila, važno je da postoje pozitivni uzori koji bi dječacima mogli poslužiti kao primjer, ako ne u njihovoj kući i obitelji, a onda barem u široj zajednici ili školi. Program Ever-Forward Club je dobar primjer, radi se o programu usmjerenom na potencijalno rizične tinejdžere kojim se nastoji među tinejdžerima pokrenuti kritička rasprava o nasilju i maskulinosti uz pružanje podrške tinejdžerima za svladavanje prepreka i ostvarivanje osobnih ciljeva.
Michael Kimmel ističe i drugu važnu perspektivu iz koje se može sagledati odnos nasilja i maskulinosti- rasu. Promjene unutar društva- legaliziranje istospolnih brakova, snažan pritisak za uklanjanje wage gap-a i prozivanje rasističke policijske brutalnosti kroz #BlackLivesMatter su, prema Kimmelu, doveli do formiranja skupine koju on naziva ljutim bijelim muškarcima. Zašto ljutim? Ljutim jer su se našli u svijetu koji im se ne namjerava više pokoravati i beskompromisno im davati što zaslužuju. A što zaslužuju? Pa vratimo se na trenutak Elliot Rodgeru, ”Djevojke su davale svoju pažnju, seks i ljubav drugim muškarcima, ali nikad meni. Sada ćete konačno vidjeti da sam ja taj koji je superioran- pravi alfa muškarac.”.
Kao primjer ljutog bijelog muškarca, Kimmel navodi Donalda Trumpa:
”Trump je idealan primjer, on dočara viziju ljutog bijelog muškarca svaki put kada govori o ponovnom uspostavljanju SAD-a, o vraćanju veličine. Ono o čemu on pritom govori je zapravo o povratku SAD-a u stanje koje bi bijelom muškarcu vratilo sigurnost i ugodu.”
Ipak, stvari se mijenjaju i nemaju namjeru stati niti se vratiti na početno stanje. Proučavanje načina na koji je maskulinost formirana i isticanje veza između tradicionalne muške rodne uloge i nasilnih praksi ključan je dio stvaranja sigurnog društva za sve. Tek kada se osjećaji prestanu vezivati isključivo uz femininost, a femininost smatrati tek sekundarnom u odnosu na maskulinost, dobit ćemo društvo u kojem će pojedinci biti ravnopravni i sposobni nositi se sa svojim osjećajima ispoljavajući ih na zdrav način.
”Trebamo pokazati dječacima i muškarcima da je nasilje izbor, a ne nešto neizbježno za što smo biološki predisponirani. Kada si naučen da se ponašaš nasilno, tako ćeš se i ponašati”, istaknuo je Conway-Long.
Prevela i prilagodila: Ivana Andrijašević; Izvor: bitchmedia
