Iako se modna industrija još uvijek velikim dijelom oslanja na rodne predrasude, sve je više socijalno osviještenih kreativnih umova koji koriste njezin subverzivni potencijal. Danas smo izabralie nekoliko inovativnih i pomalo bizarnih primjera 🙂
Amanda McGowan i Rivkah Barringer svoj projekt dekonstrukcije ženskog identiteta započinju paranjem tkanine. Njihova modna marka, šaljivo ali znakovito nazvana Women’s history museum, suočava se s kolonizacijom žena i njihovih tijela, dominacijom muškog pogleda, fetišizacije i nasilja.
Korijene svoje alternativne institucije (‘spremnika za ideje’) smjestile su u feminističkoj politici, crpeći inspiraciju iz snažnih uzora kao što je Grisélidis Réal. Kolažirajući materijale poput spaljene svile, plastike i krzna stvaraju specifičnu i društveno osviještenu estetiku, pri čemu se velik naglasak zadržava na kreativnom procesu.
„Kada dizajniram, uvijek nastojim misliti o reprezentaciji. Korištenje tuđih tijela inherentno je eksploatatorsko. Čim staviš svoju odjeću na nečije tijelo, koristiš ih za svoj cilj. Većina modela koje koristimo su ljudi koji sudjeluju u ovom projektu, smatramo modele suradnicima/cama“, kaže McGowan.
Prvi katalog WHM-a pripremili su umjetnici Misty Pollen i Shahan Assadourian, a sve fotografije nastale su na napuštenom zemljištu u Queensu. Budući da se WHM ne nastoji probiti na tržište, jedini kompromisi koji se sklapaju su oni između snažnih karaktera dizajnerica. Smatraju da njihove ideje jačaju kada se sudaraju kroz kolaž i krpanje, tehnike ustaljene u feminističkoj umjetničkoj praksi.
Na kraju se sve svodi na propitivanje dominantne ideologije. McGowan zaključuje:
„Odijevanje po vlastitoj želji za neke je još uvijek čin pobune. Mislim da je nužno i hrabro da se žene poigravaju ulogama koje imamo u društvu i da prigrle vlastitu moć. Ono što žene nose može se suprotstavljati kodovima očekivanja, jer na kraju krajeva, ne možemo pobjeći iz vlastite kože.“
Još jedan dizajner koji svojim radom propituje rodne uloge je Bernhard Wilhelm. Njegova avangardna kolekcija za proljeće i ljeto 2 CUTE 2 B STR8: CARAMELIZED BANANA WITH TOFFEE SAUCE namijenjena je ‘ženama, muškarcima i svima između, izvan, ispod ili iznad’.
Svih 69 predmeta iz kolekcije odiše Wilhelmovom sklonošću apsurdu – od majica s natpisima poput ‘You look like a drug addict but in a good way’ do raskošnih kruna od žice, drveta, banana i šarenih tvorevina Duanea Paula. Asimetrične tunike, kaputi otvorenih ramena i pletene suknje samo su neki od odjevnih predmeta koji iskaču iz tradicionalnih rodnih okvira, a stilski čine neobičan spoj srednjovjekovnih krojeva i afrofuturističke vibre.
Hussein Chalayan
Kada već govorimo o modnoj avangardi, vrijedi se osvrnuti i na prodor tehnologije u industriju. Robotske haljine kretale su se modnim pistama još prije pojave pametnih satova na tržištu, no ipak je bilo teško zamisliti da ćemo se danas susretati s proizvodima poput 3D plašta koji reagira na muški i ženski pogled.
Radi se o projektu umjetnice Behnaz Farahi pod nazivom Caress of the Gaze. Naime, u plaštu je smještena kamerica koja detektira pogled, a ujedno je sposobna razaznati spol i dob promatrača. Plašt reagira na dobivene informacije životinjskim i pomalo jezivim, ali očaravajućim gibanjem.
Farahini prethodni radovi kao što je Ruff već su nagovijestili ovu složeniju fazu koja uključuje stanične strukture. Unatoč tehnološkoj sofisticiranosti plašta, Farahi naglašava kako je cilj povezivanje ljudi s prirodnim okruženjem.
Britanska umjetnica Sarah Maple nije uložila toliku dizajnersku vještinu u svoj Anti-Rape Cloak, ali poruka je jasna i vrijedi je čuti. Crna tkanina njezinog satiričnog plašta gotovo u potpunosti pokriva tijelo kako ne bi bilo zabune – ona nipošto ne izaziva seksualno zlostavljanje.
„Oduvijek me jako ljutilo što se žrtvama silovanja nameće osjećaj da je to njihova krivica, da su one to nekako izazvale“, izjavila je Maple za The Huffington Post.
„Mnoge žene koje poznajem proživjele su to ali nikada nisu prijavile, mnogima se nametnuo osjećaj da ‘dižu nepotrebnu frku’ ili da im se neće vjerovati. Čitala sam Everyday Sexism Laure Bates i shvatila koliko je to uvjerenje univerzalno – s toliko djevojaka koje slušaju kako se to ne bi dogodilo da nisu nosile tu odjeću ili da nisu bile na određenom mjestu same.“
Ističe kako su takve predrasude uvredljive za oba spola jer impliciraju da žene zaslužuju biti silovane, a da su muškarci životinje koje se ne mogu kontrolirati.
Umjetnička praksa tridesetogodišnje Maple i ranije je bila usmjerena na razbijanje tabua, prizivajući motive odrastanja uz muslimansku majku i kršćanskog oca. Njezina najzapaženija djela također imaju feministički naboj – fotografija na kojoj puši cigaretu pokrivena hidžabom, autoportret s menstrualnom mrljom te druga djela sabrana u knjizi You Could Have Done This. Plašt protiv silovanja dio je većeg projekta The Art of Nuisance u kojem sudjeluju i druge ‘bučne’ umjetnice.
Možda se čini da jedino umjetničke intervencije u modi stvaraju društveno osviješten prostor, ali pozitivne promjene prisutne su i u komercijalnom pristupu. Tako se, primjerice, ModCloth istaknuo širokim izborom veličina i predstavljanjem žena svih tipova, a nedavno je ukinuta i plus-size kategorija kako bi iskustvo kupovanja odjeće svima bilo jednako ugodno.
Tvrtka je prethodno provela anketu prema kojoj se 60% ispitanica srami odlaziti u zasebne odjele ne bi li pronašle svoju veličinu, a čak 79% ih smatra da modna industrija ignorira potrebe plus-size žena.
„Naše kategorije trebale bi biti definirane tipovima odjeće, a ne tijela. Naša je zajednica osnova svega što radimo u ModClothu i cilj nam je poticati pozitivnost i samopouzdanje“, kaže suosnivačica ModClotha Susan Gregg Koger.
Nadajmo se da će se ovakva inkluzivna praksa nastaviti i proširiti na ostatak industrije.
