Najface glazbene scene u 2011.

ADELE

Adele i njen album „21“ nikako ne mogu ispustit iz ovog teksta, pa kud puklo. Bucmasta tinejđerica iz londonskog Tottenahama u samo godinu dana je zahvaljujući opipljivom autorskom i pjevačkom talentu, kontroliranom i izvana nevidljivom managementu i pjesmama nafilanima tugom, depresijom i očajem ostavljene mlade žene, sebe učinila najvećim ženskim pjevačkim imenom današnjice. Hvala Svemiru, ovo nije bila godina Lady Gage, već Adele, njene su pjesme na karaokama revale sve ostavljene tinejđerice diljem svijeta.

WARPAINT

Karizmatične i talentirane losanđeleske art rockerice iz benda Warpaint svoj su debi „The Fool“ izdale službeno 2010. godine, no najveći dio koncertnog hardworka odradile su u proljeće i ljeto ove godine kad su uspjele privući više nego dobar feedback publike. Warpaint imaju sjajne niskobudžetne spotove, atmosferičan i ljepljiv indie prošaran dream popom i psihodelijom. Uostalom pjevačica i gitaristica Emily Kokal je prije pet godina hodala s Johnom Fruscianteom, neprežaljenim ex Pepperom..

WILD FLAG

Supergrupa sastavljena od pjevačice i gitaristice kultnog girrrl riot bend a Sleater- Kinney Carrie Brownstein, bubnjarke Janet Weiss koja je svirala u Bright Eyes i s Conorom Oberstom, Mary Timony iz Autoclave-a i Heliuma, a klavijaturistica Rebecca Cole u Mindersima. Uostalom, nije važno što ja tu vama sad nabrajam, važno je da su Wild Flag stare iskusnjare koje imaju utakmica u nogama kad je riječ o alter i punk rocku, a album prvijenac „Wild Flag“ je prava glazbena ružiona puna dobre vibre i sjajnih pjesama. Čekirati obavezno.

LANA DEL RAY

Djevojka koju nazivaju gangsterskom Nancy Sinatrom vlasnica je najiščekivanijeg pop debija u narednoj godini – albuma „Born To Die“ koji će se biti objavljen na samom koncu siječnja 2012. Mala svojim izgledom i mjuzom tvori zanimljiv retro koncept, a trebam li reći da zna i pjevati.. Uz malo sreće i dobrog managementa sljedeća godina je njezina.

GOTYE

Belgijanac s australskom adresom Wouter “Wally” De Backer poznat pod imenom Gotye vlasnik je jedne od najljepših post break up pjesama iz 2011. – bolne i refleksivne „”Somebody That I Used to Know” u kojoj mu se pridružila novozelandska kantautorica Kimbra. Univerzalna tema obrađena s mnogo profinjenog artizma, mjere i proživljenosti globalno je proslavila njegov album „Makin Mirrors“. Stanovitu pjesmu preslušala sam tek kad ju je po zidovima najmilije nam društvene mreže nakačilo gomilu frendova i poznanika i dugo sam je izbjegavala čuti. Nakon što sam konačno pritisnula play, zaljubila sam se u cijeli album..

BEIRUT

Preslatki mali Njujorčanin Zach Condon na trećem albumu Beiruta „The Rip Tide“ dobio je baš pravu patinu na glasu. Više nije onaj dečec čiji je vokal zvučao preumiveno, a i fokusirao se i na nekoliko osnovnih instrumenata koji čine okosnicu Beirut zvuka. Ono što je meni dalo najveći šarm ovom albumu je blagi premaz elektronike i Zachovi osobniji stihovi koji su cijelu ovu 33 minuta dugu ploču učinili jednim od dragulja 2011.

CHINAWOMAN

Iako je njen još uvijek aktualni album „Show Me The Face“ izašao još 2010. ova Kanađanka ruskih korijena uspjela je izazvati najveći hype među zagrebačkim ljubiteljima/icama indie popa i rocka ove godine. Koncert u veljači u Željezničaru bio je danima prije rasprodan, a glazbenica koja je pred sobom očekivala koju stotinu ljudi bila je u nemalom šoku kad je vidjela punu dvoranu. Početak turneje, manjak iskustva i vjerojatna trema polučili su koncertom koji mnogi smatraju neuštimanim, no meni nijanse tog dana zaista nisu bile važne. Chinawoman sa svojim nam je bendom došla ponovno i na jesen i s glazbene strane ponudila mnogo usviraniji koncept.

