1692. godine u Salemu, u američkoj saveznoj državi Massachusetts, devetogodišnja Elizabeth Parris i jedanaestogodišnja Abigail Williams odjednom su, ničim izazvane, počele doživljavati nekontrolirane „histerične napadaje“. Vrištale su i plakale, glasno stenjale, grčile se te nekontrolirano blebetale. Dežurni su dijagnostičari ove simptome prepoznali kao znakove nesumnjive začaranosti i salemske su djevojčice u povijest upisali kao jedan od ranijih i daleko najpoznatijih slučajeva masovne histerije među djevojkama.
Histerija je, i prije nego što joj je Hipokrat nadjenuo ime, bila ženska bolest; stari su Egipćani, primjerice, vjerovali u izrazitu pokretljivost maternice i pokušavali je ukrotiti prislanjanjem opojnih mirisa nosu ili vagini bolesnice, ovisno o smjeru u kojem je buntovna maternica odbjegla. Grčki iscjelitelj i prorok Melamp je, prema mitologiji, držao da je maternica histeričarki zatrovana zbog nedostatka orgazma stoga je oboljelima redovito propisivao snošaje s mladim i snažnim muškarcima. San Hipokrat je ideju toksičnosti ovog organa zapravo samo dodatno razradio, proglasivši žensko tijelo hladnim i vlažnim pa tako i pogodnim za razvoj kojekakvih sumnjivih boleština. Maternica je u njegovoj varijanti također bila sklona mahnitom vrludanju, posebice ako joj je uskraćen užitak, a histerija je stoga mahom pogađala djevice, udovice te žene koje su same ili neplodne.
Do sredine 17. stoljeća ustanovljeno je da se ipak radi o psihološkom poremećaju neodvojivom od tzv. ženske prirode. Ova je ideja u različitim, više ili manje diskutabilnim inačicama, preživjela narednih dvjestotinjak godina kada su se s njom u koštac uhvatile psihoanalitičarke i redefinirale je kao „prvotan feministički impuls“, jedini jezik kojim se žena povijesno uspijevala istrgnuti iz stege patrijarhata, tumači Hayley Krischer.
Masovna histerija, iako rodno ‘uključivija’, ostaje vezana uz žene i djevojke te je i dalje relativno slabo objašnjiva. Kirsher navodi neke recentnije primjere: 1952. u Louisiani se, recimo, tijekom ragbi utakmice onesvijestilo 165 navijačica, 2007. je u Meksiku zabilježen slučaj u kojem je gotovo 600 djevojaka razvilo neobjašnjive simptome povraćanja i povišene tjelesne temperature, 2010. učenice dviju djevojačkih škola u Bruneju počele su se iznenadno tresti, vrištati i plakati. Medijski najpopraćeniji slučaj svakako je onaj iz 2012. godine, kada je trinaest učenica iz američkog gradića Le Roya, razvilo simptome slične Tourettovom sindromu: nekontrolirano trzanje, pljeskanje, frktanje, grčenje mišića pa čak i gubitak svijesti.
U svim se spomenutim slučajevima, uključujući i onaj djevojčica iz Salema, ispitivala, primjerice, kakvoća zraka, vode ili tla pod pretpostavkom da je riječ o nekom tipu okolišnog zagađenja, no u konačnici su svi ‘otpisani’ kao trenutni psihički lomovi kakvi inače kod tinejdžerki nisu neuobičajeni (sjetite se recimo transa u koji su djevojke zapadale na koncertima Beatlesa ili danas Justina Biebera) i koji su se ovog puta samo manifestirali znatno intenzivnije.
Val mistike koji i dalje obavija fenomen masovne histerije djevojaka umnogome je rezultat činjenice da se u njemu presijecaju različiti mehanizmi kontrole ženske seksualnosti i tjelesnosti, kao i činjenice da je adolescencija bila i ostala ‘najstrašnije’ razdoblje u životu djevojke.
Jedan je od zanimljivijih filmskih doprinosa ovoj tematici debitantski film američke redateljice Anne Rose Holmer, prikladno naslovljen Napadaji (The Fits). Priča prati jedanaestogodišnjakinju Toni, tomboy djevojčicu koja dane provodi u lokalnom sportskom centru, trenirajući boks sa starijim bratom i njegovim vršnjacima. Koliko god da je sigurna u ringu ili naguravanju s dečkima, toliko je zbunjena kad god se u pokrajnjoj dvorani okupljaju članice plesne skupine The Lionesses. Fascinirana njihovom plesnom rutinom (a možda i samim plesačicama), Toni potajno promatra treninge, a potom se i sama odlučuje priključiti.
Plesni pokreti koje Lavice uvježbavaju zapravo dosta nalikuju boksačkim vježbama snage, no odlazak na audiciju Toni svejedno teško pada. Osim što nije naviknuta sudjelovati u kolektivu, k tome još djevojačkom, naslućuje da će je ovo zastrašujuće iskustvo suočiti sa ženstvenošću koju je dotad možda (ne)svjesno suzbijala, a koja ju je istovremeno neobjašnjivo privlačila. Isprva nesigurna u vlastite pokrete, Toni je ipak u potpunosti predana ‘zadatku’ i od starijih djevojaka uči koreografiju te usvaja i iskušava nova ponašanja: polako stječe svoju prvu prijateljicu, pirsa uši, lakira nokte i odijeva svoj novi šljokičasti triko.