FLEET FOXES

Njihov album „Helplessness Blues“ bio je moj omiljeni eskapistički soundtrack 2011.godine koju ispraćamo. Eterični folk rock ovih momaka iz Seattle-a bio mi je pravi welness nakon različite zvučne artiljerije kojom sam se tokom godine s guštom „trovala“. Muzika koja bistri vidike, liječi srce i otvara začepljene pore na duši.

FEIST

Dugo sam čekala da se moja omiljena kanadska kantautorica oglasi s novim albumom nakon visokotiražnog, ali i prekrasnog „Remindera“ kojim je zapečatila svoje mjesto u pop mainstreamu. Četiri godine nas je Feist pustila da zaobravimo na reklamni song za muzičku spravicu svima poznate korporacije voćna imena i evo je sad s albumom „Metals“ . Odlučila se potpuno izliječiti od koncertnog ciganluka i u međuvremenu se podsjetila na običan svakodnevan život. Povratak glazbi nije bio težak. Feis se otvorila široj perspektivi zvuka i gledanju na svijet. „Metals“ je njezin pravi povratak, bez kalkulacija i kontrole..

DeVotchKa

Bend Nicka Urate na albumu „100 Lovers“ nije više mali filmski bend, već razvijen koncept word musica izmiješanog s rockom i spreman za velike stvari. I dalje su pjesme DeVotchKe dramatski nabijene poput malih filmova, ali ono što me krajnje kupilo dok sam preslušavala je „put oko svijeta u 12 pjesama“ koje je Urata stvorio na ovom albumu zahvaljujući svojim raznorodnim žanrovskim sklonostima od tanga, preko akustik folka do mariachija i romske glazbe. Nikako ne kopčam zašto se ovaj album nije našao ni na jednoj listi najalbuma 2011. i zašto DeVotchKa ove godine nisu išli na pravu, veliku turneju. Al zato je tu „100 Lovers“ album kojim me je zaveo poput šiparice, na svaku pjesmu bila sam spremna reći „da, uzimam!“.

PJ HARVEY

Poruke koje je PJ Harvey poslala s albumom „Let England Shake“ najčešće su u dosada bile rezervirane za muške kantautore ili povjesničare, ali ovog puta tog se prljavog posla prihvatila jedna žena, k tome i rockerica, posljednja osoba od koje bismo takvo što očekivali. S glazbeno povijesnim horororom pretočenim u note, pjesme i vizuale PJ je pokazala svoje drugo lice, stavivši na pauzu svoju uobičajen introspektivni, osobni fokus. Engleska se zaista tresla od koncerata koje je PJ Harvey održala ove godine promovirajući svoj novi album „Let England Shake“. Pjesme s albuma pratio je i koncept od 12 kratkih filmova ratnog fotografa Seamusa Murphyja. Harvey je ovdje vrlo fino i naizgled nevidljivo provukla svoje društveno-političkim aluzije na aktualnu britansku politiku i ratove koji se još uvijek vode izvan Otoka, ali pod blagoslovom državnog političkog vrha.

R.E.M.

Taman par mjeseci nakon što su izdali izdali sjajan novi album „Collapse Into Now“, Stipe i ekipa su nam objavili mirovinu. Zasuzile su nam oči, a još se nismo bili ni oporavili od vijesti o razvodu Kim Gordon i Thurstona Moora iz Sonic Youtha, o smrti Amy Winehouse da ne govorim. Šok do šoka, kamo to ide ovaj svijet gospodo i dame drage!? I što su naše male intimne drame prema tektonskim kalvarijama što su zadesile prvake globalnog alter rocka, eh..

Uglavnom, R.E.M. su svojim aktualnim albumom na najljepši način ispisali epilog svoje tri desetljeća duge karijere. Znam da je vipe puta otfućkana teza, ali pjesme poput „Überlin“, „Everyday Is Yours To Win“, „It Happened Today“ kao da su umiješene sa zrnom iste one soli od koje su rađene i najbolje pjesme ovog važno i za mene formativnog benda. Poslušajte ovih dana, negdje u vlastitoj osami posljednju pjesmu s ovog albuma -„Blue“ u kojem se Stipe-u, ne bez razloga, pridružuje i Patti Smith.

Neki ljudi zaista znaju otići da ne boli previše. Hvala im na tome.