Točno u trenutku u kojem se pojavljuje opasnost da zapadne u narativne obrasce tipične za (indie) film o odrastanju, jedna od starijih djevojaka doživljava svoj prvi napadaj, a zaplet postupno počinje poprimati obrise fantastičnog. Jedna za drugom, i ostale djevojke podliježu neobičnom transu, pokreće se istraga pod sumnjom da je riječ o kontaminaciji vode, a pojavljuje se i prijetnja da tim, uslijed manjka članica, neće moći nastupiti na važnom natjecanju. Jezivoj atmosferi svakako pridonose i dugi, spori kadrovi u kojima se izmjenjuju melankolični prizori puste plesne dvorane u polutotalu s krupnijim planovima Tonininog staloženog, ali zamišljenog lica. Ipak, svakodnevica sportskog centra doimala bi se radije zamrznutom nego narušenom da sliku ne presijecaju pomalo zlokobne i napadne atonalne glazbene kompozicije.
Izmještanje ‘izvorišta’ tjeskobe, tj. lociranje prijetnje u neprizornom, sugerira da se ona ni treba tražiti u jedinim prikazanim ‘prostorima’, onom sportske dvorane ili samoj protagonistici, već da neimenovana opasnost vreba iz strukture nadređene filmskoj slici i stvarnosti, kao i da uzrok masovne histerije nadilazi one koje histerija pogađa.
I doista, jedine koje čitavu situaciju ne doživljavaju pretjerano zastrašujućom, upravo su djevojke koje su po logici stvari jedine potencijalne žrtve. Štoviše, prvotni šok i nelagodu zamjenjuju nestrpljivost i znatiželja; napadaji se šire sugestijom i postaju jedini predmet iscrpnih razgovora, kao i kriterij po kojem se utvrđuje članstvo u novonastastaloj kliki. Čitava situacija djeluje kao pomalo nadnaravna replika tipičnih razgovora o prvim menstruacijama, poljupcima ili seksualnim iskustvima. Napadaji se u tom smislu jednostavno mogu rastumačiti i kao kodirani razgovor o orgazmu; djevojke ih doživljavaju i opisuju vrlo subjektivno i apstraktno, uz naglasak na začudnom i smirujućem užitku koje podstiču. Napadaji se isto tako nesmetano šire unatoč naporima ‘odraslih’ da ih kontroliraju i definiraju.
Samu Toni situacija tek naizgled ne dira i na trenutke odaje dojam da je razočarana što je na sve skupa ‘nasjela’. „Lako je u njezinom odbijanju vidjeti da zapravo ne želi odrasti, da ne želi postati jedna od izrazito feminiziranih tinejdžerki koje paradiraju kao Lavice u uskoj odjeći, dotjeranih frizura i razmetljivog stava“, napisala je Tasha Robinson. Ipak, pritisak konstantno raste i Toni ponestaje vremena za pregovore dvaju svjetova između kojih se rastrgala: u konačnici ona puca i napadaj proživljava u uvjerljivo najveličanstvenijoj sceni čitavog filma. (Zaslužujete je sami doživjeti stoga sam odlučila da je uopće neću opisivati.)
Jedna je od ljepših osobitosti filma i njegova otvorenost za značenjske intervencije publike. Redateljica čitavo vrijeme izigrava očekivanja gledatelja, ostavljajući mu mnogo vremena i prostora za jasan sud o likovima, da bi ga potom navodila na ambivalentna čitanja njihovih motivacija; ne možemo sa sigurnošću reći zašto se Toni na početku priključuje plesnoj skupini (Želi li odrasti? Je li se zaljubila? Jednostavno je znatiželjna?), što uzrokuje napadaje (Stres? Nadolazeće natjecanje?) ili što se u Toni na kraju promijenilo. Iako uvijek iznova jednako izazovna, ovo jest jedna od temeljnih odrednica, usudila bih se reći, podvrste tinejdžerskog filma koji tematizira djevojaštvo. Od polaznica Appleyard koledža u Picnic at Hanging Rock, preko nesretnih sestara Lisbon, do djevojačke bande iz Girlhooda Celine Sciamme, djevojke u filmu djevojaštvo utjelovljuju onoliko fantastično koliko ga takvim zamišljamo, ali nam gotovo nikad ne dozvoljavaju da zavirimo pod njegovu površinu.
Divota je ovog filma, kako je napisala Manohla Darghis, što baš poput Toni, „nadilazi jasnu, reduktivnu kategorizaciju jer je slobodan od političkih slogana, napadnih lekcija i upiranja prstom.“ Svaki mogući drhtaj srca neće doći iz potvrde vaših stavova, već od nečeg magičnog i neobjašnjivog – „nazovimo to umjetnošću“.